MARTIN ŠPEGELJ, STOŽERNI GENERAL HV-a U MIROVINI
Kao ministar obrane htio sam stvarati koncept obrane zemlje, no Tuđman je od samoga početka bio inficiran idejom stvaranja Velike Hrvatske, a to se, pak, nije moglo ostvariti bez stvaranja Velike Srbije. Umro je, a do kraja nije odustao od zamisli o stvaranju Velike Hrvatske, čije su posljedice strašne. Mislim da takva upornost u tako vidljivoj zabludi ne bi mogla opstati u zdrava čovjeka “Vidio sam, doživio i preživio užasne stvari, bio sam uvjeren da neću preživjeti Drugi svjetski rat.” “Ne znam čime se još Radoš kao ministar obrane bavi osim kompromitacijom posebno izabranih ljudi.”
“Ja doista o Tuđmanu ne mogu reći ništa pozitivno.”
- Kad danas rezimirate svoj život, je li vam, generale, žao što ste opredijelili za vojnički poziv?
- Poslije četrdeset i pet godina vojne službe ne bih mogao reći da mi je žao. Onda kad sam se opredjeljivao, nisam imao drugog izlaza. Mislio sam da to nije dobar izbor: takve su, naime, bile socijalne i političke prilike. Poslije, sam taj poziv zavolio...
- Što ste, zapravo, htjeli biti u životu?
- Imao sam veliku sklonost prema matematici, odnosno prema prirodnim znanostima. Zato sam, valjda, u vojsci izabrao artiljeriju, rod kopnene vojske u kojemu je poznavanje matematike vrlo bitno. No, veliki je rat pomutio sve te planove.
- U partizane ste otišli kao dječak od petnaest-šesnaest godina.
- Da, u antifašistički pokret uključio sam se sa svojim roditeljima, poznanicima, seljanima. U prvo vrijeme, kao dječak, kretao sam se po svojoj rodnoj Podravini, a poslije me ratni vihor nosio svagdje, širom Slavonije, bosanske Posavine, Podrinja, tuzlanskog kraja... Vidio sam, doživio i preživio užasne stvari, bio sam uvjeren da neću preživjeti taj rat. No eto, dogodi da čovjek preživi i u nevjerojatno teškim uvjetima.
- Bili ste gotovo dijete za Drugoga svjetskog rata i sami kažete da ste vidjeli užasne stvari. Jesu li se ti užasi urezali u vašu psihu i je li to utjecalo na vaš kasnije život?
- U ratno doba brže se odrasta, a u to vrijeme i inače se ranije sazrijevalo. Moralo se vrlo rano osamostaljivati i vrlo rano djeca su morala odrasti i postati odgovorni ljudi.
TEROR NAD PODRAVCIMA
- Svršetak rata dočekali ste u Tuzli. Jeste li tada znali da će vojni poziv obilježiti vaš daljnji život?
- Jedno vrijeme sam mislio da ću napustiti vojsku i posvetiti se nekom civilnom zanimanju. Razmišljao sam o svojoj kući, roditeljima, mislio sam što je bilo s mojim malim prijateljima koji su ostali u zavičaju, razmišljao sam tko je preživio, tko poginuo... Htio sam sve to brzo saznati i otišao sam kući na nekoliko mjeseci. Zatim sam se vratio u Tuzlu i javio se zapovjedniku Josipu Antoloviću: rekao sam mu da ne mislim ostati u vojsci, te sam tražio od njega da me ponovno pusti u Podravinu i on mi je udovoljio, ali mi je, za svaki slučaj, dao i obrasce za pristup vojnoj službi. Došao sam kući, a tamo je vladalo potpuno rasulo. Bilo je to vrijeme velikoga siromaštva, ali i prilične bahatosti novouspostavljene vlasti, koja je provodila teror nad podravskim ljudima, nad mojom obitelji i ljudima koje sam poznavao. Od poljoprivrede se teško moglo živjeti, moglo se, doslovno, tek preživljavati...
- Tada ste se definitivno odlučili za vojnu službu?
