|
Objavi na:
|
||
|
|
||
Dr. Milorad Pupovac već je više od deset godina nesporni srpski politički lider u Hrvatskoj.Pupovčev moderni, predrasudama neopterećeni pristup politici vratio je hrvatske Srbe u srednju struju političkog života u zemlji. Sam Pupovac katkad mora ekvilibrirati između pretpostavljenih osjećaja dijela njegovih birača i objektivnih hrvatskih nacionalnih interesa, kao u slučaju prizanja Kosova; no, taj je političar previše ozbiljan i odgovoran da bi zbog bilo čega što se događa u Srbiji, riskirao položaj Srba u Hrvatskoj.
• Napušta li vaša stranka Vladu, kao što se o tome spekulira u pojedinim medijima? - Prvi koraci SDSS-a, kada je riječ o Vladinoj odluci da prizna Kosovo, već su napravljeni. Jasno smo rekli da smo protiv te odluke. Potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac stavio je svoj mandat na raspolaganje, kako iz političkih tako i iz moralnih razloga. Prošireno Predsjedništvo SDSS-a u idućih će nekoliko dana razmotriti trenutačne političke okolnosti i procijeniti što je za Srbe u Hrvatskoj, za odnose između Hrvata i Srba, za samu Hrvatsku, ali i za odnose Hrvatske i Srbije najkorisnije učiniti kada je riječ o našoj ulozi. Posve je jasno da sadašnjim političkim okolnostima Hrvatska ne može pretjerano upravljati, što ćemo, naravno, imati u vidu. Moramo donijeti ozbiljnu odluku u teškoj situaciji. Vjerujem da će članovi proširenog Predsjedništva naše stranke razumjeti složenost sadašnjih političkih okolnosti. • Ali vi, zapravo, ipak ne namjeravate napustiti Vladu i vladajuću koaliciju? - Ovo je za nas, nažalost, vrlo ozbiljan i delikatan trenutak. Naravno, svjesni smo procesa u velikoj svjetskoj politici. Svjesni smo razmjerno male snage kojom Hrvatska raspolaže da bi utjecala na te procese. Ipak, mora se razumjeti da Srbi na prostoru bivše Jugoslavije ne žele prihvatiti budućnost Kosova onakvom kakvu ju je dizajnirao dio međunarodne zajednice. To je, jednostavno, materijalna činjenica. U tom svjetlu moramo donijeti najmanje bolnu i najkorisniju odluku za sve strane. • Međutim, kada ste ulazili u koaliciju s HDZ-om, vi i vaša stranka morali ste znati da je kosovska neovisnost pitanje dana i da će hrvatska vlada, u kojoj ste pristali sudjelovati, sasvim sigurno vrlo brzo priznati Kosovo.
Mojoj je stranci stalo do toga da se demokratski procesi u Srbiji nastave. Samo s demokratskim vlastima u Srbiji možemo računati na stabilnu i prosperitetnu regiju te na dobre odnose Hrvatske i Srbije, što je, sasvim sigurno, u interesu i Srbima u Hrvatskoj, kao i Hrvatima u Srbiji. Nisam siguran da hrvatsko priznanje Kosova baš u ovom trenutku pomaže demokratskim procesima u Srbiji. • Ali kada ste ulazili u Vladu, morali ste imati razrađenu političku strategiju u vezi s priznavanjem Kosova koje je bilo lako predvidljivo. - Očekivali smo da će Vlada pričekati s priznavanjem Kosova. Nismo imali nikakvih iluzija oko toga da Hrvatska neće priznati Kosovo. Znali smo da je priznanje neizbježno. No nadali smo se da će se to dogoditi nešto kasnije, kada politička situacija u Srbiji bude jasnija. Dakle, razgovarali smo sa Sanaderom o trenutku priznavanja Kosova, a ne o samom meritumu stvari, koji se podrazumijevao. Mislim da se priznanje trebalo dogoditi poslije izbora u Srbiji, a ne na početku izborne kampanje. • No, nije li bilo posve jasno da je priznanje Kosova zadnji uvjet za hrvatski ulazak u NATO, s obzirom na to da neovisno Kosovo sponzoriraju Sjedinjene Države? Hrvatska više nije mogla čekati s priznanjem zbog pozivnice za NATO, koju dobivamo za manje od dva tjedna.
