Josip Boljkovac, kojega se od početka 2011. prozivalo kao mogućeg prvooptuženog u policijskoj istrazi o zločinima nakon II. svjetskog rata, u svom prvom javnom istupu nakon tih optužbi odlučno ih je u intervjuu za Nacional odbacio i podrobno opisao događaje za koje ga terete i ljude koji su u njima sudjelovali

Nakon što se u medijima prije nekoliko mjeseci počelo špekulirati o uhićenju Josipa Boljkovca, tjednik Nacional napravio je intervju s bivšim ministrom unutarnjih poslova, u kojem je Boljkovac govorio o ratnim i poratnim događajima, podrobno opisujući zločine i događaje za koje ga terete i ljude koji su u njima sudjelovali. Budući da su se navodi o njegovom uhićenju danas i obistinili, evo što je Boljkovac u tom intervjuu, objavljenom krajem veljače, kazao o optužbama.

Intervju prenosimo u cijelosti:

Josip Boljkovac, prvi ministar unutarnjih poslova samostalne Republike Hrvatske, jedan je od ljudi protiv kojih su posljednjih tjedana u medijima iznesene optužbe da je kao komunistički funkcionar sudjelovao u masovnim zločinima nakon završetka II. svjetskog rata. Dokaze za te optužbe navodno je prikupila hrvatska policija višegodišnjom istragom o zločinima što su ih od 1945. do 1947. počinili jugoslavenska policija i vojska nad zarobljenim ustašama i domobranima, ali i brojnim civilima i svećenicima Katoličke crkve. Nakon što je u Večernjem listu prije nekoliko tjedana ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko najavio da će policija pojačati istrage o tim zločinima, čulo se da bi jedan od prvooptuženih mogao biti Boljkovac.

To ni policija ni DORH nisu potvrdili, ali Boljkovca navodno terete da je kao čelnik državne tajne policije OZNA za Karlovac više puta zapovjedio pogubljenja političkih i vojnih zatočenika, pa čak i osobno ubijao. Iako dosad nije javno odgovarati na optužbe, Boljkovac, 90-godišnji umirovljenik, pristao je progovoriti za Nacional. Primio nas je u svom domu u rodnoj Vukovoj Gorici kraj Duge Rese. Lucidan i suvisao, odgovarao je izravno i precizno, podrobno opisujući događaje od 1940. do 1947. u okolici Karlovca, uz obilje pojedinosti i imena ljudi koji su u tim događajima sudjelovali ili im svjedočili. Sve optužbe na svoj račun odlučno odbacuje, tvrdeći da će dokazati da su izmišljene i da je spreman za sudsku borbu.

NACIONAL: Bojite li se optužbi za poratne zločine?

- Nimalo. Spreman sam ih sve pobiti na sudu. Učinit ću to radi svoje obitelji, ali i radi istine o narodnooslobodilačkoj borbi. Nisam odmah reagirao jer znam tko stoji iza tih informacija - paraobavještajno podzemlje i dio obavještajne zajednice. Ali došlo je vrijeme da se oglasim. Uostalom, ja poštujem institucije hrvatske države koju sam stvarao. Sigurno neću bježati u inozemstvo niti ću štrajkati glađu i otežavati ionako tešku situaciju u koju su nas doveli ljudi nedorasli zadaći koja im je povjerena - da vode hrvatsku državu.

NACIONAL: Tko stoji iza optužbi?