- Godine 1946. ponovno sam poslan u Podrinje, gdje je vojska formalno osiguravala izvlačenje drva iz šume, a zapravo smo imali zadatak da se suprotstavimo zaostalim četničkim grupama koje su u to vrijeme još uvijek bile aktivne na tom području. Taj smo zadatak obavili jako dobro, pa je negdje u rujnu 1947. došla depeša da se poručnik Špegelj hitno javi nekom generalu Žugiću u Beograd. Mislio sam da se radi o nečemu neugodnom, jer su do mene dopirali glasovi o torturi koja se primjenjuje prema mojoj familiji, ali taj mi je Žugić saopćio da sam raspoređen u Titovu gardu. Inače, polovicu te elitne jedinice tada su činili Hrvati.
- Koliko ste služili kao Titov gardist?
- Budući da se pročulo da je moj otac politički sumnjiv, tadašnji pukovnik Danilo Jauković nije mogao shvatiti da ja mogu biti u Titovoj gardi, pa mi je 1950. godine kazao da bi za mene bilo najbolje da se posvetim vojnom školovanju, jer su svi primijetili da sam sklon učenju. Tako sam otišao u Artiljerijsku vojnu akademiju i završio je kao prvi u klasi, a taj mi je uspjeh omogućio da biram garnizon u kojemu želim služiti. Izabrao sam Varaždin zbog blizine rodne kuće i zato da bih mogao okupiti obitelj. Danas je teško objasniti koliko se u to vrijeme teško živjelo: zaista nitko nije imao dovoljno novaca i zaista su svi živjeli teško, ali je malo tko to shvaćao kao tragediju. Borili smo se za preživljavanje, tiho, bez buke...
ČETIRI KRVAVE GODINE
- U Varaždinu ste dobili čin majora.
- Da, i taj majorski ispit bio je vrlo težak. Od stotinu ljudi samo smo nas sedmorica položili ispit. To su, ustvari, bili vrlo strogi selekcijski ispiti. Oni koji su pali na ispitima nisu imali nikakve šanse da ostanu u vojnoj službi. To je zapravo bio način da se jedna milijunska jugoslavenska armija svede na razumnu mjeru. Tih godina, 1953. i 1954., iz vojske je otpušteno više od 450 tisuća ljudi, i to su bile strašne ljudske drame. No nakon četverogodišnjeg službovanja u Varaždinu, položio sam prijemni ispit za Visoku vojnu akademiju, dvogodišnju interrodovsku školu kopnene vojske, i opet otišao na školovanje u Beograd. Diplomirao sam kao drugi u klasi i opet sam dobio pravo da biram garnizon u kojemu želim služiti. Upisao sam tri varijante: Varaždin, Zagreb i Đakovo. Međutim, kad sam očekivao uručenje diplome i ispunjavanje izražene želje, pozvao me tadašnji pukovnik Dane Čuić i saopćio mi da idem na službu u Nevesinje. To me je strašno potreslo i to mi je bio jedan od najtežih trenutaka u životu.
- Zašto?
- Imao sam dvoje djece, a s nama je bio i brat moje supruge, jer je moj tast bio u zatvoru. Odležao je, inače, osam godina zatvora, ali nikad nije uspio utvrditi zašto. Da sam, međutim, odbio otići u Nevesinje, izbacili bi me iz vojske i našao bih se na ulici, a nikakva zanata nisam imao, nikakvu školu u tim okolnostima nisam mogao početi. Tada sam imao čin potpukovnika i postavljen sam za zapovjednika nevesinjskog garnizona, što je bila posve formalna, nevažna, praktično nepostojeća funkcija. Boravak u Nevesinju za mene je bila čista katastrofa. Peteročlana obitelj i boravak u Nevesinju duga je, tužna priča, prava drama. Imali smo problem stanovanja, vladala je neimaština, bio je to užas, čisti užas. Došavši tamo, pomislio sam da je to kraj moje profesije: nisam baš lak na suzama, ali kad sam stigao u Nevesinje, iskreno sam se rasplakao. Od tuge, srdžbe, bijesa, nepravde... Inače, mnogi su oficiri otjerani iz vojske “pomoću Nevesinja”, ali ja se nisam dao, točnije, nisam imao izbora: morao sam izdržati.
