Udrugom nastavku našeg ekskluzivnog feljtona s Josipom Boljkovcem razgovarali smo o epohi nakon Drugog svjetskog rata. Uz posljednjeg hrvatskog bana Josipa Subašića u ovom drugom nastavku spominju se: kardinal Alojzije Stepinac, Josip Broz-Tito, Jovanka Budisavljević, Andrija Štampar, Edvard Kardelj, Moše Pijade, Rodoljub Čolaković, Miloš Žanko, Aleksandar Ranković, Ćećo Stefanović, Stevo Krajačić, Bobi Radosavljević, čuveni profesor Rizner…
Važna imena utkana u epohu nastalu u godinama nakon rata. Po mnogima ta epoha na ovim prostorima trajala je do čuvenog Brijunskog plenuma, četvrtog plenarnog sastanka CK SKJ, održanog u srpnju 1966., odnosno do smjene Aleksandra Rankovića, do tada drugog po rangu u Titovoj hijerarhiji.
Za Rankovćevu smjenu jako je zaslužan upravo naš sugovornik Joža Boljkovac.
No, krenimo redom. Za početak kraj rata.

BAN JOSIP SUBAŠIĆ

Poslije rata zadužili su me da pazim Subašića kako ga netko ne bi ubio. Zbog toga nisam išao u Zagreb na kurs OZNE. Subašića je mogao ubiti i neprijatelj. Saveznici to nikako ne bi dobro primili. U novoj Jugoslaviji ban Subašić je bio prvi ministar vanjskih poslova. S Titom je bio u Moskvi i onda je dao ostavku. Zbog toga je u Vukovu Goricu došao Kardelj moliti ga da ostavku povuče. Subašić je Kardelja pitao što je s 45 000 hrvatskih domobrana?
- E kad bi ih bilo 45 000. - uzvratio je Kardelj.
- Pa koliko ih je?- pitao je Subašić.
- E pa malo više.
- Pa je li sto tisuća?
- Nije sto, ali je jako blizu - rekao je Kardelj.
- E pa onda neću biti poklopac tom krvavom loncu - Subašić je rekao Kardelju.
Prije toga Subašić je došao u sukob s Mošom Pijade. Na tom sastanku su bili Moša, Đilas, Kardelj i Subašić. Moša je bio za masovne likvidacije domobrana i ustaša. Subašić je bio protiv da se hrvatski kvislinzi strijeljaju u Beogradu. Ban Subašić se pozvao na svoj govor u San Francisku 1942. kad je rekao: “Zločine ćemo utvrditi i zločince ćemo kazniti, ali nećemo dozvoliti da ih itko drugi kažnjava, njih će kazniti hrvatski narod”. Na zboru u San Francisku Subašić je govorio pred 200 tisuća Hrvata. Ponovio je svoje stavove i s Mošom je došao u sukob. U mojoj knjizi sam napisao da je došlo do hrvanja Subašića i Moše Pijade. Tito na tom sastanku nije bio, ali i on je bio protiv strijeljanja hrvatskih kvislinga u Beogradu. Poslije sam o tome s Titom nasamo razgovarao na Vangi. Bio sam njegov gost 1966. i tada mi je predložio da budem njegov sekretar.
Imao sam i ljude koji su mi pomagali da se Subašiću nešto ne dogodi. Kasnije kad sam otišao na druge zadatke Subašić me često zvao na ručak. Kad je dobio penziju, živio je mirnim građanskim životom, a poslije njega penziju je dobila i njegova žena.