- Oni koje ustvari ne zanimaju niti Josipš Boljkovac, niti žrtve već rehabilitacija NDH i izjednačavanje zločina. Manipuliraju žrtvama II. svjetskog rata s obiju strana. Ipak, začuđuju me istupi uglednih profesora, povjesničara i teologa. Pozivam ih na javnu tribinu da iznesu argumente i objasne što je trebala biti alternativa NOB-u, kako bi Hrvatska izgledala i bi li uopće postojala. Predlažem gospodi koja se bave poraćem - ministru Karamarku, zamjeniku ravnatelja policije Milijanu Brkiću, Vici Vukojeviću, Florijanu Borasu, Josipu Jurčeviću, Boži Vukušiću i drugima - da pomno pročitaju moju knjigu i knjigu Slavka Goldsteina "1945. - godina koja se ponavlja". Možda shvate, iako u to iskreno sumnjam, protiv koga sam se borio do 1947., a i od 1991. do 1993. Razrušena Europe počela je obnovu, a poražene snage NDH, ovaj put za druge gospodare, nastavile su teror protiv novostvorene države, članice antihitlerovske koalicije.

NACIONAL: Što je sporno u Karamarkovu angažmanu?

- Pitam ministra unutarnjih poslova Karamarka i zamjenika ravnatelja policije Brkića što su, kao čelnici obavještajne zajednice, radili u doba najveće pljačke Hrvatske. Neka o tome izvijeste Hrvatski sabor. U obavještajnoj službi većina ljudi radi savjesno, ali ima i onih kojima bi, da im se povjere dva puža na čuvanje, jedan sigurno pobjegao. Tko god je iz ove države htio pobjeći, pobjegao je. Uvjeren sam da većina članova HDZ-a nije znala za razmjere pljačke, ali i da obavještajna zajednica raspolaže podacima o tim nedjelima. Neka ih napokon predoče javnosti.

NACIONAL: Kako komentirate Karamarkovu izjavu da su poratni zločini u Hrvatskoj ostali nekažnjeni jer političkim elitama nije stalo da budu rasvijetljeni?

- Zašto bih ja bio pod zaštitom politike kad sam bio disident od 1972. do 1990., a potom i od 1992. nadalje. Ako je već Tuđman bio prepreka da budu istražena moja navodna nedjela, kao što neki tvrde, zašto to policija nije učinila nakon njegove smrti? Čak i da sam bio zaštićen između 2000. i 2003., što je prijesna laž, imali su šest godina od 2004. do 2010. da me procesuiraju. Vjerojatno će sad izmisliti da me štitio i Sanader. Istina je da su čekali da umrem kako bi mogli blatiti našu borbu protiv fašizma i Miloševićeve ideologije. Na njihovu veliku žalost, ušao sam u 91. godinu života, osjećam se dobro i spreman sam se obraniti od svih laži kojima me ocrnjuju.

NACIONAL: Ipak, žrtve navedene u optužbama protiv vas nisu izmišljene. Na karlovačkom području, gdje ste djelovali, zločini su se dogodili.
- Zločina je bilo, strašnih zločina. To je neosporno. Ali jednko je neosporno da ja u njima nisam sudjelovao, naprotiv, spašavao sam ljude koliko sam god mogao. Kako biste razumjeli što se u Karlovcu događalo u poraću, morate razumjeti njegovu stratešku važnost u ratu. Koridor Zagreb - Žumberak - Ribnik - Netretić - Vukova Gorica - Bosiljevo - Perjasica bio je ključan za transport partizanskih jedinica, kurira i ranjenika, jer je na lijevoj obali Kupe bio slobodni teritorij koji su držali partizani. Između Črnomlja i Metlike bio je saveznički aerodrom na koji su bili dopremani oružje i zalihe. Nijemci su ondje razvili široku mrežu agenata. O tome postoji potanko svjedočanstvo Aleksandra Šantića, Gestapova operativca kojega su Britanci kao ratnog zarobljenika predali jugoslavenskim vlastima. Ja sam ga ispitao, a u zapisniku na više od tisuću stranica podrobno su opisane Gestapove akcije u okolici Karlovca. Da se netko iz naše policije potrudio, taj je zapisnik vjerojatno i danas vrlo lako mogao naći u arhivima u Beogradu. U kontekstu poratnih događaja bitno je to što su Nijemci te agente pripremili da djeluju i nakon rata.

NACIONAL: Zar su Nijemci koordinirali gerilskim skupinama i nakon 15. svibnja 1945?

