Interes je susjeda Srbije da Srbija ide prema EU. Naš prvi interes mora biti da na svojim granicama imamo funkcionirajuće, stabilizirane zemlje, a ne nepouzdane države, jer je to naprosto opasno

Kritike Europske komisije (EK) na prijedlog Zakona o HRT-u nametnule su se kao prva tema razgovora s ministricom vanjskih i europskih poslova Vesnom Pusić, koja je u nastavku iskreno govorila i o odnosima u regiji, radu vlade Zorana Milanovića te o odnosima u vladajućoj koaliciji.

Iz Bruxellesa je stigao hladan tuš o Zakonu o HRT-u. Kako to komentirate?

– Nije stigao hladan tuš. Stigle su primjedbe prošli tjedan. Njih, istina, ima, ali ima ih uvijek kad se nešto mijenja u ispregovaranome, čak i kada EK prizna da je usvojena solucija bolja od dogovorene, kako je bilo sa Zakonom o policiji. Svaka promjena već dogovorenih rješenja predmet je kritika jer se mijenjaju dogovoreni elementi. Nakon ratifikacije Ugovora, postat ćemo punopravna članica 1. srpnja 2013. No kako se pravna stečevina neprestano mijenja, nakon tog datuma nova ćemo rješenja dogovarati s Bruxellesom. Zato EK kritizira svaku promjenu prije ulaska u punopravno članstvo, što ne smatram nelogičnim. I zato inzistiram da se držimo dogovorenoga, osim ako nije neophodno mijenjati dogovorena rješenja. Temeljni stav EK, dakle, jest da do ulaska u punopravno članstvo ne treba mijenjati ništa, čak ako su nova rješenja i bolja od postojećih.

Znači li to da mislite da ne treba mijenjati Zakon o HRT-u?

– Načelni stav jest da je bolje mijenjati što manje do završetka procesa pristupanja, ali je jasno i da je situacija na HRT-u već dugo teško održiva. Jedan od rijetkih zakona protiv kojih sam glasala u mandatu Račanove koalicije bio je upravo Zakon o HRT-u. Činilo mi se nelogičnim formiranje ovakvoga Programskog vijeća HRT-a, premda je ministar Antun Vujić imao najbolje namjere i snažne argumente. Glavni je problem u tome da članovi Programskog vijeća nikome ne polažu račune, i da nema argumenta zašto su u vijeću baš oni, a ne neki drugi predstavnici civilnoga društva.

Vaša je koalicija preuzela jasan, ali riskantan koncept: preuzimate odgovornost da politička većina imenuje vodstvo HRT-a. To je načelno sumnjivo, a i bit primjedaba EK.

– Ne čini mi se da je načelno sumnjivo. Država, naime, određuje pretplatu, paraporez kojeg plaćaju građani i tako dijelom izdržavaju HRT. Tko u tom slučaju može preuzeti odgovornost? Jedino tijelo koje predstavlja građane ove zemlje: parlament. Sadašnji zakon propisuje da država određuje pretplatu, ali ne preuzima odgovornost za HRT, nego je prebacuje na instituciju u kojoj su ljudi koji nikome ne odgovaraju. To mi se čini manje poštenim, a svakako i manje odgovornim. Da HRT nema nikakve veze s državom, molim lijepo, natjecao bi se na tržištu. Ali ako HRT kao javni servis koristi državni paraporez, tada država mora preuzeti i odgovornost za HRT.

Podržavate, dakle, zakon, usprkos primjedbama EK?

– On je vladu već prošao, a razgovarali smo o njemu i u Bruxellesu. Ima ondje različitih lobiranja iz različitih političkih grupacija, pa i iz Hrvatske. Riječ je o velikom novcu i velikom utjecaju koji je dosad bio relativno netransparentan. Ubuduće će se točno znati adresat kritika. Smatram to ne samo obranjivim, nego i obranjenim.