ZA CIJELU HRVATSKU PET PASOŠA GODIŠNJE

Čin kapetana OZNE dobio sam 1947. Bio sam zadužen za karlovačko područje. To sam radio dok nisam imenovan šefom odjela za pasoše i granicu zbog čega sam prebačen u Zagreb. Gradovi tada nisu mogli izdavati pasoše, nego samo republika i to ako osoba nije bila na spisku negativnih ličnosti u Beogradu. Vladao je potpuni centralizam, za cijelu Hrvatsku odobravalo se po pet pasoša godišnje. Čak ni Titove intervencije za pasoš nisu svaki put uspijevale. Tito je jednom tražio od Roćka Čolakovića da intervenira u Zagrebu da se profesorici Miri Kolarec, koja je nekada bila kurir CK KPJ, odobri pasoš. Roćko je intervenirao u Zagreb, međutim Miloš Žanko i njegov zamjenik Ivo Leko odbili su dati pasoš kurirki CK. Kad je Tito čuo da je odbijena, nazvao je Roćka.
- E hvala ti što si mi to riješio.- Tito je rekao Rodoljubu Čolakoviću
- Druže Tito ja sam učinio sve, Žanko i ministarstvo prosvjete u Zagrebu odbili su dati pasoš.- pravdao se narodni heroj i predratni robijaš Rodoljub Čolaković.
Tada je nastao rusvaj, Titu se odmah izašlo u susret, ali Mira Kolarec je naposljetku odbila primiti pasoš. Došlo je do zategnutih odnosa između Rankovića i Steve Krajačića. Miloš Žanko je došao do mene i tražio je da odgovornost preuzmem na sebe, što nisam htio, jer sam samo odbio dati suglasnost za pasoš Miri Kolarec na zahtjev ministarstva. Da bi se stvari riješile predložio sam da gradovi izdaju pasoše prvog stupnja, ministarstva unutarnjih poslova po republikama, gdje je spadao moj odjel, drugog stupnja, a treći stupanj u Beogradu, za one eventualne najteže slučajeve. I moj prijedlog je prihvaćen, pa su veći gradovi u Hrvatskoj dobili dozvolu da izdaju pasoše. Žalbe na odluke gradova su išle meni i ja sam ih rješavao.

PROFESOR RIZNER, ŠTAMPAR I RANKOVIĆ

Jednog dana kod mene je došao predsjednik tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti akademik Andrija Štampar. Rekao mi je da bolnica u Vinogradskoj nema operacionu dvoranu, a da je Hrvatska bratska zajednica u Americi kupila najmoderniju operacionu dvoranu. Dvoranu će pokloniti hrvatskom narodu, ali traže da dođe po nju profesor Rizner. Prvo se obratio meni, a rekao je ako treba da će on osobno otići urgirati kod Tita. Bilo je nekoliko profesora vrhunskih liječnika koji nisu mogli dobiti pasoš jer su se smatrali pristašama NDH. Među njima je bio i profesor Rizner, neurokirurg svjetskog glasa. Prije toga za profesora Riznera zalagali su se kardinal Stepinac i Subašić, ali iz Beograda su mi odmah javili da taj ne smije izvan Zagreba, a kamoli preko granice. Raspitao sam se kakav je Rizner bio ustaša i saznao sam nikakav, ali tako se o njemu pričalo i kao takav je bio zaveden. Kad je zbog Riznera došao Andrija Štampar, rekao sam mu da ne treba ići nikuda, izdao sam pasoš profesoru Rizneru, a prije toga sam ga pozvao na razgovor kod mene i rekao sam mu kakva je situacija i neka najkraćim putem ode u Austriju, pa dalje u Ameriku. Dodijelili smo mu vozača i još dok su bili u Sloveniji nazvao me Ćićo Stefanović, šef kabineta Aleksandra Rankovića i pitao me jesam li ja “onom ustaši Rizneru izdao pasoš”?
- Jesam. - rekao sam.
- Je li ti znaš da on ne smije van Zagreba, a kamoli preko granice? - pitao me Ćićo Stefanović
- Znam, ali to sam učinio u interesu zdravstva i veza vani.
- Marko traži hitan izvještaj. - rekao mi je.
Marko je bilo Rankovićevo ilegalno ime. Prije sam već bio obavijestio Stevu Krajačića i rekao mu kakva je moja procjena. Kad me nazvao Ćićo Stefanović, opet sam nazvao Stevu Krajačića, a on je sve prenio Vladimiru Bakariću. Tako da nisam sve radio na svoju ruku, ali opet je zbog izdavanja pasoša Rizneru održana sjednica svih republičkih ministara unutrašnjih poslova na kojoj je predsjedao Ranković. Srećom Rizner je otišao u Ameriku i vratio se s operacionom dvoranom čiji su dijelovi i danas u upotrebi u Vinogradskoj. Po povratku primio sam ga u mojoj kancelariji ispred koje je u hodniku svaki dan čekalo oko tristo ljudi. Profesora Riznera sam primio preko reda i čestitao sam mu na poštenju. Prve koje je u toj dvorani operirao isti taj Rizner bili su kardinal Stepinac i Subašić, kojem je operirao nogu. Ubrzo zatim u Srbiji se dogodila prometna nesreća u kojoj je nastradao osobni i kućni Rankovićev prijatelj i ministar u saveznoj Vladi Bobi Radosavljević, te mu je bila povrijeđena kičma. Ranković je digao uzbunu u inozemstvu, od nordijskih zemalja do Engleske i Amerike tražio je najbolje svjetske stručnjake da operiraju njegovog prijatelja. Iz Stockholma su mu preko naše diplomatske veze javili da u Zagrebu postoji stručnjak svjetskog ranga profesor Rizner i da ne trebaju ići u inozemstvo, jer ako on ne može ništa napraviti onda ne može nitko ni u svijetu. Savjetovali su da se prvo posavjetuje s profesorom Riznerom. I Rizner je pozvan u Beograd da spasi Bobija Radosavljevića. Vješao ga je tri dana i tri noći o strop i razne kuke dok nije bio osposobljen za hodanje. Bobi je poslije bez problema hodao još dvadeset godina. I jednom prigodom na željezničkoj stanici u Karlovcu, gdje su se Tito i njegovi najčešće iskrcavali, jer je tako bilo najsigurnije, pa onda autima na Brione, Ranković me pozvao na stranu i ispričao se.
- Oprosti što sam onako postupao - rekao mi je - znaš kako je čovek ne zna sve.
- Hvala druže ministre, ne trebate se izvinjavati, ja sam učinio samo ono što sam mislio da je korisno.- rekao sam mu.
Ranković je oko sebe imao Vojkana Lukića i Ćeću Stefanovića, s kojim je prije rata bio na robiji. Oni su opet imali ekipu koja je sve radila, tako da nije morao sve znati. U Karlovcu je 1966. vojsku služio Mića Ranković, sin Aleksandra Rankovića, u vrijeme dok sam bio gradonačelnik. Vidio sam ga prije utakmice Jugoslavija-Čehoslovačka, koja se igrala u Šancu. Na utakmicu sam išao s delegacijom gradonačelnika čehoslovačkih gradova. Pozvao sam ga i da sam mu ulaznicu. Prije toga molio sam Franca Bavčara, komandanta garnizona i načelnika inženjerije, u Karlovcu je bila glavna komanda inženjerije bivše JNA, da ne pokažu ni malo odbojnosti prema Rankovićevom sinu. Rekao sam kako mu je mati poginula u ratu na našoj strani i kako su prije u Karlovcu svi surađivali s Rankovićem osim mene, a kad je smijenjen onda nitko nije htio čuti za Rankovića i njegovog sina. Kad je vidio da sam Mići i njegovom prijatelju dao kartu, gradonačelnik Brna me uplašeno pitao kako se usudim u toj situaciji dati kartu sinu čovjeka koji je na tapeti. I u delegaciji iz Čehoslavačke o svemu su bili dobro obaviješteni. Poslije kad sam bio gost u Čehoslavačkoj, stalno su spominjali što sam napravio. Dok je služio vojsku u Karlovcu Rankovićev sin Mića zaljubio se u jednu Karlovčanku i to je došlo do pred ženidbu. Ona je poslije kao medicinska sestra otišla raditi u Švedsku, a svojedobno se družila s mojom kćeri. Zbog svega toga Ranković je bio došao u Jastrebarsko i zvao me da se nađemo. Došao je sa svojom pratnjom, ali taj sam susret morao odgoditi. Dobio sam zadatak da idem u Njemačku uspostaviti diplomatske odnose između Jugoslavije i SR Njemačke, pa je bilo nezgodno da taj zadatak kompliciram sa susretima s Rankovićem.