- Nisu ih Nijemci koordinirali, skupine su djelovale samostalno, ali su ih Nijemci prethodno za to opremili. Još 1944. u Beču su Wehrmacht i Gestapo odlučili da će se nakon povlačenja s tog koridora, zbog pogodnog terena, ondje gerilski ratovati. Informaciju o takvom sastanku mnogo godina kasnije potvrdio je šef bečke policije Jozef Holaubek, podrijetlom Čeh. On je tada bio mladi pozornik i ispričao mi je kako su se Nijemci dogovorili da će uz ključne prometnice, pruge i ceste postaviti tajne zemunice s eksplozivom za gerilski rat. Takvih je zemunica na našem području bilo mnogo. Još u svibnju 1945. prisustvovao sam razminiranju jedne takve zemunice blizini današnje tvornice "Lola Ribar". Čuo sam da ih je bilo još, pri jednom razminiranju bilo je mnogo ozlijeđenih. Postoje živi svjedoci, a to pokazuje da je postojala infrastruktura za terorističke skupine dugo nakon rata. Tu infrastrutkuru obilno su iskorištavali i za napade na civile. Samo jedna skupina koju smo ulovili bila je odgovorna za 62 ubojstava vojnika i civila. Bili su to klasični teroristi.

NACIONAL: I teroristi zaslužuju pošteno suđenje. Optužuju vas da je na partizanskom suđenju, koje ste 1946. organizirali u Siči, u namještenom procesu pet ljudi osuđeno na smrt strijeljanjem. Jeste li sudjelovali u tom suđenju?

- Ne sjećam se točno, moguće je da sam bio ondje, ali nisam imao veze sa suđenjem. Ja sam bio u kotarskoj policiji, a sudili su sudovi. Bilo je tada uobičajeno da okružni sud odluči da suđenje bude na terenu. Cilj je takvih postupaka bio da se demonstrira odlučnost u obračunu s teroristima, ali policija s tim nije imala veze. Ako me pamćenje služi, ti su ljudi bili članovi ustaške grupe koju je vodio Tone Radončić, a kad su uhvaćeni, sudio im je sudac. Tko je odlučio da im se sudi ondje, ne znam. Morala je to biti odluka sudskoga vijeća, ni sudac nije onamo došao samoinicijativno. Morali bi postojati dokumenti o tome.

NACIONAL: Tko je presudio žrtvama iz logora Dubovac? U policiji navodno imaju svjedoke da ste ondje odlučivali tko će biti smaknut i da ste zatvorenike mučili u zatvoru Ozne u Karlovcu.

- To su izmišljotine koje je lako demantirati. Kao član kotarske policije nisam imao ama baš nikakvih ovlasti u Dubovcu. Onamo su vodili vojne zarobljenike, a zna se tko su bili zapovjednici logora - kapetan Božić, a poslije Matešić i Vrbetić. Znalo se da oni koji tamo dođu nemaju velike šanse da prežive. Baš zato pokušavao sam spasiti koga sam god mogao. Intervenirao sam kod šefa okružne policije da spasi Gojka Jerenića i jednog čovjeka koji se prezivao Lang. Bili su već predodređeni za strijeljanje, ali je šef kotarske policije na moj nagovor nazvao nadređene i rekao da su surađivali s nama u ratu pa su pušteni. Trudio sam se pomoći koliko sam mogao, ali bilo je to teško vrijeme. Mnogi ljudi sve su izgubili i bili su željni osvete. Dva moja bratića nastradala su u Dubovcu, da sam imao utjecaja, mislite li da ih ne bih bio spasio? I moj rođeni brat jedva je izbjegao likvidaciju.

NACIONAL: Svjedoci kažu da su vas vidjeli kako zlostavljate zatvorenike. Lažu li?

