|
Objavi na:
|
||
|
|
||
Koncept radnog mjesta od završetka školovanja do mirovine jednostavno više ne postoji nigdje u svijetu. Naše je radno zakonodavstvo, nažalost, ovoj činjenici potpuno neprilagođeno. Sve dok bude neprihvatljivih dodatnih rizika za onoga koji zapošljava, nismo stvorili uvjete za novo zapošljavanje V lada je pokrenula promjene Zakona o radu (ZOR), koje u hrvatskoj javnosti nailaze na vrlo suprotstavljena mišljenja. Poslodavci se za promjene u ZOR-u zalažu već godinama, tražeći tzv. fleksibilizaciju odnosa na tržištu rada, smatrajući da je to pomoći izlasku gospodarstva iz krize. Sindikati se tome protive jer smatraju da će to pogoršati položaj zaposlenih. O tome razgovaramo s Ivicom Mudrinićem , predsjednikom Hrvatske udruge poslodavaca.
– Zakon o radu moramo promatrati kroz prizmu trenutka u kojem živimo, koji s jedne strane karakterizira ogromna nezaposlenost, a s druge tehnološke promjene koje utječu na to da se vijek trajanja bilo kojeg radnog mjesta rapidno skraćuje. Danas više nema radnih mjesta za cijeli život, od završetka školovanja do mirovine. Taj koncept jednostavno više ne postoji, praktički nigdje u svijetu. Naše je radno zakonodavstvo, nažalost, ovoj činjenici potpuno neprilagođeno. Svrha radnog zakonodavstva trebala bi biti omogućavanje zapošljavanja bez neprihvatljivih dodatnih rizika za onoga koji zapošljava. Dok ne budemo imali takav zakon o radu, moramo biti svjesni da nismo stvorili preduvjete neophodne za novo zapošljavanje.
Svi su pogođeni
– Nikome u realnom sektoru posao ne čuva, niti garantira zakon o radu. Jedina stvarna sigurnost proizlazi iz vlastite osposobljenosti za potrebe posla i ukupne uspješnosti poduzeća. Kada isti kriteriji budu konačno vrijedili i za državna poduzeća i javni sektor, svi će zaposlenici biti u istom položaju u kakvom je realni sektor već jako dugo vremena. A što se žrtava tiče, svi smo žrtve loših uvjeta poslovanja i gomile propuštenih prilika da se isti poprave. Svi su pogođeni – i radnici, i poslodavci, i vlasnici, i dioničari, i socijalna država. Baš svi smo na gubitku. Nije li velik broj nezaposlenih na Zavodu za zapošljavanje dokaz da hrvatski zakon o radu nije rigidan i nefleksibilan? – Upravo suprotno. Neprihvatljivo velik broj nezaposlenih dokaz je da su ukupni uvjeti poslovanja u Hrvatskoj neodrživo loši. U tim i takvim uvjetima i oni koji bi teoretski mogli zapošljavati ne mogu više preuzimati visoke rizike, kakve nosi sadašnje radno zakonodavstvo, jer ukupan rizik koji proizlazi iz nestabilnog i nefleksibilnog okruženja je prevelik. Tvrtke se, kao i ljudi, rađaju, rastu, transformiraju, ili nestaju – i to je dio normalnog poslovnog procesa. Prema nekim statistikama, uspijeva tek jedan od deset poduzetničkih poduhvata. U zemljama, u kojima je neuspjeh prihvatljivi sastavni dio poduzetništa, novi se biznisi pokreću puno lakše i brže nego kod nas, na dobrobit svih u društvu. Kod nas je problem u činjenici da je poduzetnički neuspjeh stigmatiziran, pa i kriminaliziran, kao i u činjenici da smo dosegnuli gotovo 400 tisuća nezaposlenih, dok se nova radna mjesta ne otvaraju. Kapital nema emocije, vodi se čistom računicom. Ulagati se ili isplati, ili ne. Nezaposlenost koju danas imamo dokaz je da je ulaganje trenutno neisplativo. Rigidni ugovori
– Nemam podatak koliko je novosklopljenih ugovora na određeno, a koliko na neodređeno vrijeme, no činjenice su prije svega da je uopće novosklopljenih ugovora o radu premalo, kao i da je i ugovor na određeno vrijeme relativno rigidan, odnosno da ga se novim zakonskim prijedlozima, o kojima se sada raspravlja, pokušava učiniti još kompliciranijim za produženje. Nisam iznenađen ako kriza i ukupni uvjeti poslovanja, te neizvjesnost s kojom se suočavaju mnogi, pogotovo mali i srednji poduzetnici, rezultiraju dodatnim oprezom kod zapošljavanja na način da se ljude zapošljava na kraće vrijeme. Znači li to da radnih ugovora na neodređeno vrijeme uskoro više neće biti? – Potpuno je pogrešna teza da će otežavanjem zapošljavanja na određeno vrijeme novo zapošljavanje dominantno postati na neodređeno vrijeme, iz jednog jednostavnog razloga – cjeloživotnih poslova i radnih mjesta više nema. Zakonodavstvo se mora modernizirati i prilagoditi ovoj činjenici i u tom kontekstu rasprava o ugovorima na određeno, naspram ugovora na neodređeno vrijeme, jest bespredmetna. Preduvjet istinske uspješnosti bilo koje kompanije su kvalitetni, vrijedni, motivirani, adekvatno nagrađeni zaposlenici, koji zajedno s poslodavcem stvaraju novu vrijednost. Poduzetnici itekako trebaju kvalitetne zaposlenike, o njima ovise, kao i obrnuto. Iz ovog međusobnog odnosa proizlazi sigurnost radnog mjesta, a ne iz vrste ugovora o radu. Nakaradna teza
– U uvjetima nezaposlenosti koja prelazi 20 posto, pri čemu dodatno dnevno gubimo stotine radnih mjesta, ova mi se teza čini nakaradnom. Treba zaposliti što više ljudi i ako postoje poslovi koji ne traže puno radno vrijeme, kao i zaposlenici kojima iz raznih razloga odgovara da rade dio radnog vremena, ne vidim u čemu je u takvom zapošljavanju problem. Zapošljavanje na nepuno radno vrijeme omogućava primjerice ženama, koje se u nekom trenutku žele više posvetiti djeci, a pri tome ne izaći sa tržišta rada, fleksibilnije radne uvjete. Također, veliki broj malih poduzetnika nema prostora zaposliti, primjerice, IT stručnjaka ili marketingaša na puno radno vrijeme, ali bi u nepunom radnom vremenu kod nekoliko takvih poslodavaca moglo biti stvoreno, da se tako izrazim, cijelo radno mjesto za jednu osobu. Onemogućavanje takvog zapošljavanja samo ide na štetu i radnika i poslodavaca Autor: Branko Podgornik |
|||||