STJEPAN MESIĆ, PREDSJEDNIK REPUBLIKE, KOMENTIRA UHIĆENJA OSUMNJIČENIH ZA RATNE ZLOČINE I PRIJETNJE KOJE DOLAZE IZ DESNIČARSKIH REDOVA

 

Bez obzira na krajnji ishod akcije hapšenja ahmićke skupine, jasno je da će biti dosta posla unutar same policije. Neki će morati disciplinski odgovarati, i u policiji i u drugim tijelima l Osnivanje splitskoga kriznog stožera za zaštitu vrijednosti Domovinskoga rata reakcija je onih koji bi i dalje htjeli izoliranu Hrvatsku, kako bi je na miru mogli pljačkati l Ne može se dogoditi da netko izjavljuje kako u njegov podrum ne smiju ulaziti mačke, psi, Židovi i Srbi, da pritom bude na čelu nekakve udruge koja ima pretenzije da ju se ozbiljno prihvaća, pa živeći još k tome na državnom budžetu, radeći u nekom ministarstvu, ili sjedeći u Saboru. To je neprihvatljivo

 

 

 

 

tekst

- Ono je izazvalo brzu akciju MUP-a na rasvjetljavanju okolnosti pod kojima se dogodilo, na čemu su angažirani najbolji i najstručniji ljudi. Istražne radnje u vezi s drugim zločinima, tu prije svega mislim na Ahmiće, već su bile u toku, a kako me uvjeravaju u MUP-u, u toku su bile i istrage oko ratnih zločina u Gospiću. To znači da se radi samo o slučajnom preklapanju s Levarovim ubojstvom.

- Svi koji su privedeni u većoj su ili manjoj mjeri sumnjivi, ali sve dok nekome nije presuđeno, za svakoga od nas i dalje je nevin. Akcija je uspjela utoliko što su osumnjičeni privedeni. Sada je red na pravosudnom sustavu da se uključi u procesuiranje.

- To se doista može zaključiti, jer ne znam kako bi inače tako brzo promijenili mjesto boravka. Očito je da im je netko dojavio što se sprema. Mislim da Ljubičić i Ćosić svojim bijegom štete i sebi i onima koji za sebe tvrde da nisu krivi. Kad netko ne pristane odgovoriti na pitanja koja mu trebaju postaviti istražni organi, znači da mu ne odgovara da se rasvijetle okolnosti u kojima su počinjeni zločini. To njima osobno šteti, povećavajući sumnju u njihovu krivicu. No bez obzira na krajnji ishod ove akcije, jasno je da će biti dosta posla unutar same policije. Neki će morati disciplinski odgovarati, i u policiji i u drugim tijelima.

 

 

- Po riječima Markice Rebića, identitet bjegunaca i dvojice uhićenih promijenjen je u regularnom postupku, i to u Herceg-Bosni. Oni su navodno već došli u Hrvatsku s izmijenjenim identitetom. Pitam se otkud Rebić to zna, a kad već zna, zašto je dosad šutio? Situacija je, pretpostavljam, u njegovim očima vrlo fluidna, više je ne kontrolira, i zbog svega je toga zbunjen. Zato izlazi u javnost s izjavama koje ga samog terete.

- O tome nemam podataka, i mogu samo nagađati. Uvijek sam tvrdio da moramo biti legalisti i da svatko treba raditi svoj posao, autonomno i u okviru svoje nadležnosti. Organi koji rade ovaj posao ne smiju biti pod pritiskom vlasti ili politike. Zato ne inzistiram da se osobno uključim u sve to, dok se akcija provodi. Najbolje je da se zasad nitko sa strane ne uključuje.

- Premda je ranije bilo nekih nesporazuma, mislim da sam sada relativno dobro informiran, s obzirom na tip informacija koje su mojoj funkciji potrebne. Organi koji su uključeni u akciju nisu dužni da me obavješćuju o svim detaljima, jer ih i nisam dužan znati. Znam ipak da postoji dovoljno osnovanih pretpostavki za primjenu mjera kojima smo ovih dana svjedoci.

- Nisam zadovoljan zbog odnosa koji i dalje postoje između obavještajne zajednice u Hrvatskoj i obavještajnih službi koje su bile formirane u Herceg Bosni. Nisam zadovoljan ni efikasnošću kojom se utvrđuju mnoge činjenice. Osumnjičene za ratne zločine trebalo je još puno prije procesuirati, što pokazuje da obavještajne službe nisu bile dovoljno efikasne u njihovu rasvjetljavanju. Ubojstvo Milana Levara nije prvo u Hrvatskoj: sjetimo se nerasvijetljenih ubojstava sindkalnog vođe Milana Krivokuće, zapovjednika HOS-a Blaža Kraljevića, čelnika HSP-a Ante Paradžika... Rasvjetljavanje “čistog” kriminalnog miljea zasad je najviše uznapredovalo, ali su zato istražne radnje u pogledu kriminala koji se dogodio unutar političkog miljea još uvijek u zaostatku.