• Upravo je zbog razine hrvatsko-srpskih odnosa od presudne važnosti da SDSS ne izađe iz Vlade. - Toga smo i te kako svjesni. Moja stranka nipošto neće naštetiti Hrvatskoj. Naš izlazak iz Vlade bio bi loša vijest i za Srbe u Hrvatskoj i za Republiku Hrvatsku. Međutim, molim vas da razumijete da mi, kao SDSS, moramo pronaći način da zaštitimo postignuti stupanj hrvatsko-srpskih odnosa, a da ne narušimo naš legitimitet. Svi potezi koje poduzimamo u funkciji su tog cilja. Vidjeli ste da je Hrvatska doslovno jedina zemlja na svijetu gdje žive Srbi, u barem nešto većem broju, a u kojoj se nije održao nijedan prosvjed u povodu neovisnosti Kosova. Ti su se prosvjedi lako mogli organizirati, ali mi to nismo željeli ni pod koju cijenu. Srbi u Hrvatskoj vrlo promišljeno prate sve što se događa na prostoru bivše Jugoslavije i ne žele povući nijedan pogrešan ili iritantan potez. Želimo sudjelovati u kreiranju politike hrvatske vlade najviše što možemo. • A koliko ste, zapravo, zadovoljni politikom HDZ-ove vlade prema Srbima u Hrvatskoj? - Mnogo toga smo napravili i još mnogo toga moramo napraviti. Bitno je što smo otvorili procese za koje se smatralo da ih se uopće ne može otvoriti. Sve što još treba poduzeti zapisano je u našem koalicijskom sporazumu; to čini najveći dio našeg sporazuma s HDZ-om. • Stvarni prioritet je povratak Srba? - Naravno. Prije svega, moramo ukloniti još niz objektivnih prepreka da bi se ljudi mogli vratiti. Prvo sporno pitanje tiče se lista osumnjičenih za ratne zločine. Na tim je listama velik broj ljudi koji nemaju nikakve veze s ratnim zločinima, nego ih je netko stavio na liste iz sasvim drugih razloga. Druga realna prepreka povratku je pitanje stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskih prava. To je vrlo ozbiljan problem koji je Vlada tek prošle godine počela rješavati. Na početku smo tog procesa. Treća prepreka je nerazvijenost područja u koja se ljudi vraćaju. Ovdje nije riječ o Hrvatima ili o Srbima, nego o jednima i drugima. Govoreći dugoročno, dakle u kontekstu pet ili deset godina, jasno je da u nerazvijenim područjima Hrvatske nitko ne može opstati ako Vlada ne pokrene razvojne mehanizme u tim dijelovima zemlje. To podjednako vrijedi i za Vukovar i za Knin. Naposljetku, moram spomenuti i pitanje zapošljavanja. Nije prirodno da u mješovitim sredinama nemamo mješoviti sastav policije. I policija će u tim sredinama efikasnije funkcionirati ako je mješovita. Mješoviti sastav policije imamo jedino u istočnoj Slavoniji, dok u Lapcu, Kninu ili Benkovcu samo nekoliko Srba radi u policiji. Točno je da postoji akcijski plan za rješavanje tog problema, ali se taj plan još nije počeo provoditi. Pitanje sastava policije pitanje je stvaranja povjerenja među srpskim stanovništvom u pojedinim dijelovima Hrvatske. Ovdje nije riječ samo o policiji, nego i o svim drugim državnim institucijama. Sve su to prepreke koje utječu na odluku ljudi o tome hoće li se ili neće vratiti. Morate znati da je velik dio ljudi na “ogradi”: da nisu sigurni imaju li se kamo vratiti. • S obzirom na ratno naslijeđe do koje se mjere hrvatski Srbi sada mogu identificirati s hrvatskom državom? Je li hrvatska država dio identiteta većine hrvatskih Srba? - U dijelu javnosti postoji uvjerenje da se Srbi u Hrvatskoj ne identificiraju s Republikom Hrvatskom. Takvo je uvjerenje duboko pogrešno i, očekivano, posljedica ratnih okolnosti. Činjenica je da je dio hrvatskih Srba sudjelovao u ratu protiv Hrvatske… • Kao što su i mnogi