- U Nevesinju ste, dakle, bili od 1958. do 1962. godine, a onda dolazi kraj vašim mukama. Kamo odlazite?
- Jednog dana u Nevesinje je iz Splita došao general Šumonja, zapovjednik Četvrte armije, i rekao mi da je Nevesinje bilo test, koji sam uspješno svladao. Čitavo to vrijeme u Nevesinju sam marljivo proučavao vojnu literaturu, pa sam 1962. položio ispit za pukovnika i malo potom podnio sam zahtjev za prijem u Ratnu školu. Položio sam ispit i zaista sam primljen u Ratnu školu, a to je značilo novu selidbu, ali i nenadani preporod. Preselio sam se u Pančevo, došla je i obitelj, i godinu sam dana pohađao tu najvišu vojnu školu u bivšoj vojsci.
GENERALSKI ISPIT
- Gdje ste raspoređeni po svršetku Ratne škole?
- Upućen sam za načelnika katedre artiljerijske taktike u oficirskoj školi u Sarajevu. To je bio ugodan i vrlo inspirativan posao. Nakon dvije godine pozvan sam natrag u Beograd i postao sam nastavnik u Ratnoj školi. General Bobetko mi je jednom zamjerio da sam meteorski napredovao u službi zato što nisam sudjelovao u hrvatskome proljeću: obje stvari su netočne, jer sam punih četrnaest godina nosio isti, pukovnički, čin, a osim toga, na svoj sam način aktivno sudjelovao u hrvatskome proljeću. Dovoljne su bile i iskazane simpatije za ta kretanja, pa da se dožive različite neugodnosti. Naravno, ja sam doživio mnogo više od neugodnosti. Godine 1971. opet sam u Sarajevu, gdje sam načelnik artiljerije Sedme armije, ali na toj dužnosti ostajem svega osam mjeseci.
- Zašto?
- Mislim da je to imalo veze s hrvatskim proljećem i mislim da je iza svega stajao onaj isti Dane Čuić. Personalna služba začela je tada sa mnom pravi ringišpil. No, dobro: poslije Sarajeva prebacuju me nakratko u zapovjedništvo Pete armije u Zagrebu i tu opet ostajem samo nekoliko mjeseci. Postavljaju me za zapovjednika Sedme divizije u Sisku, gdje ostajem dvije godine, a onda iznenada dolazi zapovijed da idem u Zadar na mjesto zapovjednika tamošnjeg Artiljerijskog školskog centra. U Zadru mi je bilo odlično, pa sam čak razmišljao da u tom gradu i završim svoju vojnu karijeru. Godine 1976. dobio sam poziv da polažem generalski ispit, a zadana tema glasila je “Pravilo upotrebe divizije kopnene vojske”. Taj generalski rad radio sam intenzivno godinu dana i 22. prosinca 1976. dobio sam čin generala. U Zadru sam, dakle, dobio čin generala, ali mi nije upalio plan da se na duže vrijeme skrasim u tom gradu: poslije nekoliko mjeseci, naime, postavljen sam na mjesto zapovjednika čuvene Gardijske divizije. Zapravo, to nije bila divizija, nego korpus, jer je rečena formacija u svom sastavu imala osam velikih brigada.
KRAJ LUTANJA
- Koliko ostajete na tom položaju?
