Objavi na:
|
||
|
||
Profesore Kačiću, morali bismo se malo prisjetiti i nekih događanja izvan tadašnje Jugoslavije. Naime, tadašnja Jugoslavija, a zapravo Srbija, imala je svoje ljude na Zapadu koji su za nju radili. Vidite, u javnosti se prezentira da su uvijek svi uzroci, inicijative i povodi na ovim prostorima počinjali uglavnom od subjekata, stranaka i od pokreta ljudi s ovog područja. Međutim, zanemaruje se ono što je ipak prava istina: da je u pojedinim sferama bilo dosta pojedinačnih intervencija i to zato da se sačuva Jugoslavija u Miloševićevu ili Adžićevu konceptu.
Ja tu posebno želim istaknuti ulogu i položaj lady Helen Delich-Bentley, koja vuče podrijetlo od srpskih doseljenika s prostora sjeverozapada SAD-a. Ona je potomak druge ili treće generacije. Bila je novinarka i tako stekla reputaciju u gradu Baltimoreu, poznatoj luci u državi Maryland. Svojedobno je bila izabrana da zastupa interese Port Trade Uniona, a to je Sindikat lučkih radnika. Bila je, dakle, njihova predstavnica. U toj funkciji je ona ... stekla ime, pa je na izborima dobila prednost na listi Republikanske stranke i tako ušla u Kongres. Ali čak i prije nego je ušla u Kongres bila je poznata kao jako energična i glasna, vrlo radikalna osoba. Čak su je zvali "Upper-cut lady" i to zato što je jednog svog kolegu novinara ili jednog od predstavnika lučkih radnika, s kojim se nije slagala, čije je riječi tumačila kao uvredu na svoj račun, pogodila šakom u lice i oborila ga na pod. A u tom trenutku sjedili su za šankom na visokim stolicama. Tako joj je ostala titula "Upper-cut lady". I inače u beogradskim novinama iz toga doba, dakle iz 1990. godine, o njoj piše kao o prvoj ženi koja je psovala u Kongresu ... kao članica Kongresa. Da je baš za pohvalu - nije.
E. A kako ja to znam? Ne samo zato što je ona bila politički eksponirana. Nego ... najprije zato što je bila korisnica sponzorstva i financijskih koristi od brodarskih organizacija tadašnje Jugoslavije. Ona se bila založila za to da se kao iskrcajne i ukrcajne luke kontejnerā u SAD-u ne koriste Norfolk i New York, nego Baltimore. Tvrdila je da će to biti jeftinije, a de facto je bilo puno skuplje, pa su sve te razlike išle u njezinu korist.
Je li se to, profesore Kačiću, odnosilo na sve tadašnje jugoslavenske brodare?
![]() I ja sam s njom imao zanimljiv susret. Ona je, naime, bila u posjetu Zagrebu, skupa s Bob Doleom i D'Amatom i bilo je još mnogo drugih kongresmena. To je bilo proljeće '91. godine, a sastanak je bio u zgradi Sabora. Josip Manolić je tada bio predsjednik Vlade. Cijelo vrijeme sastanka ona je bila radikalna ... zastupala je vrlo radikalne stavove - da zbog svog položaja Hrvatska ekonomski ne može preživjeti izvan Jugoslavije i daleko od Beograda. To je ona izričito govorila, naglašavala. I bilo je tu još stvari ...
Onda sam ja posebno, izvan sastanka, s njom razgovarao u četiri oka i upozorio je na to da nije nepoznato kako je ona iz vlastitih interesa ... utjecala na kontakte i transport i ulazak brodova tadašnje jugoslavenske zastave. Rekao sam joj da je to poznato i da će to prije ili kasnije izaći u javnost.
I ... na to što sam joj rekao ona je meni odgovorila da ja to ne mogu dokazati. A ja sam joj onda odgovorio da iz njezinih očiju čitam da govorim istinu. Jer ja sam imao vrlo konkretne podatke iz Beograda i New Yorka.