Srbi koji nisu sudjelovali u ratu protiv Hrvatske često bili žrtve protusrpskog raspoloženja. - Na kraju se ispostavilo da su i jedni i drugi , i oni koji su bili za Hrvatsku i oni koji su ratovali protiv Hrvatske, bili žrtve zbog spleta okolnosti u kojima se sve to odvijalo. Dio Srba u Hrvatskoj povjerovao je Miloševićevoj politici. Pomislili su da mogu biti dio Miloševićeva čekića, što im se obilo o glavu... Gledajte, vjerujem da hrvatskim Srbima treba dati priliku da pokažu svoju identificiranost s Hrvatskom. Hrvatskim Srbima treba otvoriti prostor u društvenom životu. Moramo im stvoriti pretpostavke za izjednačeni građanski, ali i bazični, ljudski status. I onda će i u javnosti postati vidljivo ono s čime se ja na terenu svakodnevno suočavam. Pa mi smo odavde! Ovo je naša zemlja! Ovo je naša zemlja već stoljećima. Korijeni većine hrvatskih Srba dugi su stotinama godina. Doslovno. I kada ih pitate, dolje, na terenu što bi izabrali između matične države i Republike Hrvatske, većina njih kaže: “Odlučili smo ostati u Hrvatskoj. Odlučili smo živjeti u Hrvatskoj.” Pazite, ta odluka nije stvar prisile, nego stvar želje tih ljudi. Ostanak nikada nije bio stvar prisile. Odlazak je bio stvar prisile. I oni Srbi koji su ostali i oni koji se vraćaju svojom su odlukom rekli kamo pripadaju. Hrvatska je njihova zemlja i dio njihova identiteta. I sve to unatoč planovima koji su postojali u 90-im godinama kod Miloševića, ali i kod Tuđmana i Izetbegovića, da je bolje da svatko ide na svoju stranu. Pazite, jedan zastupnik HDZ-a, ali nereformiranog HDZ-a, dakle predsanaderovskog HDZ-a, čak je i mene, zastupnika u Hrvatskom saboru, pitao zašto nisam otišao na drugu stranu! To, nažalost, govori o mentalitetu koji je svojedobno vladao Hrvatskom i čije posljedice još trpe i Hrvati i Srbi. • Što mislite, kako većina Hrvata danas doživljava hrvatske Srbe? - Mislim da se posljednjih godina puno toga promijenilo. U pozitivnom smislu, razumljivo. Većini Hrvata danas se lakše suočiti s činjenicom da postoje Srbi u Hrvatskoj i da hrvatski Srbi nisu nikakva prijetnja, nego sastavni dio ove države. Unatoč stradanjima koja su mnogi proživjeli, brojni Hrvati danas otvorenije gledaju i na položaj Srba i na njihovu ulogu i na njihovu budućnost u Hrvatskoj. Točno je da i dalje postoje refleksi ratnog iskustva. Postoje, također, što ne smijemo zaboraviti, i refleksi ideologija iz Drugog svjetskog rata koje su uskrsnule početkom 90-ih godina. Zagovornici tih ideologija Hrvatsku ne doživljavaju kao državu u kojoj može živjeti bilo tko osim Hrvata. Međutim, vjerujem da većina Hrvata razumije ozbiljnost posla koji obavljaju ova vlada i moja stranka kada je u pitanju rješavanje položaja Srba u Hrvatskoj. I moje osobno iskustvo u svakodnevnom životu i u svakodnevnim susretima s građanima potvrđuje da su Hrvati sada puno otvoreniji i blagonakloniji prema Srbima nego prije sedam ili osam godina. • Mislite li da je došlo do iskrene promjene raspoloženja ili da je samo riječ o površnom prihvaćanju jezika političke korektnosti, koji u posljednjih nekoliko godina dominira većim dijelom hrvatskoga javnog života? - Mislim da je riječ o vrlo krhkim, osjetljivim procesima. Prošlo je dramatično malo vremena od dominacije govora mržnje do prevladavanja govora političke korektnosti i tolerancije. Svi koji sudjelujemo u javnom i političkom životu moramo biti svjesni osjetljivosti procesa pomirenja i opasnosti da se taj proces kompromitira.
Piše: Davor Butković |
||||||||