Granična zemlja EU-a

Od vaše izjave na summitu NATO-a u Chicagu, da je izborom Tomislava Nikolića za predsjednika Srbije promijenjena strateška situacija u regiji, prošlo je već neko vrijeme, ali ona nije izgubila težinu. Možete li je preciznije objasniti?

– Nisam se izrazila tako dramatično, ali jesam rekla da su izbori u Srbiji promijenili okolnosti u regiji. Pojavila se nova nepoznanica, jer predsjednik Srbije, gospodin Nikolić, i njegova stranka dosad nisu sudjelovali u vlasti. Također, Srbija je dosad imala, da blago kažem, rezervu prema članstvu u NATO-u, ali je bila zainteresirana za članstvo u EU, a čini se da je to i dalje.

Moje bi tumačenje bilo drastičnije: Srbija je svoj put u NATO i službeno zaustavila, a mogla bi obustaviti i put u EU. Moguće je, dakle, da Hrvatska dugoročno postane granična zemlja EU prema nestabilnoj regiji, što nikako ne bi bilo dobro.

– Hrvatska će sigurno, bez obzira na sve, na neko vrijeme postati granična zemlja EU. To čak i bez obzira na regiju, a više s obzirom na atmosferu u samoj uniji. Za regiju ne bi bilo dobro da se prekine regionalni proces približavanja. Ne bi bilo dobro da 1. srpnja 2013., kada Hrvatska postane članicom, ne bude nikoga iz regije tko je u procesu pregovora. Čini mi se da bi proces proširenja bilo mnogo teže iznova inicirati, nego da on ipak kontinuirano teče. Hrvatska zato ulaže velik napor da se postigne ono što jest moguće, ali još nije u potpunosti sigurno: da će krajem lipnja na Europskome vijeću Crna Gora dobiti datum početka pregovora. To bi bilo u interesu Crne Gore, ali i svih u regiji. No ako se to i dogodi, s obzirom na to koliko pregovori traju i kako su sa svakim valom proširenja sve kompliciraniji, pred nama je prilično značajan niz godina prije nego što netko sljedeći iz regije postane punopravnom članicom.

Nema oduševljenja za proširenjem

Tomislav Nikolić ovih je dana najavio mogućnost da Srbija već ove godine dobije datum početka pregovora. Znate li, i možete li odgovoriti, što točno Srbija mora učiniti da dobije datum?

– To se odlučuje na temelju cijelog niza formalnih kriterija institucionalne spremnosti, ali i na temelju političkih kriterija, koji su u našoj regiji naročito važni. No ti kriteriji nisu egzaktni, nego fluidniji, i mjere se prema okolnostima koje se u konkretnom trenutku smatraju najvažnijima.

Želite zapravo reći da u EU nema pretjeranog oduševljenja da se Srbiju pusti dalje?

– Generalno, nema oduševljenja za proširenjem – da kažem vrlo blago. EU se, naime, našla u vrlo neobičnoj situaciji: zaobilaznim putem suočena je s nečim što je prethodilo Lisabonskom sporazumu, jačanjem kohezije i povezivanja država članica. A baš je zbog toga propao europski Ustav, čiji je temeljni motiv bilo jačanje povezanosti unutar EU. Ustav je zamijenjen Lisabonskim sporazumom, koji jest donekle ojačao povezanost. No sve su to bila vremena ekonomskog prosperiteta. Kad je došla kriza, unija se suočila s jednostavnom činjenicom da zemlje iste valute, eura, vode autonomne financijske politike.

U vremenima blagostanja to možda i može biti podnošljivo, ali u vremenima krize postaje silno osjetljivo i teško održivo. U takvim situacijama čak i naoko tehnička pitanja mogu iskočiti u prvi plan. Tako je, recimo, čak i neusklađeno vođenje statistika uzrokovalo nepredviđene probleme, koji nisu ni mogli biti predviđeni uz različite metode vođenja statistika. Takvo stanje rezultira sadašnjom vrlo ozbiljnom situacijom u Grčkoj, koju ne treba ni najmanje potcjenjivati, jer ima goleme reperkusije, ne samo na Grčku. Naročito sam zabrinuta »što gore, to bolje« atmosferom koja se u nekim zemljama počela javljati. To je vrlo opasan simptom, a nije povijesno nepoznat.

