Razgovor s Ivanom Zvonimirom Čičkom, predsjednikom Hrvatskoga helsinškog odbora

• Izbor Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije ovih dana je tema broj jedan u regiji. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović izjavio je da će se susresti s Nikolićem tek kada ga Nikolić nedvojbeno uvjeri da je potpuno i zauvijek odustao od velikosrpskih ideja. Kako biste prokomentirali ovakvo uvjetovanje?
- Nepristojno je uvjetovati svoj sastanak s nekim. Naime, Toma Nikolić, u godinama u kojima je sada, sigurno neće mijenjati svoje životne stavove o četništvu ili o bilo čemu drugome. Mi možemo ili prihvatiti činjenicu da je on predsjednik Republike Srbije ili ne, i prema tome se ponašati. A postavljati uvjete za susret, to je nepristojno i u političkim odnosima dviju država nedopustivo.
Ovu Josipovićevu izjavu doživljavam kao nešto što je prije svega namijenjeno za našu unutarnju hrvatsku upotrebu. Josipoviću pada popularnost između ostaloga zbog snishodljive politike prema Tadiću, a pogotovo prema Dodiku.

Ova je izjava uz to i krajnje licemjerna. Je li Josipović i od Dodika tražio da promjeni svoje četničke stavove ili praksu? Je li od njega tražio da se ispriča za odobravanje i podršku bombardiranju Zagreba prije nego se sastao sa njim? Dodik je naime na sjednici Skupštine RS-a održane 23. i 24. svibnja 1995. u Banja Luci izjavio: " Ono oko bombardovanja Zagreba, ja se slažem da je trebalo tući Zagreb, ali ne smijemo to reći, ako je to trebalo da kaže se, ne onaj način se prenijeti, to je morao da bude oprezan urednik koji je to pušt’o.” (transkript verificiran od Haaškog suda u sklopu suđenja ratnom zločincu Momčilu Krajišniku)

• Kako bi Toma Nikolić, na primjer, mogao konkretno dokazati da je zauvijek odustao od svog takozvanog velikosrpskog sna?
- Kažem, ne može. Taj čovjek i dalje inzistira na svojim stavovima koje je imao i prije. Srđa Popović kaže da je Nikolić neuračunljiv čovjek. Prema tome, neka naša država zauzme stajalište je li on neuračunljiv. Da s njim ne će komunicirati. No to, opet, nije pitanje odnosa s Nikolićem, nego sa Srbijom.

• Pitanje 'kako se sjećati' često se aktualizira. Što općenito mislite o zahtjevima da ljudi, pogotovo političari, danas revidiraju svoje stavove od prije 20 godina?
- To smatram neprimjerenim. Nikolić, na primjer, sada formalno može govoriti: Znate, više ne mislim tako, i td. Ali djela govore. Srbija je glasovala upravo za tog i takvog Nikolića. To je naprosto današnja Srbija, ali i jučer, te možda i sutra. Nikolić je samo nova etiketa na boci, a u boci je stara šljivovica.

• U hrvatskoj javnosti ističu se isključivo Nikolićevi stavovi. Prema Vašem mišljenju, je li činjenica da je za Nikolića glasalo 80 posto srpskih birača u Hrvatskoj danas dovoljno jasno prepoznata?
- Nikolić je dobio i parlamentarne i predsjedničke izbore, on je rezultat volje i želje srbijanskog biračkog tijela. Što mi o tome mislimo, to je naša stvar, ali tu želju naprosto se mora poštivati. Nisam previše oduševljen činjenicom da je Nikolić izabran za srbijanskog predsjednika, kao što nisam bio oduševljen ni Borisom Tadićem. Ne znam u čemu je razlika između njega i Tadića? Kada Tadić govori: neka mi oproste moji hrvatski prijatelji, ali Ruđer Bošković je Srbin. U čemu je tu razlika? Baš u Vukovaru na prostački način poklonio je Josipoviću komplet Micićevog časopisa Zenit koji veliča srpskog "barbarogenija". Josipović je to otrpio i nije reagirao, a na Nikolićeve izjave reagira.

• Javnost u Hrvatskoj šokirana je izjavom novoizabranog srbijanskog predsjednika da u Srebrenici nije bilo genocida, premda je identičan stav imao i Nikolićev prethodnik Tadić. Kako gledate na ova najsvježija šokiranja?
- Pa tko je to od relevantnih političara u Srbiji rekao da je u Srebrenici počinjen genocid? Je li Tadić rekao da se u Srebrenici dogodio genocid? Dodik? Đinđić? Nisu. Čeda Jovanović? U njega su se kleli svi "liberalni” Srbi, prije nego što je ušao u vladu. Danas i on kaže da je protiv raspuštanja tzv. Republike srpske. U predizbornoj kampanji govorio je kako je "Republika srpska” nastala na genocidu. O čemu mi pričamo!? Oni uglavnom svi isto misle, ili slično, drugo su nijanse. Moramo shvatiti kako Srbija razmišlja i prema tome se ponašati. Prihvatiti to ili prekinuti s njima suradnju.

• I neki hrvatski političari danas tvrde da su odnosi Hrvatske i Srbije ključni za stabilnost cijele regije, da su hrvatsko-srpski odnosi ključni za sve one koji žive na ovom prostoru stara je teza velikosrpskih nacionalista. Po Vama, što je ključno za normalizaciju života u ovom dijelu svijeta?
- Ova teza nije samo velikosrpska. To je i Tuđmanova teza, te Miloševićeva, ali i Josipovićeva i Tadićeva. Po meni ključ je odnos Hrvatske i Srbije prema Bosni i Hercegovini. Ključ je i odnos Srbije prema svim svojim susjedima: Makedoniji, Crnoj Gori i Kosovu, ali i odnos Hrvatske prema BiH, poglavito prema zapadnoj Hercegovini. Srbi i Srbija ne odustaju od svojih velikosrpskih aspiracija, ali na drugi način. Jednako tako i dijelovi hrvatske politike ne odustaju od tuđmanovskog odnosa prema BiH. Dok se od toga ne odustane, dok se ne ugase žarišta krize, mi smo uvijek (i dalje) na rubu rata. Ovaj nedavni rat imao je svoje razloge, korijene, uzroke, a oni nisu uklonjeni. Srećom, danas je međunarodni odnos snaga takav da to baš ne će ići. Sreća je i to da smo ekonomski u takvoj situaciji da nemamo ni za dva metka. Jer da ima, tko zna što bi ovdje bilo. Apetiti su i dalje veliki.

• Mislite da bi se na ovom prostoru ponovo moglo ratovati?
- Bojim se da bi. Konačno politika je također rat, samo drugim sredstvima.

Jadranka Dizdar, Oslobođenje, Sarajevo