 

 

* U javnosti je objavljeno mnoštvo indicija koje upućuju na to da je za zločine u Gospiću odgovoran i general Mirko Norac. Kako to da on nije uhapšen? Glasnogovornik MORH-a Dušan Viro rekao je da “misli kako je Norac trenutno na godišnjem odmoru”. Znači li to, možda, da se negdje sakrio?

* Ne vidim zašto bi Norac bježao. Njegovo ime u javnosti je često spominjano u vezi s ratnim zločinima, ali on je uvijek tvrdio da ni za što nije kriv i da je uvijek spreman podnijeti račun za sve što je učinio u domovinskom ratu. Ja, dakako, ne bih ulazio u spekulacije o tome je li ili nije kriv.

- Kad se tako veliki broj ljudi nađe pod sumnjom, i to za velik broj kaznenih djela, logično je očekivati da se proces širi i u horizontali i u vertikali.

- Zato što pravna država nije funkcionirala. Podsjećam još jednom da su navodni ubojice obitelji Zec na saslušanju ispričali što se dogodilo, ali su pušteni zato što pritom nije bio prisutan odvjetnik. Takva proceduralna greška dokaz je postojanja dogovora da oni budu pušteni na slobodu. Država je tu zakazala, jer bilo je postalo očito da je moguće nekog ubiti, a da se zločincima potom ništa ne dogodi. Ubojici osječkog šefa policije Reihl-Kira bio je promijenjen identitet nakon čega je pušten u Australiju, a kad se samoinicijativno vratio, na njega je primijenjen zakon o amnestiji. To je bila zloupotreba instituta oprosta, jer on je uspostavljen kako bi se oslobodilo krivnje ljude koji su sudjelovali isključivo u pobuni. Ona se ne odnosi, i nikad se nije mogla odnositi na zločine, pogotovo ne na ubojstvo šefa hrvatske policije. Koliko mi je poznato, taj predmet i dalje čeka konačno rješenje na Vrhovnom sudu.

- Mislim da ne. Danas više nema nikakvog pritiska na organe gonjenja, niti na Državno odvjetništvo. Kad procesi započnu, neće biti nikakvih pritisaka ni na sudove. Tito je svojedobno kritizirao suce što se drže zakona “kao pijani plota”, pa su mnogi od njih, poput ovih dana preminulog časnog suca Vlimira Primorca, morali napustiti sudačku funkciju zato što su primjenjivali zakon. I predsjednik Franjo Tuđman upućivao je sucima poruku da moraju “provoditi državnu politiku”, a to su ponavljali i mnogi njegovi adlatusi. Sudac se jedino mora držati zakona, i nikakvu politiku ne smije provoditi. Uvjeren sam da će u ovim slučajevima tako i biti.

 

 

- Mislim da hrvatsko pravosuđe na Gospiću treba položiti ispit. Stav da se za ahmićke zločine sudi u Bosni i Hercegovini ili u Haagu proizlazi iz činjenice da se radi o građanima druge države, i o zločinu počinjenom u drugoj državi. Zato ima više elemenata za njihovo suđenje izvan Hrvatske.

- Ta dva događaja nemaju nikakve uzročno-posljedične veze. Tema tog razgovora bilo je razjašnjavanje nesporazuma oko definicije zapovjedne odgovornosti. Zapovjedna je odgovornost u svojoj suštini individualna: ako je neki časnik dao nalog za izvršenje zločina, radi se o njegovoj individualnoj odgovornosti za takvu zapovijed. Ako je on znao da će zločin biti napravljen, a nije ga spriječio, ili ako je znao da je zločin počinjen, a nije pokrenuo postupak za kažnjavanje krivaca, opet se radi o individualnoj odgovornosti.

- Takvo što je nemoguće. Te su se stvari trebale razjasniti s haaškim istražiteljima, i to je sada razjašnjeno.

- Mnogi iz HDZ-ovih retorti došli su na sudačka mjesta, ali računam da su oni ipak profesionalci. Bez obzira ne način kako su došli u sudove, treba ih cijeniti po onome kako će ubuduće raditi. Sada, kad više nema pritisaka politike ili izvršne vlasti, suci imaju šansu da pokažu vlastitu zrelost, kao i zrelost naše demokracije. Vjerujem zato da će najveći broj njih svoj posao raditi savjesno, a ukoliko netko ne bude tako radio, postoje mehanizmi da ga se ukloni sa sudačke funkcije.