Međutim, kad sam naše tadašnje predstavnike vlasti upoznao s tim detaljem, a tu nisu mogli kritizirati da to nije pragmatično, govore mi: "Nećemo ovo iznositi u javnost, jer možemo izazvati još radikalnije reakcije njezinih kolega, pa je bolje da to ostavimo za kasnije."
Ali koja je inače bila njezina uloga? Ona je u to doba dolazila i u Rijeku i u druge prostore tadašnje Jugoslavije, a s predstavnicima iz Jugoslavije sastajala se i u New Yorku i u Baltimoreu. Kako sam već rekao, ona je dala savjet Miloševiću i Joviću da Jugoslavija mora mijenjati politiku prema stanovništvu Kosova, jer je država već '80-ih godina bila osuđivana zbog kršenja raznih prava. Rekla im je: "Ako ne mijenjate politiku, više se to ne može zaustaviti, bit će nastavljene osude i američkog Kongresa i mnogih drugih država, a sve će to biti na štetu Jugoslavije." Milošević i Jović su se tada pozivali na ugroženo srpstvo, da će Albanci ... Kosovari apsolutno prevladati, a to bi značilo gubitak Kosova. Ona im je još rekla da onda treba pokrenuti neko drugo žarište, kako bi se pozornost međunarodne zajednice skrenula s Kosova. Tada su izabrali drugo rješenje i i tako se počelo s balvanima u Kninu, te je Knin postao središte pozornosti.
To je toliko jasno, da je meni neshvatljivo zašto se u našoj javnosti prezentira da su kninski balvani postavljeni zbog ustavnih dopuna Božićnog ustava iz prosinca 1990. godine. Ili čak zbog Deklaracije o nezavisnosti. Postavljanje balvana bilo je organizirano i ranije režirano s jednim ciljem: da Hrvatska svojim snagama intervenira protiv onih koji su postavljali te balvane, a da onda na to sve intervenira vojska. JNA je, s Adžićem na čelu, trebala svladati i pacificirati hrvatske snage. Premoć JNA je bila toliko očita da nije bilo nikakvih izgleda da se uporabom bilo kakvog oružja nešto postigne u korist Hrvatske.
Oni govore o ugroženosti ... Znate, ima jedna definicija ugroženosti naroda: da su Srbi ugroženi uvijek kad se njihova teza ne prihvaća kao jedina ispravna i kao ona koja se mora primjenjivati. Oni su stalno govorili o ugroženosti srpstva. Ali, kako je moglo biti ugroženo srpsko stanovništvo u Kninu i to u području gdje su oni imali većinu od više od 80 posto stanovništva? Imali su u svemu apsolutnu kontrolu - u svim institucijama vlasti: od općine preko republičkih tijela do saveznih u Beogradu. Tu nije moglo biti ni govora o bilo kakvoj ugroženosti.
Posvjedočit ću vam nešto što sam ja doživio ljeti '90. godine, prije nego je itko mogao predvidjeti što se sve može dogoditi. A izbori su već prošli. S grupom studenata imali smo u Dubrovniku sastanak u zgradi općine, vis-a-vis crkve sv. Vlaha. Razgovarali smo o izgledima za zaposlenje, o postdiplomskim studijima, o tome koja su zanimanja najizglednija ... za zaposlenje. To su, eto, bile teme. Bilo je srce ljeta, otvoreni prozori, nekako ... tri, četiri dana prije nego su kod Knina postavljeni balvani. Kad odjednom ... nekakvi mladi ljudi ... tri, četiri ... koliko ih je već bilo ... počeli su vikati iz svega glasa: "Ovo je Srbija. Ovo je Srbija."
U cijelom svom životu te sam riječi prvi put čuo u svome rodnom gradu. Kad su oni to izgovorili ... vičući, ovi su studenti unutra čuli, prolomio se smijeh. Smijeh! Jer to je bilo toliko iracionalno. I neshvatljivo. Studenti nisu imali razloga biti zabrinuti, jer su mislili da to viče netko zato što je pijan, neki alkoholičar ili neki koji su izvan pameti. I zaista, normalno je da su takvi povici u Dubrovniku ljeta 1990. izazivali smijeh. A vidite - to je isto bilo u funkciji izazivanja i traženja povoda za intervenciju hrvatske policije, kako bi onda mogli prikazivati da su žrtve.