- Poslije rata, kao i u ratu, jasna hijerahija rigidno je bila poštovana. Bio sam u kotarskoj policiji i imao ovlasti jedino unutar svoje jedinice. Kotarska policija uopće nije imala svoj zatvor, ondje nikoga nisam mogao mučiti, a suluda je pomisao da bih takvo što činio u zatvoru općinske policije gdje nemam ovlasti. Neki me prozivaju jer sam nekim zatočenicima održao govor u kojem sam im zaprijetio. Moguće. Često sam se obraćao uhićenicima, ali zar sam im trebao čestitati i pohvaliti ih zbog toga što su ubijali ljude i bili na strani nacista?

NACIONAL: Što je bilo s Valentinom Banovcem? Svjedoci su vas vidjeli kako ste ga ubili iz mitraljeza hicem u glavu?
- To sam opisao u svojoj knjizi. Bio je to velik profesionalni propust mojih podređenih. Banovac i Slavko Volović, koji u uhićeni zajedno, bili su članovi Gestapa i UNS-a, a uhapsili smo ih nakon višemjesečne potrage. Pogriješio sam što sam ih ostavio pred kućom s dvojicom svojih podređenih, dok sam ja razgovarao s vlasnicima kuće unutra. Zaboravio sam da je jednomu od njih, Zatezalu, Banovac zaklao i objesio sestru. Nakon provokacije ustrijelio je Banovca i Volovića. Istrčao sam i poludio vidjevši što se dogodilo. Banovac i Volović trebali su nam biti izvor informacija o drugim agentima u okolici i samo bi ih luđak ubio. Ostao sam bez saznanja koja su mogla spasiti brojne druge živote.

NACIONAL: Jesu li kažnjeni ljudi koji su ubili Banovca i Volovića?

- Obojica. Odmah sam ih maknuo iz službe i pokrenuo disciplinski postupak. Dalje se time nisam bavio ja, ali mislim da su obojica otpušteni. Zatezalu je velika olakotna okolnost bilo to što je djelovao u nepodnošljivom afektu. Bio je suočen s ubojicom svoje sestre, i to s osobom koja ju je usmrtila na grozan način. Puno je bilo takvih slučajeva nakon rata i mnogi su zločini bili osvetnički. Ne opravdavam to, ali bilo je teško kontrolirati narod. Smeta mi što se danas ti događaji i ne pokušavaju sagledati kakvi su bili, nego mediji objave članak u kojem je notorni nacistički zločinac i osoba kriva za smrt desetaka ljudi, kakav je bio Valentin Banovac, opisan gotovo kao heroj. I danas postoje živi svjedoci iz NOB-a koji se sjećaju kakav je bio i što je činio.

NACIONAL: Uporno tvrdite da u ratu i poraću niste ubijali, ali pomalo je teško vjerovati da se osoba na vašem položaju mogla izolirati od osvete koja je, kako i sami kažete, u društvu postojala?

- Nikad se nisam povodio za drugima, uvijek sam radio ono što sam smatrao ispravnim. Drugi svjetski rat bio je krvavo razdoblje, ali žrtve i ubijanje ponekad je bilo moguće izbjeći. Još u ratu bez metka smo razoružali sve garnizone u okolici. U Prilišću smo na spavanju uhvatili ustaškog natporučnika i prisilili ga da naredi podređenima da ostave oružje i predaju se. Kad su se predali, pitali smo ih tko želi u partizane. Nitko nije htio, oduzeli smo im uniforme i pustili ih kućama. I tada su neki moji suborci tražili da ih ubijemo, ali nisam to dopustio. Rekao sam im da je to hrvatski kraj i da u tom slučaju ubuduće možemo zaboraviti da ćemo ikada dobiti podršku stanovnika. Svi su preživjeli zahvaljujući meni. Slično je bilo i s garnizonom u Netretiću. Zapovjednik garnizona bio je bivši žandar Luka Matić, čija mi se obitelj poslije zahvaljivala jer mu se ništa nije dogodilo. Uvijek sam pokušavao spriječiti ubojstva i spasiti ljude. Upravo zato neću posustati u obrani od lažnih optužbi kojima me pokušavaju diskreditirati.

Autor: Marko Biočina