ZBOG STEPINCA POVRATAK U KARLOVAC

Kad je Stepinac izašao iz zatvora u Lepoglavi, odlučeno je da me se vrati u Karlovac. U tom trenutku u miliciji su većinom bili Srbi, sa sela, čije su obitelji stradale u ratu. Uglavnom ljudi s nižom obrazovnom i kulturnom razinom ponašanja. A kako je većinski hrvatski sastav stanovništva prevladavao u kraju gdje je trebao boraviti Stepinac odlučeno je da se za načelnika milicije u Karlovcu postavi Hrvat. Baš sam spremao jedan od zadnjih ispita na fakultetu, kad je u pola jedanaest navečer zazvonio telefon.
- Ovdje ministarstvo unutarnjih poslova, general Drakulić, ajde dođi odmah u ministarstvo. - rekao mi je glas s druge strane žice.
Poslali su po mene auto i kad sam došao u jednoj kancelariji sam zatekao zajedno Stevu Krajačića i generala Drakulića. Sjedili su jedan nasuprot drugog, rekli su mi pošto je Stepinac došao na tvoj teren treba mijenjati strukturu i da bi ja bio najbolje rješenje za načelnika milicije od Cresa, Karlobaga do Petrinje i Žumberka. Bilo je to 1951., rekli su mi da odgovorim za 48 sati da li prihvaćam.
- Drugovi - rekao sam odmah - ministre i generale, ako ste donijeli takvu odluku da se vratim u Karlovac onda nemam što razmišljati.
Dužnost sam preuzeo od Jovice Šijana, rodom iz Korenice. Plaća je bila jednako slaba kao i u Zagrebu. Jedina privilegija s materijalne strane gledano bilo mi je jedno konfekcijsko odijelo, koje mi je ministarstvo unutarnjih poslova kupilo kao šefu odjela za pasoše i granicu. Odijelo poljskog proizvođača Gabarden, još jedno odijelo sam si sašio, zbog diplomata. Svaki dan na posao u Savskoj dolazio sam u uniformi, a poslije deset sati sam oblačio odijelo i primao diplomate.