Ali, ja sam se ipak koncentrirao i kad sam vidio urnu našega Frana Supila, tamo je na zidu, odmah mi je došao u sjećanje ... njegov romantizam, ono što je on ... na početku Prvog svjetskog rata vjerovao da jedna Jugoslavija može biti prihvatljivo rješenje za oslobođenje od austro-ugarske dominacije. No, po onome kako su se ponašali Srbi ubrzo je shvatio ... da će to biti nova i još gora tamnica za Hrvatsku. Očajan, pokajnički je napustio Jugoslavenski odbor kojemu je i sam bio utemeljiteljem.
Onda sam ja tu u dvorani općine Dubrovnik odmah ozbiljno reagirao, s tim da sam tražio da se ne osvrćemo na to, da to treba ignorirati, barem pred studentima. Htio sam da se izbjegne bilo kakva mogućnost, pa i na neki humoristički način, da se studenti suprotstavljaju, jer sam shvatio da ovi to viču u cilju izazivanja reakcije. Da je bilo reakcije, oni bi onda uzvratili na drugi način: svjetsku javnost bi upoznali sa svojom istinom, a ustvari klevetom, da su neki od mladića, koji su tu ljetovali, bili fizički napadani. To je sigurno bilo u dogovoru, da se izazovu ekscesi i sukobi, kao što je i kasnije bilo mnogo ozbiljnijih slučajeva, kad su i okolnosti bile mnogo teže i ozbiljnije, kad se studenti više sigurno ne bi ...
... tome smijali.
Ne bi se smijali, nego bi reagirali na ozbiljan način. A i onda, u nastojanju da to suzbiju, upotrijebili bi bilo koja sredstva da se zaustave takvi incidenti i eskalacija nasilja. I o tome sam ja pisao u svojoj knjizi. I takvih slučajeva je bilo svugdje.
U to vrijeme - 1990., pa i prije - još 1989. godine, parola "Ovo je Srbija" izvikivana je u mnogim našim gradovima, a mogla se čitati i na mnogim zidovima - i u selima i u gradovima, često i na zidovima katoličkih crkava. Iako Srbi desetljećima svojataju Dubrovnik, rušili su ga, a svoje se ne ruši. Kakva je bila situacija u Gradu, s obzirom na Srbe koji su ondje živjeli?
Većina tog stanovništva koje je živjelo u Gradu, a pogotovo oni koji su već proveli cijeli život ili je njihovih nekoliko naraštaja na tom području, nije se mogla čuti. Oni nisu demonstrirali niti pokazivali da su zabrinuti ili da su u nepovoljnom položaju ili da im se prijeti. Dapače, svi oni koji su prije toga radili na određenim položajima u privredi i drugdje, ostali su i dalje na tim položajima. Oni su zapravo bili izloženi svim opasnostima i poteškoćama kojima su bili izloženi svi stanovnici za vrijeme oružanog napada na cijelo područje južne Hrvatske, uključujući i Dubrovnik. Mogu potvrditi da su i oni patili kao i svi drugi građani. Evo nek nam posluži kao eklatantni primjer slučaj pjesnika Milana Milišića, koji je živio u Dubrovniku i bio član Društva hrvatskih književnika. On je bio deklarirani Srbin. Međutim imao je vrlo konstruktivnu suradnju sa svim drugim građanima i sa svim drugim književnicima koji su često dolazili u Dubrovnik. I ... kad njega spominjem, moram reći da je on bio među prvim žrtvama agresorskoga granatiranja dubrovačkoga kraja. Živio je u svojoj kući u neposrednoj blizini staroga grada, malo iznad hotela Excelsior. Ratni brodovi te nesretne JRM granatirali su to urbano područje, gdje nije bilo nikakvih oružanih snaga, a jedna od prvih granata ... pala je na prag Milišićeve kuće i on je smrtno stradao. I bio je pokopan u Dubrovniku sa svim počastima. No, zaista se ne smije zaboraviti ... kako je i to sve bilo kasnije u funkciji izazivanja napetosti, suprotnosti i neprijateljstava. U beogradskim javnim medijima bilo je objavljeno da su ustaše ubili srpskog književnika u Dubrovniku. Mi to nismo odmah ni znali, nego su nam s druge strane dolazile informacije i pitanja: Pa kako je došlo do njegove smrti, pa kako je on stradao itd. I onda smo objašnjavali ... ja sam mnogima to rekao. Međutim ondje nije izvršena korekcija te vijesti. Tako da je takva dezinformacija ili laž srpskoj javnosti bila plasirana samo zato da se multiplicira netrpeljivost i negativno raspoloženje u stanovništvu Srbije, da bi se opravdali napadi na Hrvatsku. Tada na sjeveru već traju opsežni napadi na Vukovar, a to je bilo vrijeme kad su započinjali napadi na jug Hrvatske.