- Kako u Hrvatskoj nije donesena nijedna presuda za ratni zločin, a ono što je procesuirano napravljeno je traljavo, oni vjerojatno misle da bi nečiji “favorit” kod nas mogao proći bolje nego u Haagu. Ja ipak polazim od toga da hrvatsko pravosuđe može obaviti svoj zadatak. Nezavisno sudstvo nužni je garant za zrelu demokraciju, a svatko tko danas pokuša “s boka” provoditi pritisak na sudove, treba biti sankcioniran.

 

 

- Bio sam predsjednik Sabora, a predsjednik Sabora niti je imao, niti danas ima mogućnost za bavljenje operativom. Ni sam Šeks, kao potpredsjednik Sabora, danas nema nikakvog uvida u rad istražnih i sudskih organa ili tužilaštva. Šeks tvrdi da je Ante Karić, koji je 1991. godine bio Vladin povjerenik za Gospić, danas moj savjetnik. On vrlo dobro zna da Karić nije moj savjetnik, a u ratno je vrijeme bio predsjednik Kriznog štaba. S te funkcije on je jedini obavijestio Franju Tuđmana – a ne mene - o događajima u Gospiću. Karićevo sam izvješće imao priliku vidjeti tek kad sam postao predsjednik Republike. Na margini tog dokumenta Tuđman je vlastoručno dopisao da se radi o “jednostranom gledanju”. No Šeks ima pravo govoriti što god hoće, osobito kad je u posebnim stanjima, u kojima se ponekad nađe.

- Ne, jednostavno će izaći na vidjelo jesu li, ili nisu, zločini činjeni s nečijim znanjem. U ratu su mogući ekscesi, ali ako ih ima toliko koliko ih je bilo u našem slučaju, radi se o sindromu za koji netko treba odgovarati. Kod ubijanja ljudi, jednako kao i kod paljenja kuća, nemoguće je ne uočiti taj sindrom. Lako je rasvijetliti o čemu se radilo: u najmanju ruku, nije se interveniralo u zaustavljanju zločina. Hrvatski građani danas moraju plaćati račune za takvu pogrešnu politiku.

- Ne bih rekao da postoje stranke ili organizacije, ali u nekim strankama ima dosta pojedinaca koji propagiraju mržnju. Na primjer, zastupnik Bosiljko Mišetić, javno je u Saboru zastupao tezu da djecu, otkad se rode, treba učiti da mrze Srbe. Ali mržnja nije bila uzrok ovom ratu, već je njegova posljedica. Do rata je došlo zato što su Milošević i njegov režim na ruševinama Jugoslavije željeli širiti granicu Srbije, a kad bolesnik već sjedi u Beogradu, to ne znači da i mi imamo pravo na mržnju. Stvari moramo analizirati u njihovim istinskim dimenzijama, razvijajući tolerantno društvo, koje će biti kompatibilno s boljim naslijeđem evropske civilizacije. Izvjesni Mladen Schwartz ovih dana javno hvali ubojstvo Milana Levara. U državi koja bi bila dobro organizirana, on bi za svoje riječi bio pozvan na odgovornost. Reći da je ubojstvo patriotski čin, to nije ništa drugo nego poziv na novo ubojstvo.

 

 

- To je reakcija onih koji bi i dalje htjeli izoliranu Hrvatsku, kako bi je na miru mogli pljačkati. Organizatori takvih reakcija su oni koji su u ratu došli do privilegija na koje nemaju pravo. Sada su ugrožene nečije pozicije, bilo onih koji su činili zločine, bilo onih koji su pljačkali Hrvatsku. Kad poplave po grudima busajući se zbog svojih doprinosa za Hrvatsku, nekome se možda može učiniti da su uistinu patrioti. Oni ipak samo zavaravaju neke koji to doista jesu, a koji su skromno, bez pretenzija na privilegije, dali doprinos obrani i izgradnji Hrvatske.

- Ne bih rekao. Fašizam se, doduše, javlja u trenucima gospodarskih kriza, kakvi su sada i kod nas, ali radi nas samih ne smijemo dozvoliti da poražene ideje opet dobiju maha. Ne može se dogoditi da netko izjavljuje da u njegov podrum ne smiju ulaziti mačke, psi, Židovi i Srbi, da pritom bude na čelu nekakve udruge koja ima pretenzije da je se ozbiljno prihvaća, pa živeći još k tome na državnom budžetu, radeći u nekom ministarstvu, ili sjedeći u Saboru. To je neprihvatljivo.

- Ako je itko na svojem radnom mjestu ugrožen, to su taksisti. Oni na policijsku akciju gledaju kroz svoje naočale: funkcionira li pravna država, funkcionirat će i taksi-služba. Ako pak nitko ni za što ne odgovara, najmanje će netko odgovarati za sigurnost taksista. Ne čudim se što su upravo oni dobro procijenili o čemu se tu radi: ova država mora biti pravna.