- Zapovjednik Gardijske divizije bio sam dvije godine, a onda postajem načelnikom Štaba Prve armije u Beogradu. Tamo sam bio do 1982., kad prelazim na mjesto zapovjednika Teritorijalne obrane SR Hrvatske i tada završava moje lutanje. Promijenio sam osamnaest garnizona i nanizao jedanaest selidbi. Po dolasku u Zagreb uselio sam se u ovaj stan od 97 kvadrata na Srebrnjaku i tu sam do danas, a sad, evo, vidim da novi ministar obrane Jozo Radoš izjavljuje kako sam stan, odnosno pravo na otkup, dobio pod izuzetno povoljnim uvjetima. Imam 45 godina radnog staža i nosilac sam stanarskog prava 30 godina, a ugovorom je propisano da ću stan platiti 80 tisuća maraka s rokom otplate od 30 godina. Inače, moj drugi susjed Ante Gotovina isti stan je platio 18 tisuća maraka, premda nema ni dana stanarskoga prava. Ne dovodim u pitanje to što je Gotovina dobio, ali ne mogu shvatiti da jedan ministar obrane može izjavljivati takve stvari i službeno odobriti da se objave. Ne znam čime se još Radoš kao ministar obrane bavi, osim kompromitacijom posebno izabranih ljudi.
- Četiri godine bili ste zapovjednik hrvatske Teritorijalne obrane, a zatim odlazite u Petu armiju.
- Zapovjednik Pete armije postao sam 1986., a nešto kasnije ukinuta je podjela po armijama, pa postajem zapovjednikom Sjeverozapadnog vojišta, odnosno grupe armija što su se nalazile na prostoru Hrvatske, Slovenije te dijela Bosne i Hercegovine. U mirovinu sam otišao 1989. godine.
- Niste dugo mirovali, nego ste se vrlo brzo priključili pokretu za nacionalnu samostalnost pod vodstvom Franje Tuđmana. U “Sjećanjima vojnika” očito je da ste od početka gajili sumnjičavost prema svemu što radi HDZ, ali ste, ipak, kao prvi ministar obrane vrlo aktivno sudjelovali u Tuđmanovoj vlasti. Zašto?
- Jedan manji broj generala je poslije Titove smrti došao do zaključka da je Jugoslavija neodrživa, a pitanje je bilo samo kako će se ona raspasti: hoće li to ići mirno ili će doći do sukoba? Ono što se događalo u Beogradu govorilo je da tamošnji vrh računa na unitarnu Jugoslaviju ili veliku Srbiju, što je praktički isto. Bilo je dosta znakova da će se te ideje provoditi pod svaku cijenu. S druge strane, bilo je jasno da Slovenija, Hrvatska, pa i BiH to neće prihvatiti, dapače, te republike su imale ideju još veće decentralizacije SFRJ i na tome su vrlo čvrsto stajale. U proljeće 1990., osobito u svibnju te godine, bio sam gotovo siguran da slijede mjeseci i godine vrlo ozbiljnih sukoba. Po meni, sukob se mogao izbjeći na razne načine: mogli smo prihvatiti unitarnu Jugoslaviju s dominacijom Srbije, ponuditi konfederaciju, a ako to ne bude prihvaćeno onda – osamostaljivanje. Ovo potonje za unitariste je bilo neprihvatljivo i sukob je bio vrlo izvjestan. Ako je pak sukob neizbježan, smatrao da sam da u njega treba ući spreman, jer to automatski znači manje žrtve i jednostavnije razrješenje krize.
SIROVI AUTOKRATA - Dobro, ali još uvijek mi niste kazali zašto se prihvatili Tuđmanovu ponudu i postali ministar obrane?
- Pa, zato što nisam vidio nikoga tko bi mogao realnije sagledati sukob što je bio na vidiku. Osim toga, mojoj odluci su pridonijele i konzultacije s generalom Ivanom Rukavinom, Savkom Dabčević-Kučar, Ivicom Račanom... Kao ministar obrane htio sam stvarati koncept obrane zemlje, no Tuđman je od samoga početka bio inficiran idejom stvaranja Velike Hrvatske, a to se, pak, nije moglo realizirati bez stvaranja Velike Srbije. Tu svoju ideju Tuđman dugo nije nikome saopćavao, kako ne bi bila napadnuta prije vremena. Brzo sam otkrio tu njegovu težnju i mislio sam da s funkcije ministra, svojim preporukama i ocjenama, mogu utjecati na njega. Nešto kasnije sam saznao da on svoje ideje, koliko god bile loše, nikad nije mijenjao, osobito ako takvu promjenu traži netko iz njegove okoline. Bio je sirovi političar, autokratskog tipa – političko-partijski general i vojskovođa takvog dosega – koji nije odustajao od svoje ideje, premda je morao vidjeti da ta ideja nije realna. Umro je, a do kraja nije odustao od zamisli o stvaranju Velike Hrvatske, čije su posljedice strašne. Mislim da takva upornost u tako vidljivoj zabludi ne bi mogla opstati u zdrava čovjeka.