Ako ne tada, je li možda kasnije reagiralo naše Društvo književnika?
Pa meni nije poznato, ja nisam među onima koji prate sve novine, da bih znao što se sve odvija u Srbiji. Ali budući da imam mnogo znanaca, neke sam osobno zamolio da pokušaju izvršiti takvu korekciju. No, nije mi poznato da se to i dogodilo, a ne bih se usudio reći ni da nije izvršeno. Činjenica je da mnogi koji su znali kako je poginuo Milišić, kad su javno govorili o njemu i iznosili podatke i kad su govorili o pažnji i respektu koje je on uživao, sve u pozitivnom smislu, nisu nikad spominjali koji je uzrok, odnosno način njegove pogibije.
Srbi inače stalno svojataju Dubrovnik, a u Dubrovniku je jako malo Srba.
![]() Nadam se kako više neće biti ... oslanjanja na oružje, jer se oružjem i napadima i ... ratovima ne može ništa rješavati. Ja se nadam da ... u trećem tisućljeću više toga neće biti.
Možemo li biti sigurni u to?
Ne možemo biti sigurni i unaprijed isključiti i takve mogućnosti.
No, ono što ja osjećam našim propustom, pa ako hoćete i mojim osobnim propustom, to je da sam tek 1993. godine saznao za jednu povijesnu istinu. Tek sam tada saznao za izraz etničko čišćenje - kada je on i na koji način prvi put upotrijebljen. Saznao sam to kad sam dobio knjigu "Etničko čišćenje" trojice autora: Mirka Grmeka, Marca Gjidare i Nevena Šimca. Spomenuti termin je, dakle, prvi put upotrijebljen 1807. godine na jednom od prvih zasjedanja tadašnje vlade Srbije - Praviteljstvujućega sovjeta serbskog, pošto su se oslobodili austrijske dominacije u Beogradu. Na tom zasjedanju oni donose Odluku o etničkom čišćenju, upotrebljavajući taj pojam etničkog čišćenja za čišćenje Srbije od Turaka, a to je bio izraz za ... muslimane ili islamiste, odnosno, kako ih oni u toj odluci nazivaju, islamizirane Srbe. U toj odluci također stoji i da Srbiju treba očistiti od Ćivuta (kako su Srbi zvali Židove) i od Cincara. To je tada, prije dva stoljeća, bilo i izvršeno. Povijesno se zna da su i mnoge džamije i njihovi temelji bili srušeni, zbrisani s tih položaja.
Čini mi se da je samo Beograd imao ... mislim ... više od sto džamija, postoje neki podatci o tome.
Ja ne znam, ali činjenica je da su se Srbi ponosili time što su eliminirali bilo kakve turske tragove na onim mjestima gdje su prethodno bile izgrađene džamije.
Naš je propust što se to nije identificiralo. Jer to je taj eufemizam ... da jednu apsolutno negativnu, zločinačku djelatnost ... da se to opisuje i označava izrazom koji je u biti nešto pozitivno - čišćenje. Čistoća je nešto što je pozitivno, izaziva pozitivne konotacije. A kako se može protjerivati, uklanjati stanovništvo ili ga čak i likvidirati, ubijati, a upotrebljavati za to pozitivan izraz? To je tipičan primjer genocida.