Govorite o atmosferi u medijima i javnosti, ili i u državnim strukturama?

– U prvom redu o atmosferi u javnosti, ali ne nužno samo u medijima, nego i među ljudima. Takvi uvjeti pogoduju radikalizmima. Imate, međutim, i ljude koji osobno nisu radikalni, nego se opredjeljuju za protestno glasanje: nisu zadovoljni njima najbližom političkom opcijom, jer od nje zahtijevaju više i bolje, pa zato protestno glasaju, čineći tako situaciju još težom.

 U vašim se riječima osjeća velika zebnja za sudbinu EU.

- Unija jest u novim okolnostima. No inače koncept EU smatram neobično uspješnim, jer je ispunio osnovnu zadaću: osigurati trajni mir na kontinentu. Što se Hrvatske tiče, njezin put prema EU ima dvostruko značenje: prvo je korištenje sistematiziranog povijesnog iskustva članica EU, kojim je Hrvatska u skraćenome razdoblju udarila temelj koliko-toliko stabilnim institucijama države. S osobne razine, dakako, dvadeset godina jest mnogo, ali sa stajališta izgradnje države to je uistinu kratko razdoblje. Od nikoga od nas ne treba očekivati da veliki dio života, ili čak cijeli, žrtvujemo za nekakve pripremne radnje za pristojan život.

Čvrsti temelji

Utoliko je iskustvo i vodstvo EU za Hrvatsku bilo veliki dar.

– Svakako. Skratili smo vrijeme, a i iskoristili ga da smirimo strasti. Naša se politička kultura promijenila otkad smo prije desetak godina počeli put prema EU. Usporedite li kako smo izgledali tada, a kako danas... Pogledajte samo možda samorazumljiv, ali vrlo važan faktor: strah od političke represije. U ono vrijeme, a naročito prije njega, taj je strah bio realan; danas on više nije način vođenja politike. Nekome se to može činiti malo, ali ja mislim da je to ključna razlika. Iskoristili smo, dakle, proces pristupanja da brže izgradimo temelje za pristojnu, stabilnu, funkcionirajuću i normalnu zemlju. Drugi važan element jest samo članstvo, koje nudi dugoročnu garanciju sigurnosti i prosperiteta, u mjeri u kojoj politika uopće može jamčiti takvo što.

Kako procjenjete sposobnost Hrvatske da se snađe kao članica?

– Možemo se odlično snaći. EU je za nas odlično okruženje, a u našoj regiji možemo imati i dodanu vrijednost. Taj dio Europe tradicionalno je destabilizirajući, a važan za mir u Europi. Naša važnost za europsku politiku proizlazi iz naše sposobnosti da ovdje kreiramo zonu stabilnosti i mira. To ne možemo sami, ali netko mora početi.

Možemo li mi?

– Možemo. To se, dakako, ne može raditi četiri godine, nego mora biti dugoročno opredjeljenje cijele zemlje. Jer ako četiri godine stabiliziraš regiju, pa četiri huškaš i činiš nacionalističke ispade, a sljedeće četiri radiš nešto treće, možeš se pozdraviti s vlastitom vrijednošću, i iz rješenja opet postaješ europski problem. Ali da imamo šanse, i da smo se sada pozicionirali kao dio rješenja za jedno važno europsko pitanje, u to nema sumnje. U tome su i naše šanse, i uspjeh, i naš ugled izrazito veliki, ne zato što bismo mi bili naročito genijalni, nego zato što svi partneri žele da to bude tako. Sada nas promatraju benevolentno, želeći vidjeti jesmo li u stanju preuzeti tu vrst odgovornosti.

