Nakon Hrvatskog proljeća Josip Boljkovac je živio u rodnoj Vukovoj Gorici i bavio se proizvodnjom vina. U aktivni politički život vraća se tek krajem osamdesetih u osvit višestranačja i demokratskih promjena. Povezuje se sa starim znancima: Franjom Tuđmanom, Josipom Manolićem i Stipom Mesićem.
Premda je u godinama od Hrvatskog proljeća pa do totalnog slabljenja komunističkog režima više bio vezan sa Savkom, Mikom, Perom i drugim vodećim proljećarima, koji će kasnije postati vođe Koalicije narodnog sporazuma, na kraju se ipak upisao u Tuđmanov HDZ. U autobiografskoj knjizi “Istina mora van”, čije je e dopunjeno izdanje u pripremi, jednostavno je napisao kako je “osjetio da će HDZ pobijediti”.
Potpisom pristupnice u HDZ Josip Boljkovac ponovno ulazi u žižu domaćih političkih zbivanja.

USTAV IZ 1972.

Računao sam da se centralizirana država kakva je bila Jugoslavija prije ili kasnije neće moći održati. Republike se moraju vratiti na situaciju iz 1941. kad je Hrvatska imala samostalni glavni štab narodno-oslobodilačke vojske. U Srbiji je ustanak propao i završio je na Igmanskom maršu, na situaciji iz 1941. Došli smo s Ustavom iz 1972. Po tom Ustavu iz 1972. imali smo državu. Ustavne amandmane branio sam još 1969. Prije izglasavanja ustavnih amandmana došao sam u sukob s Radom Bulatom. Poslije mojih izlazaka za govornicu došli su mi Savka i Pero Pirker reći kako će nas sve pohapsiti. Poslije je Četvrta partijska konferencija SKJ usvojila te ustavne amandmane i tada je Hrvatska postala suverena država. Na Ustavu iz 1972. radio sam zajedno s Mesićem i profesorima Bajerom i Zlatarićem. U tom Ustavu iz 1972. U prvom članku piše: ”Socijalistička Federativna Republika Hrvatska je suverena socijalistička država, socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana utemeljena na suverenosti naroda i vlasti radničke klase i svih radnih ljudi. Socijalistička Republika Hrvatska nacionalna je država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koji u njoj žive. Socijalistička Republika Hrvatska je u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.”
Hrvatska je bila suverena država i to je ključni Ustav, a ne Ustav iz 1974. Ustav iz 1972. kasnije je Tuđmanova vlast spaljivala, sve zasluge za stvaranje države pripisali su sebi i svom Ustavu iz 1991., a mi smo se već bili izborili za Ustav iz 1972. po kojem je Hrvatska već bila suverena država.

MOJE VINO BOLJE OD SUBAŠIĆEVOG

Moja žena je od brata dobila vinograd 60x20 metara. Vino nije bilo loše, ali odlučio sam posaditi bolju sortu. Povezao sam se s profesorom Matkovićem iz Đakova, koji je pravio misna vina. Odredio mi je parametre i posadio sam 555 trsova graševine, frankovke, merlota i nešto kameja. Već četvrtu godinu imao sam rod, a 1979. i 1980. vinograd je dao najbolje prinose. Zahvaljujući profesoru Matkoviću koji me pet godina podučavao naučio sam sve od sadnje do prerade i čuvanja vina. Moje je vino bilo bolje od Subašićevog vina, koji je imao finu lozu, slijedio je Vuka Frankopana. Vukova Gorica se zove tako jer je Vuk Frankopan u Bosiljevu imao dvorac, a u ovom selu imao je svoje gorice, odnosno vinograde. Za ono doba prije četristo-petsto godina imao je dobro vino. Frankovka se zove po njemu, ali mislim da sada imamo još bolje vino. Moje grožđe je prošle godine imalo šećer 24, a čim pređe 16 znači da mu ne treba dodavati šećera. Vino nikad nisam prodavao, nego samo dijelio i sam pio. Vinograd sam kasnije ostavio sinu.