No, vidite, dogodilo se da iako taj srpski izum, izum te stare Srbije postoji već dugo - evo sad se navršavaju dva stoljeća, 200 godina - naši povjesničari nisu to pred svijetom identificirali. Da jesu, ne bi se onda dogodilo da se za ove operacije koristi pojam etničko čišćenje. Tako ga sada koriste i u međunarodnoj zajednici i pojedinci i znanstvenici - uz pojam genocid dodaje se i pojam etničko čišćenje kao kategorija koja je nastala na ovim prostorima na kraju posljednjeg desetljeća 2. milenija. Naši povjesničari trebali su to na vrijeme identificirati i reći da je to zapravo izum koji je lansiran u svijet iz Srbije i reći da on mora doživjeti osudu kao takav, a ne da se taj isti izraz ponavlja i dalje. Jer jedno je genocid, a drugo je prisilno iseljavanje ili protjerivanje. To nije identično. Međunarodna zajednica posve opravdano inkriminira genocid i označava ga kao jedno od najstrašnijih zločinačkih djela.
Pa nema strašnijega.
Eto. A to je njihov, srpski izum, to je de facto bio genocid i trebalo je na ovim prostorima samo taj izraz upotrebljavati. Srbi su tada lansirali u svijet taj zastrašujući pojam, koji se sada pripisuje mnogima izvan Srbije i to zbog izostanka bilo kakve, neophodne i pravodobne reakcije s hrvatske strane.
Želim još spomenuti da u onom razdoblju dok je još trajala opsada grada Dubrovnika i dok su neprijateljske jedinice bile na ... puškomet udaljenosti od jezgre staroga grada Dubrovnika, da je bila održana javna tribina u kazalištu Marina Držića. Tu su bili ne samo naši dragovoljci i branitelji, nego je sastanak bio otvoren za sve građanstvo, tako da je cijelo kazalište bilo puno i prepuno ljudi. Među njima je bilo i dosta građana srpske nacionalnosti. I onda je uslijedilo jedno pitanje koje me iznenadilo ...
Vi ste bili govornik?
Da, da. Dakle na kraju mojega izlaganja uslijedilo je pitanje hoće li se Srbi usuditi vratiti i živjeti u Dubrovniku, s obzirom na sve što su napravili. Ja sam na to rekao da su Srbi koji su ostali u Dubrovniku solidarni, da su oni izloženi opasnostima i da pate kao i svi drugi građani našega Grada, te da im moramo pružiti svaku pažnju. I stoga ja apeliram da ih moramo štititi i čuvati kao zjenicu svog oka.
Nakon završetka toga javnog skupa upućena mi je primjedba zašto sam upotrijebio onakav izraz o zaštiti Srba, da to nije potrebno itd. No, ja sam objašnjavao ... da to nije samo iz humanitarnih razloga, da oni moraju shvatiti kako naš odgoj i naš svjetonazor moraju biti u funkciji da štitimo i ove naše susjede i sve građane. I da se stanovništvu ne smije nanositi nikakve patnje ni narušavati njihovo zdravlje i njihov opstanak. Ali uz te humanitarne razloge ... da se moramo ponašati na takav način - pružajući im zaštitu, čuvati ih, jer je to u interesu Hrvatske. To nije svima bilo jasno i neki su to teško shvaćali. Ipak, ja moram priznati da se i u tom dramatičnom vremenu i na takav način moglo iznositi takve stavove - u javnosti ... na skupovima, pred građanima Dubrovnika. Ali potpuno shvaćam da takve stavove nije bilo moguće iznositi u nekim drugim područjima naše Hrvatske, koji su patili na jednak način. U tomu postoji stanovita razlika između tradicije i iskustva i ...
Konkretnih događanja ...
U Dubrovnik su dolazili i dolaze i oni koji mu se dive i obožavaju ga. Prepoznavši taj hrvatski biser i dragulj svjetske spomeničke baštine, prepoznavši napore Dubrovčana i svih ostalih Hrvata da očuvaju svoj dom i baštinu svojih djedova, neke od takvih osoba od početka agresije na Hrvatsku bile su uz nas.