GOLI OTOK

Na Golom otoku upravnik je bio Đuro Lukić, Srbin iz Like, žena mu je bila iz Osijeka. Goli otok je bio pod direktnom ingerencijom Beograda. Nastao je na ideju Aleksandra Rankovića, on je zatražio logor iz kojeg se ne može bježati i koji se može dobro osigurati. Moj komandant bataljona je bio Sabljić Josip. Njegovu obitelj su ubili u ratu, a on je ranjen u pluća, dok smo napadali Stative. Poslije rata bio je načelnik štaba mornarice, dok nije završio na Golom otoku. Za tog čovjeka sam intervenirao kod generala Miškovića da ga puste i bio je pušten ranije. Išao sam u Beograd na neku sahranu i poslije sam svratio do generala i zauzeo se za svog komandanta bataljona.

KAKO SMO SMIJENILI RANKOVIĆA

Stevu Krajačića sam upoznao 1945., kad sam bio zadužen za bana Subašića. Išao sam i podnosio mu izvještaj što se događa sa Subašićem. Stevo Krajačić je bio osobni Titov prijatelj, veliki obavještajac rodom iz Stare Gradiške.
Da se Tita prisluškuje otkrili smo na pošti u Karlovcu. Kad sam to otkrio i kad nam je direktor pošte zadužen za to priznao, prvo sam otišao kod Steve Krajačića u Zagreb. Pošto sam mu prenio što smo otkrili na pošti u Karlovcu Stevo Krajačić je ustao i prošetao po svom uredu i onda me pitao je li to moguće? Tamo gdje danas stanuje obitelj Steve Krajačića u Nazorovoj nekada je bila njegova kancelarija. Stevo Krajačić je zadužio Marka Belinića, koji je drugi dan otišao na Brione. Razgovarali su u prostoriji stolarije na Brionima. Marko veli Titu:”Stari tebe se sluša”. Taj trenutak dok Marko saopćava Titu da ga prisluškuju imamo snimljeno na traci. Ta snimka bi trebala biti u arhivi Steve Krajačića. U to vrijeme velike centralizacije prisluškivanje Tita mogao je narediti samo Aleksandar Ranković, tadašnji ministar unutarnjih poslova. Direktora pošte u Karlovcu smo odmah prebacili u Beograd. Direktor pošte Prvoslav Vasiljević je bio osobni prijatelj Aleksandra Rankovića pa se brzo proširilo da je prisluškivanje otkriveno.
Tito je poslije toga Stevi Krajačiću rekao da bi volio da budem njegov gost, ali kad bude sam, kad ne bude Jovanke. Ni tadašnji šef KOS-a general Mišković nije znao da sam Titov gost na 1966. Vangi. Po povratku s Vange prvo sam otišao Stevi Krajačiću i rekao da ne mogu više biti odvojen od obitelji, pa ne bih išao u Beograd za Titovog sekretara. Stevo je prihvatio moje razloge.
Tito nije vjerovao liječnicima u Beogradu, pa se nikad nije dao operirati u Beogradu nego samo u Ljubljani. Prvi put je u Ljubljani operirao žuč, a drugi put kad je operiran onda je nestalo krvi, pa se hitno išlo u Milano po krv. Nakon te operacije Stevo Krajačić je poslao Jovanku, mladu partizanku koja je njegovala ranjenike u partizanima da njeguje Tita. Do tada Tito je patio za Hertom, u četvrtoj i petoj ofanzivi bio je sa svojom sekretaricom Dafinkom Paunović, a kad je ona umrla ponovno je želio Hertu, koja ga zvanično ostavila u Jajcu 1943., sve dok se preko Steve Krajačića u Titovoj blizini nije pojavila Jovanka.

 Piše: Dražen Stjepandić