STEVO KRAJAČIĆ SPAŠAVA TUĐMANA

Stevo Krajačić je u Nazorovoj imao voćnjak i sam ga je špricao. Imao je i nekoliko loza. Više puta sam ga zatekao sa špricom na leđima. Pored njega su stanovali Manolić i Tuđman. Stevo je bio Titov čovjek broj jedan i najzaslužniji što je Tito ostao živ. Kad sam trebao Tita, prvo sam išao Stevi Krajačiću. Stevo Krajačić je spasio i Tuđmana kad je nakon 1971. bio uhapšen i u zatvoru je pao u komu. Nije se miješao u Hrvatsko proljeće, ali kad sam mu došao da pomogne Tuđmanu nazvao je Josipa Vrhovca u vezi Tuđmana, mene i još nekih proljećara. Vrhovec je tog trenutka bio u Beogradu. Zvao je i Miku Špiljka. Dok je obavio ta dva razgovora njegova supruga je skuhala kavu. Dočekao me u bademantilu, gore me je liftom vozio njegov sin, a Stevo me spustio dolje. Vani ispred vile u Nazorovoj stražario je stražar. I poslije toga sam išao Stevi i od njega doznao da se 1980. Tito neće izvući.

TUĐMANA VADIO IZ ZATVORA I PREKO NJEMAČKE

Tuđmana je iz Beograda osobno maknuo general Ivan Gošnjak, što mi je on osobno pričao na Brijunima 1966. dok smo zajedno ručali. Nakon što sam ga spasio preko Steve Krajačića Tuđmana sam još dva puta dva puta vadio iz zatvora preko Njemačke. Dr Marx, predsjednik vanjskopolitičkog odbora nekadašnje SR Njemačke javno je u Bundestagu zatražio da se puste Tuđman, Marko Veselica i Vlado Gotovac. Ovdje kod mene u vikendici u Vukovoj Gorici za ovim stolom je sjedili su generalni sekretar CDU-a i Vlado Veselica, a do njega profesor Tomislav Ladan, koji nam je prevodio. Tada prvom političaru SR Njemačke došli su se zahvaliti za puštanje iz zatvora Tuđmana, Veselice i Gotovca. Od proljećara osuđenih na dugogodišnje robije Vlado Gotovac mi je bio najbliži i najdraži i sve sam učinio da mu se pomogne.

TUĐMANU PROGRAM PISALA POLICIJA

Krajem osamdesetih Manolić me pozvao kod Tuđmana u Nazorovu. Kad sam došao samo me usmjerio u sobu gdje je bio Tuđman. U sobi na stolu je bila boca rakije.
- Što misliš je li vrijeme? - pitao me Tuđman
- Mislim da je, ali pametno Francek, nama više ne treba zatvora. - odgovorio sam.
- Slažem se. - rekao mi je Tuđman.
Međutim za par dana kad sam dobio program, bilo mi je jasno da ga je pisala policija, odnosno obavještajna služba. Udba je gurala Tuđmana, dali su mu za kartu do Kanade, tamo su mu namjestili i curu iz iseljeništva.

MINISTAR POSTAO ZBOG MESIĆA

Odmah na početku demokratskih promjena počeo sam se pomalo svađati s Tuđmanom, koji se na početku kolebao staviti Manolića ili mene za ministra unutarnjih poslova. Na tu funkciju postavljen sam zahvaljujući Mesiću, koji je tražio da to budem ja. Prije toga Tuđman mi je nudio da budem šef obavještajne službe što sam odbio. Rekao sam da mu mogu voditi, ali neka se netko drugi piše kao šef.

VRIJEME MITINGA

Srbi su stalno održavali mitinge. Kad sam čuo da Srbi hoće miting u Karlovcu i da su se već okupili u Staroj Pazovi, napustio sam sjednicu Vlade i otišao nazvati moje u policiji. Pitao sam koliko treba s autobusom od Stare Pazove do Karlovca. Rekli su i barem sedam sati, ako će stajati i odmoriti se. Odmah sam nazvao Stipu Mesića na tajni broj u Beogradu.
- Stipe, kreće 20 000 naših na srpska sela i ne znam hoće li ijedno srpsko dijete ostati živo. Daj nešto napravi. - rekao sam mu.
- Evo, odmah zovem Miloševića. - rekao mi je.
Za jedanaest minuta Stipe Mesić je zvao natrag i rekao da su Srbi obustavili dolazak u Karlovac. Tako smo spriječili da održe miting u Karlovcu, a da su ga održali tko zna što bi bilo, jer onima iz Srbije priključili bi se Srbi iz Karlovca i mnogi Srbi s Banije, Korduna i Like. Znao sam da to nikako ne smijemo dopustiti, dok su neki kao Ante Beljo baljezgali o hrvatskom protu-mitingu na drugoj strani grada.