Ja bih rekao: bile su od početka, jer su vrlo rano prepoznale te okolnosti. Recimo tipičan primjer za to je Kathleen Wilkes, koja je nekoliko godina predavala na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. I to studentima iz različitih država, a i u društvu s profesorima iz različitih zemalja. Boraveći u Dubrovniku, prepoznala je taj ambijent i približila mu se, prihvatila ga. Ona je čak govorila o Dubrovniku u kulturi i u književnosti Velike Britanije. Možda je poznato i da je njihov vodeći književnik Bernard Shaw svojedobno rekao da je to raj na zemlji itd.
Ali Kathleen Wilkes se upoznala i s konkretnim uvjetima života u Dubrovniku. Kad je ona shvatila da može doći i do napada na sam Grad, odlučila je ostati u Dubrovniku. I bila mu je ... velika promotorica, bila je prava aktivistica. Ona je zapravo bila poznata profesorica na Sveučilištu u Oxfordu, veoma poznata u svojoj zemlji, a predavala je i na mnogim drugim sveučilištima Azije i Bliskog Istoka, Mediterana i Europe. Njezin je ugled bio velik, njezino ime važno. Kad bi ona potpisivala te poruke svijetu iz Dubrovnika, one su imale daleko veću težinu nego kad bi naši javni djelatnici takvo nešto izgovarali i obraćali se svijetu.
Pritom ne smijemo zaboraviti ni to da je ona, boraveći tada u Dubrovniku, riskirala život.
Pa ... sa svim drugim građanima u Gradu, isto kao i oni. Na primjer ona je bila ... ne baš službena tajnica gradonačelnika ... evo, bila je volonterska tajnica za sve komunikacije sa svijetom. Jer njoj nije trebalo puno objašnjavati
Znala je kome, kako i kada se treba javiti.
Da, ona bi sastavila tekstove, apele i informirala sve svoje poznate i u Velikoj Britaniji i u svijetu. Stoga je njezina uloga od ogromne važnosti. Kako je rekao Michael Foot, također veliki prijatelj Hrvatske, "zbog Dubrovnika je Kathy željela dignuti svijet na noge."
Kathleen Wilkes je poslije dobila i priznanje, postala je počasna građanka Dubrovnika, a dobila je i titulu ... počasne doktorice Zagrebačkog sveučilišta. To je uslijedilo poslije 2000. godine, kad je ona došla ovamo. Nažalost, kratko vrijeme nakon toga je umrla. Ona je toliko voljela Dubrovnik da je po njezinoj želji urna s njezinim prahom zapravo pokopana i za vječnost ostala u blizini staroga grada Dubrovnika. I to je bila njezina posljednja želja: baš pokazati svoju povezanost s Gradom.
Moram reći da su njezine ocjene o uzrocima sukoba i o tome kakvoga su karaktera oni koji napadaju Dubrovnik bile posebno zanimljive. U svakom slučaju bila je iznimna u Velikoj Britaniji, a činjenica je da je njezina uloga bila zapažena i da je imala pozitivnih odjeka u britanskoj javnosti - i u odnosu na gospođu Thatcher, a pogotovo na mnoge druge političare koji su kroz desetljeća bili izloženi ... ovaj ...
... srpskoj promidžbi.
Bili su izloženi promidžbi i beogradskoj indoktrinaciji. U Britaniji su vodili računa da su im Srbi bili saveznici u Prvom i Drugom svjetskom ratu i to od prvoga dana. Zanemarivali su pritom činjenicu kako je došlo do Prvoga svjetskog rata, što je značio atentat na prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju. Srbi su od prvoga dana Prvog svjetskog rata bili saveznici Velike Britanije i Francuske, a to se ponovilo i u međuratnom razdoblju i u Drugom svjetskom ratu. Ti vanjski elementi zapravo sprječavaju da se ne ide u ispitivanje o uzrocima takvog srpskog ponašanja.