- Je li u pozadini vaše odluke o prihvaćanju ministarske dužnosti bio i, pomalo osobni, obračun s tadašnjim armijskim vrhom?
- Da, radilo se, naravno, i o “mom sukobu s njima”, s Kadijevićem i njegovim krugom, ali to nije bilo bitno.
- Kadijevića, Mamulu, Tuđmana i vas povezuju dvije stvari: prvo, sva četvorica ste bili generali JNA; drugo, u vašoj knjizi ni za jednog od ove trojice niste uspjeli naći nijednu lijepu riječ. Za prvu dvojicu mi je jasno, ali u Tuđmanovoj ste vlasti bili prvi ministar obrane?
- U knjizi pišem, zapravo, o dva svoja velika sukoba: jedan je sukob s armijskim vrhom i onim dijelom njihovih formacija koje su slijedile taj upravljački vrh JNA, a drugi je sukob s Franjom Tuđmanom oko ispravne i realne obrane Hrvatske, Slovenije i BiH u čvrstom vojnom savezništvu. Moj je plan bio izbjegavanje rata izravnavanjem vojnih potencijala, a ako bi do rata, ipak, došlo, on bi bio kratkotrajan, jer JNA uopće nije bila spremna na vođenje unutrašnjeg rata. Tuđman je, međutim, tu strategiju žrtvovao za račun stvaranja Velike Hrvatske i Velike Srbije, eda bi, valjda, s onoga svijeta gledao kako mu se po hrvatskim gradovima podižu spomenici. I kad je svakom klipanu postalo jasno da je ta ideja suluda, on od nje nije odustajao. Dakle, ja doista o takvome čovjeku ne mogu reći ništa pozitivno, jer pogledajte što je ostalo iza tih ideja - milijun ljudi pokrenutih iz svojih domova, njihova patnja, koja je trajna, više od 20 tisuća poginulih, 40 tisuća ranjenih, sva sila invalida...
APSURDNO POVJERENJE- Napisali ste da je Tuđman čitavo vrijeme vjerovao jedino Slobodanu Miloševiću i Gojku Šušku, s time da je jedno vrijeme vjerovao i Veljku Kadijeviću, dok je ovaj imao moć.
- Da, Tuđman-Šušak je oličenje velikog obostranog povjerenja i već sama ta konstatacija je zabrinjavajuća. No, mene nije zanimalo to njihovo međusobno povjerenje, već ono što je bio rezultat tog povjerenja, a to su ideje o uskrsnuću NDH, o pojavi neoustaštva i svega onoga što nam je donijelo dodatne teškoće. Šušak ima ishodište upravo u krugu neoustaša, koje je Tuđman svesrdno prihvatio. Šušak je Tuđmanu poslužio za stvaranje namjenskih falangi koje su ga pratile u operacionalizaciji sulude ideje o Velikoj Hrvatskoj. Taj neoustaški element uvjeravao ga je da je ta koncepcija moguća i da će narod ići za njim: oni su mu, naime, bili nekakva garancija da to što on misli ima smisla i uporišta u narodu. Znao je za njihove zločine i nesposobnost, za njihovo fašističko porijeklo, ali ih je puštao da rade, jer je ta Šuškova falanga jedina bila u stanju slijediti njegove sumanute ideje i ambicije. Iza te falange stajala je izuzetno jaka grupacija hercegovačkih fratara što su bili raspoređeni širom svijeta. Tuđman je bio njihov dobrovoljni zarobljenik.
- A povjerenje u Miloševića?