PIŠTOLJI ZA SAVKU I MIKU

Dok sam bio ministar unutarnjih poslova policija nije bila stranačka. Nitko tko je radio u policiji nije smio biti član HDZ-a. Do toga je došlo poslije mene. Tuđman me pitao zašto to radim, rekao sam mu da je policija u službi cijelog naroda, a ne jedne stranke.
- Ako hoćeš da ti ja budem ministar policije, onda ne dolazi u obzir da to bude stranačka policija - jasno sam Tuđmanu dao do znanja.
Tu me Mesić podržao. Nema veće tragedije nego kad policija ne vodi državnu nego stranačku politiku. Kad sam umjesto ministra vanjskih, kako je to za mene govorio Miko Tripalo, postao ministar unutarnjih poslova, Miki sam dao pištolj belgijanac, iz kakvog je ubijen kralj Aleksandar, a Savki pištolj kalibra 7,63. Naoružao sam sve proljećare.

LJUDI U ZVEZDINOM SALONU

Miloševića sam sve vrijeme pratio. Imao sam obavještajni punkt u salonu na Marakani. Na vezi sam imao generala Ivu Basarca, otac mu je poslije rata bio upravnik logora na Dubovcu, gdje su strijeljani mnogi, ali o tome nije on odlučivao, nego drugi. Drugi general u Zvezdinom salonu koji je radio za mene bio je Mihajl Pavičić. Poslije je prešao iz KOS-a kod Ante Markovića u njegovu Vladu. Uz pomoć Ante Markovića je i počeo raditi za nas. Milošević je ta dva generala smatrao da su njegovi i tako sam dobivao izvještaje direktno iz salona Crvene Zvezde gdje je Milošević imao svoj najuži štab. Salon Crvene Zvezde u Beogradu bio je pojam i tu su donesene najvažnije srpske odluke. Uz Ivu Basarca, suradnik u Zvezdinom salonu je bio i njegov brat agronom. Punkt na Zvezdinom stadionu je skoro otkriven kad su brata agronoma uhapsili u Crnoj Gori samo zato jer je kod sebe imao Vjesnik koji je slučajno kupio. Odmah pošto je 23. listopada 1990. u Krivoluku kraj Skoplja donesena odluka da se hapsi Špegelja i mene, ubrzo se to znalo u Zvezdinom salonu. Milošević je rekao da nas se uhapsi u autu kad budemo išli iz Mađarske. I to se skoro i dogodilo.

MILIJUN MARAKA ZA ARKANA

Dok sam bio ministar unutarnjih poslova bez mog znanja su pustili Arkana za milijun maraka. Prije nego što su Arkana uhapsili kod Dvora na Uni, u Dvoru sam mjesec dana prije toga promijenio šefa policije. Postavio sam Srbina, koji je prije toga u Dvoru bio sudac za prekršaje i on je sa svojim ljudima uhapsio Arkana zajedno s jednim četničkim vojvodom. S uperenim dugim cijevima zaustavili su ih petsto metara od Dvora. Četnički vojvoda je vikao: ”Pucajte”.
- Ne, ne, ne pucajte nikako. – zajaukao je Arkan.
Dovezli su ih u Sisak, a odatle u Karlovac. Onda je pušten bez mog znanja, šefu zatvora to je naredio Manolić, a prije toga sve su dogovorili Tuđman i Milošević koji je odmah nazvao Tuđmana i za Arkana mu ponudio milijun maraka. To mi je javio jedan pukovnik obavještajne službe, koji je tada radio na beogradskom aerodromu. Nazvao me pitajući zašto trgujemo ljudskim životima? Rekao je koliko je Milošević platio Tuđmanu za Arkana. Manolić je tada bio predsjednik Vlade i on je neposredno naredio puštanje Arkana.

 Piše: Dražen Stjepandić