Evo nečega ilustrativnog: kad se Fitzroy McLean, koji je bio Churchillov delegat u Titovu štabu potkraj Drugog svjetskog rata, vratio u Veliku Britaniju - i to preko Italije, bio je i na otoku Visu - on je Churchillu predao izvještaj. I tada je rekao: "Sir, nakon rata, kad pobijede ovi komunisti, tu vam neće biti demokracije, tu će biti isključivo diktatura i neće biti nikakvih građanskih prava." A onda mu je na to Churchill postavio protupitanje: "A imaš li ti možda namjeru poći živjeti dolje?"
Ipak je on podržavao Tita i njegov režim.
Tko?
Fitzroy McLean.
Ha, to je bio jedan od izvještaja, znate. Podržavao je Tita!
To je bila konfrontacija sa svima onima koji ... nisu bili u savezništvu s Velikom Britanijom. Oni su imali iskustva kod napada na Veliku Britaniju. Coventry je tipičan primjer ... bombardiranoga grada. To je središnji dio same Engleske. I srušena je katedrala. Ali što su oni napravili? Oni takav jedan impresivan povijesni objekt ... nisu popravljali, nego su ga ostavili u tako oštećenu stanju, da bude memento svim mlađim naraštajima, pa oni koji grad samo posjećuju to i vide.
Vi ste tako insistirali za veliku Onofrijevu česmu ... fontanu ... u Dubrovniku.
Ja sam ... čak sam bio dobio suglasnost samo za fontanu - da se sanira, ali tako da dio ostane u oštećenom stanju, s rupom na kupoli koja je nastala od pogotka topovske granate. A onda se i to popravilo.
To da se ne bi vidjelo! Da ne bi netko slučajno pomislio da je nešto bilo, nekakav rat ili nekakvo granatiranje Dubrovnika ...
E, to ... to ... I onda dovodimo se sada u ovu situaciju: svi smo isti, nema ... agresije i nije bilo obrane. Znate, nije taj Coventry samo jedan ... Ja sam, putujući po svijetu zbog svojih profesionalnih aktivnosti, vidio mnogo toga. Npr. vidio sam u Hiroshimi isto tako jedan fenomenalan objekt, koji je ostao onako nakon napada napada atomske bombe, ostao je tako oštećen. Isto je i u Hamburgu. I Dresden ima istu situaciju, Rotterdam ... To su povijesna iskustva i to mora ostati mlađim naraštajima kao spomen na rat i rušenje.
Sigurno je da nije trebalo u Dubrovniku ostaviti nikakvo veliko zdanje, nikakvu palaču ili veliki objekt ... ili npr. Banske dvore u Zagrebu ostaviti s rupom. Ali fontana u Dubrovniku, koja bi bila spomenički objekt ... ukloniti sve tragove granatiranja - to mi je toliko žao ... Ja onda nisam izazivao sukobe, ali ... bilo je ljudi koji su mi obećali: "Hoćemo, hoćemo, čim ... počne popravak, izvršit ćemo sanaciju s rupom." A sada govore: "E, sad smo već potrošili velike novce u pripremi toga." Da je taj trag ostao, ne bi se vodiči morali mučiti i objašnjavati turistima, nego samo reći: "Evo, to je ta granata, a vi nas sad izjednačujete."
Jer ono što je problem Hrvatske je ... što se zapravo u svjetskim relacijama više ne govori o agresiji Jugoslavije ili Srbije na Hrvatsku, nego se samo govori o agresiji Srbije i Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu. S tim da se onda na to neki nadovezuju: "A i Hrvatska je napadala." Pa se izjednačavaju.
Ali oni kojima je do istine znaju kako je bilo. Znaju istinu i oni koji se služe neistinama, a neka sami sebi odgovore zašto to čine. No, bolje je da razgovor nastavimo o onima koji su se borili za istinu. Jedan od tih je i član britanskog Parlamenta, književnik Michael Foot, kojega ste također imali prilike i susretati i upoznati.
Aaa, Michael Foot! Michael Foot ... evo, on živi u Velikoj Britaniji. Stjecajem okolnosti on se sa suprugom našao na našoj obali prije ljeta 1991. godine, još prije nego što je na tom južnom dijelu bilo sukoba. Imao je već i kupljene karte za lijet iz Dubrovnika za London, preko Zagreba. Međutim su zračne linije preko Zagreba već bile poremećene i u prekidu. I onda ga je supruga nagovarala ... e, neka koristi vezu preko Beograda.