Zdrav razum

To svakako neće biti lako. Dopustite, primjerice, da vas suočim s posve konkretnom situacijom: predsjednik Republike Ivo Josipović, koji ima ugled kao izraziti mirotvorac u regiji, prekinuo je odnose s predsjednikom Srbije dok se ovaj ne ispriča za izjavu o »srpskom Vukovaru«. Moguće je, dakle, da Hrvatska, kada uđe u EU, zbog te Josipovićeve blokade zaustavi daljnji put Srbije u EU.

– Neće. Hrvatska se izravno zauzimala da Srbija dobije status kandidata. To nije pitanje simpatije i antipatije, nego zdravog razuma. Naš prvi interes mora biti da na svojim granicama imamo funkcionirajuće, stabilizirane zemlje, a ne nepouzdane države, jer je to naprosto opasno. Interes je susjeda Srbije da ta zemlja ide prema EU. Što se predsjednika Nikolića tiče, koji je krenuo s izjavama koje nisu šokirale samo nas, činjenica jest da ih je pokušavao relativizirati, i saživjeti se sa svojom novom ulogom.

U tom je kontekstu i njegov posjet Bruxellesu, gdje je potvrdio europsku orijentaciju Srbije. Mi u regiji moramo biti svjesni da se odnosi ne mogu temeljiti na osobnim simpatijama ili antipatijama, nego na zajedničkim interesima. Treba prestati atmosfera da smo pod svaku cijenu protiv svojih susjeda. Odnosi sa Srbijom moraju se temeljiti na identificiranju zajedničkih interesa, čak i bez obzira na EU.

Nisam dobio konkretan odgovor.

– Hoće li Hrvatska blokirati Srbiju na putu u EU? Neće.

Predsjednik Republike je rekao – nema nastavka odnosa dok se nešto ne dogodi.

– To je i bio razlog zbog kojega nije išao na Nikolićevu inauguraciju, i vjerojatno neće pokretati nikakvu inicijativu na razini predsjednika dok se ne raščiste te njegove izjave. No predsjednik nikada nije postavio uvjet da će Hrvatska blokirati Srbiju. On apsolutno razumije pozitivan utjecaj europskih reformi na zemlje regije, pa i u slučaju Srbije.

Jesu li odnosi u koaliciji samo zabava za javnost ili uistinu ima problema?

– Problema vidim mnogo manje nego na početku, u vrijeme uhodavanja. Sada mi se čini da svi ozbiljno rade svoje poslove, a radna suradnja teče odlično. A u aktualne tračeve nisam naročito upućena.

No oni se pokušavaju prikazati kao ozbiljan problem: bivša ministrica Holy neizravno je optužila HNS da joj je podvalio...

– Koliko sam uspjela vidjeti, baš i nije. Ipak, to je uistinu čudan spin. Inače mi je žao da je Mirela Holy otišla. Imala sam dobro mišljenje o njoj, jer mislim da i u tom resoru mora raditi netko žestok, kako bi rezultanta mogla biti kompromis. Bila sam, međutim, u potpunom šoku kada se i ta situacija uspjela okrenuti tako da ispadne kao da je to podvala koalicijskog partnera. Za mnoge bih se stvari mogla sjetiti kako bi se to moglo tako interpretirati, ali za ovu uistinu ne bih. Otkud to stiže, i tko misli da mu to koristi... Jer ja mislim da nikome ne koristi. Držim da bismo iz Račanove vlade trebali izvući veliku pouku: svaka pljuska je pljuska svima. Tu i tamo može biti individualnih uspjeha, ali neuspjeh je uvijek zajednički. Loše stvari oboje cijelu ekipu.

Mene je osupnula politička neprihvatljivost njezine e-mail poruke: kao mala Fimi-media.

- Dakako da nije tih razmjera. Ne bih o tome, jer je vrlo pogodan teren za prepucavanje. Ali ako bih morala nekako imenovati taj postupak, prije bih ga nazvala političkom naivnošću nego bilo čim drugim. Mirelu Holy ni na koji način ne percipiram kao korumpiranu osobu.

Autor: Boris Pavelić