- To je priličan apsurd: imate agresiju na svom teritoriju, a istodobno s vođom te agresije vodite česte pregovore, razgovore i sklapate nagodbe. Istina, i Milošević i Tuđman su pregovarali s figom u džepu, ali se u tome Tuđman pokazao inferiornim u odnosu na Miloševića. Razlika je jedino bila u tome što Milošević nije imao dobar instrumentarij za ostvarenje svojih ciljeva, dok je Tuđman iza sebe imao neviđeno raspoloženje naroda da se obrani i mogao je raditi što je htio. I radio je. Radio je, među ostalim, i na tome da Hrvatska nespremna dočeka rat i da se ovdje proizvede kaos, a u kaosu se žrtve bez potrebe utrostručuju.
- Zašto bi on to radio?
- To je, najvjerojatnije, bio dio Tuđman-Miloševićeva dogovora: nećemo ići u odsudne bitke, dok se ne dogovorimo kolika će biti Velika Srbija, a kolika Velika Hrvatska. Zbog toga mi je često gotovo zapovjednički govorio kako “ničim ne smijemo iritirati Beograd”.
- Vi i dalje mislite da je trebalo ići na odsudnu bitku?
- Nikad nisam mislio da se Hrvatska definitivno mogla obračunati sa srpskom pobunom, jer se to, jednostavno, nije moglo zaustaviti ni suzbiti. No, u proljeće 1991., kad su se počeli kovati saveznički planovi između Hrvatske i Slovenije, mogao se uspostaviti balans u vojnoj snazi naspram Srbije. Balans u odnosima snaga vjerojatno bi djelovao da ne dođe do većeg sukoba.
EŠALON NEOUSTAŠA - Smatrate, dakle, da se rat na prostoru bivše Jugoslavije mogao izbjeći jedino stvaranjem oružane ravnoteže?
- Na tlu bivše Jugoslavije rat se nikako nije mogao izbjeći uspostavom političke ravnoteže ili pritiskom velikih sila. Jedino je u obzir dolazio oružani balans, pa tek onda pregovori sa srpskim pobunjenicima, kojima je trebalo ponuditi da nastave život u svojim kućama i na svojoj zemlji, te im usput obećati obračun s ešalonom neoustaša koji je postojao i sve više bujao u Hrvatskoj. Samo se tako nešto moglo napraviti.
- Oružanu ravnotežu bilo je, po vama, moguće ostvariti isključivo napadom na vojarne JNA u Hrvatskoj i zaplašivanjem armijskoga kadra što se nalazio u ovoj zemlji?
- Poznato je da nema rata kad se dvije strane jednako boje jedna druge i to nije nikakva moja strategija, nego je to opće poznato u vojnoj strategiji. Međutim, što se tiče uspostavljanja ravnoteže, najvažnija stvar bila je organizacija vojske, jer je u obrambenom ratu puno važnija motivacija i ustroj vojske od količine i vrste oružja kojim se raspolaže. Oružje u takvim prilikama nikad nije problem. Na kraju krajeva, ja sam još 1990. uvezao oko 30 tisuća komada oružja. Drugi korak u naoružavanju trebalo je biti oduzimanje oružja iz skladišta JNA i to nije trebao biti nikakav problem, jer ta skladišta nitko nije ozbiljno čuvao, uostalom, s bitnim zakašnjenjem to smo i učinili.
- Na koji ste način kupovali oružje u razdoblju od konca listopada 1990. do veljače 1991. i iz kojih je izvora financirana kupovina naoružanja?
- Ta je kupovina obavljana na manje-više javni način, jer je Hrvatska imala pravo uvoziti oružje za svoju policiju i Teritorijalnu obranu, ukoliko bi se federacija oglušila na hrvatske zahtjeve za isporukom oružja. Račun za nabavu oružja bio je u Ministarstvu financija, a čitavu je stvar servisirala zagrebačka Privredna banka. Na oružje sam u tom razdoblju potrošio oko 11 milijuna maraka, a ni jedan komad oružja nije kupljen gotovinom. Do tog novca smo, inače, došli tako što smo preusmjerili sredstva radnih organizacija i građana iz SSNO-a u naše Ministarstvo obrane.
Autor: Ivica Đikić |
|||||||||