To je inače čovjek koji je proveo 42 godine u britanskom Parlamentu, imao je velikih iskustava. Ne treba zanemariti - on isto dolazi iz jedne poznate obitelji, a i njegova supruga bila je u kulturnim relacijama vrlo poznata. I sada ... prijedlog da ide preko Beograda, da ne može drukčije putovati - to je u njemu potaklo veći interes za ovo što se ovdje događalo, bilo mu je poticaj da prati što se događa. Pratio je i poslije što se događalo u BiH, no Dubrovnik mu je ostavio poseban pečat. Tako je on poslije često reagirao i poveo mnoge akcije, teško je i nabrojiti koje su sve bile njegove akcije u javnosti.
![]() A ta poanta: dva sata od Londona - to je bila vremenska udaljenost, dužina leta zrakoplovom od Londona do Dubrovnika, ali i do BiH. Oni su se intenzivno time bavili, posvetili su cijelu svoju kasniju aktivnost upoznavanju svijeta sa svim događajima ovdje.
Ali, oni su isto tako bili upoznati ... s činjenicama da ... engleska vladina služba blokira određene podatke, kako oni ne bi stigli do javnosti. Znate, njihov je sustav takav ... da određeni broj godina, čak i do 50 godina - to može biti utvrđeno - ako se radi o podatcima od interesa za tu državu, moraju se čuvati kao tajna. Pedeset godina. Poslije toga ide dalje.
To kod nas ... ne da nismo stekli, nego smo živjeli u sredini da se podatci daju odmah.
Ma što daju - trgovalo se podatcima.
E, da. Podatci su se davali onako kako je odgovaralo nomenklaturi, naravno - s kozmetičkom obradom i često bez provjere o stvarnoj istini. To je bilo cijelo vrijeme komunizma, a onda se to nastavilo.
Ali i sada, poslije 2000. godine je to naročito aktualno.
Sada, sada. I sada se to tako radi.
Evo vidite - jedna je kardinalna razlika od sustava koji vlada pred sudovima kontinentalne Europe u odnosu na Englesku ili Ameriku: imate kod zakletve, koja se daje, ono ... mora se zakleti, na engleskom je da će govoriti istinu, cijelu istinu i samo istinu. Ništa više nego istinu. To je taj element koji zapravo ... svakomu omogućuje, ako je to njegovo mišljenje, a nije sto posto siguran da je to i živa istina, da se uzdrži od svjedočenja. Jer ... ponaša se u skladu s ... tom nomenklaturom - on reče cijelu istinu, ali ono što nije sto posto siguran, tu se uzdrži.
To je, recimo, nešto o čemu nisu informirani ovi koji se pojavljuju kao svjedoci u Haagu. Jer kad on izusti nešto i svjedoči, onda oni koji to slušaju, a koji nisu bili svjedoci događaja, imaju pravo prihvatiti i vjerovati da svjedok govori istinu.
Jeste li Vi, profesore Kačiću, bili pozivani u Haag kao svjedok?
Ne, u Haagu nisam bio kao svjedok. Ali sam bio pozivan na ovo preliminarno ispitivanje ... od strane istražiteljā koji su bili u Zagrebu i ... dugo vremena sam ispitivan. Ja sam se odmah pozvao na RAM projekt i na ovo ... kako je počinjalo s Adžićem i njegov govor - na ovo o čemu smo ovdje razgovarali.
To ste, dakle, razgovarali s haškim istražiteljima?
Da, da.
Ali to što ste Vi rekli nisu uvažili, o tome šute?
Ha, dobro je, čujte ... to su preliminarna ispitivanja. Samo preliminarna ispitivanja i onda je na njima da ocijene hoće li ili neće ići dalje.
A kada je to bilo?
To je bilo ja mislim ... 1998. ili 1999., tako nekako ...
I poslije ništa, muk?
Poslije ništa.
Divota!
(nastavlja se)
B.M.L. |
|||