---tekst

 

      * slažete li se da je došlo do blage podjele unutar opozicijske šestorice - podjele, naime, u kojoj su SDP i HSLS umjerena, a stranke “Porečke skupine” radikalnija struja. Slijedi li u tom kontekstu jačanje “Porečke skupine”, pogotovo ako se uzmu u obzir najave o priključenju Akcije socijaldemokrata i Stranke umirovljenika rečenoj grupaciji? 

     - Čitava ideja o zajedničkom nastupu opozicije na izborima, te ideja o ujedinjavanju opozicije, potekla je iz “Porečke skupine”, naravno, ako se izuzme biračko tijelo koje je prvo došlo na tu zamisao. Mislim da je za opoziciju apsolutno korisno da porečka grupacija jača i producira nove ideje. Što se tiče odnosa unutar šestorice, smatram da se poprilično istrošila senzacija izazvana činjenicom da je šest stranaka postiglo dogovor - koji, doduše, još uvijek nije sasvim jasan - o zajedničkom izlasku na izbore. Sada, naprosto, treba izići s planovima što će opozicija raditi kad pobijedi na izborima i što će raditi na samim izborima, jer je sve to trenutačno nedefinirano. Vrijeme je da iz “Porečke skupine” - kojoj bi, možda, trebalo dati neko novo, političkije ime - iziđu ideje o tome što, zapravo, znači zajednički izborni nastup.

     * A što znači zajednički izborni nastup?

     - Naravno, to u velikoj mjeri ovisi o tome kakav će biti izborni zakon, ali kakav će biti izborni zakon u velikoj mjeri opet ovisi o tome što će se dogovoriti oporbena šestorica. HDZ će izborni zakon sasvim sigurno skrojiti tako da isforsira opozicijsko razjedinjavanje, te da poveća svoje izborne šanse. Po mojoj će procjeni vladajuća stranka ići na ukidanje izbornih jedinica, jer to onemogućuje jedinstvo oporbene šestorice na onoj razini koja je dosad dogovorena i ne zahtijeva od HDZ-a da istakne nekog konkretnog čovjeka za kojeg građani neće glasovati. To pred opoziciju stavlja zadaću da kaže što znači ići zajedno na izbore. Moje je mišljenje da hrvatski birači zaslužuju stranački savez.  

       

BESMISLENI RAZGOVORI

 

     - Ne, nemam taj osjećaj. Marginu u politici određuju isključivo brojke. HDZ će, naime, pokušati isforsirati bipolarnost političke scene tako što će reći: ovdje imate nacionaliste, a tamo komuniste, pa, dragi građani, izvolite izabrati. Oni će, dakle, što više pokušati izvući van SDP, a onda ga razvaliti kao komunističku stranku. To nije glupa taktika, ali treba biti jako glup pa nasjesti na tu taktiku.

     * Mislite da SDP neće nasjesti na tu taktiku?

     - Mislim da SDP neće nasjesti na to, ali mislim da oni, možda, precjenjuju što u hrvatskoj situaciji znači 21 ili 25 posto glasova. To je puno, ali nije dovoljno. To čak nije dosta ni za ozbiljnu poziciju u koaliciji s HDZ-om, a kamoli za nešto drugo. HSLS ovdje računa na vidljiviju poziciju i očito ih HDZ, bar privremeno, želi tako pozicionirati računajući da će ih ostaviti same sa SDP-om i da će to oslabiti položaj Budišine ( Dražen Budiša) stranke. To je famozni, mnogo citirani i poučni mađarski model, gdje se točno to dogodilo. Tamo je, naime, jedna liberalna stranka nestala s političke pozornice zahvaljujući tome što se utopila u koaliciji sa socijaldemokratskom strankom.

     HDZ favorizira kriterij po kojemu je onaj tko s njima razgovara umjeren, a onaj tko odbija razgovor je radikalan, i taj će se moment sigurno provlačiti kroz cjelokupnu predizbornu kampanju, osobito ako uspiju nekoga primamiti da se dogovara s njima. Ali, ne razumijem o čemu se s njima treba dogovarati! O tome da uzmu Ivana Heraka u Vladu? S njima se može pregovarati jedino nakon što opozicija pobijedi na izborima, o tome da mirno i normalno predaju institucije državne vlasti. Svi razgovori prije tog dana pobjede su besmisleni. Umjesto što razgovara s Tuđmanom, opozicija bi se trebala baviti konkretnim stvarima: recimo, vrlo je vjerojatno da će se izbori dogoditi na ljeto i mi bismo već sad trebali pronalaziti zakonske mogućnosti za glasovanje ljudi koji te nedjelje ne budu u Zagrebu, nego, primjerice, u Jelsi. Smatram da je to vrlo važna stvar.

 

VOĐE RAZJARENE MASE

 

     * Čini se da opozicija - ponajprije SDP - panično strahuje od izvaninstitucionalnih oblika političkoga djelovanja, odnosno od masovnijih radničkih prosvjeda, za koje je vlast stvorila sve pretpostavke. Je li taj strah opravdan?

     - Strah je opravdan. Izlazak na ulice u bilo kojim okolnostima efektan je za kamere i dokumentarne filmove, ali dosta gadan za svako društvo. Promjene koje se događaju izlaskom na ulice nisu samo izraz jednog očajnog stanja, nego su i podloga za iskakanje masovika, populista i manipulatora masama. To je jedna od najopasnijih stvari u politici i ja se, također, bojim promjene vlasti koja se događa na ulicama: ne zato što se bojim ljudi, nego upravo zato što vjerujem u ljude i mislim da je glasačka kutija glavni instrument mijenjanja vlasti. Naravno, i glasačka je kutija donijela mnogo nesreće, ali u usporedbi s drugim metodama u povijesti ona je, ipak, najbolje rješenje. Ne bojim se, dakle, ljudi, nego onih koji se, kad narod izađe na ulice, nametnu kao vođe, a takvi su, kad dođu mirnodopski uvjeti, u pravilu diktatori. Oni svoj legitimitet nikad ne dovode u pitanje, jer je njih na vlast “donio” narod i samo ih narod može svrgnuti. To je najgora vrsta populizma i tu je, naravno, gotova svaka sloboda. Ljudi jesu u očajnome stanju, ali bi masovne demonstracije bile znak da građani ove zemlje ništa više ne očekuju od političkog procesa i da ne vjeruju kako ovdje postoji netko tko bi znao i mogao pobijediti na izborima, te drukčije, normalnije voditi zemlju.

     * Na osnovi čega bi radnik koji je jučer dobio otkaz, recimo, u “Dioni”, mogao njegovati vjerovanje da u ovoj zemlji postoji netko tko bi znao i mogao pobijediti na izborima? Miroslav Kutle - i ne samo on - osam godina pljačka ovu zemlju, a tu veliku pljačku svih ovih godina prate, naime, tek sporadični glasovi opozicijskog protivljenja?

     - Jedan od razloga zbog kojega bi čovjek mogao vjerovati da je oporba sposobna doći na vlast, jesu stavovi hrvatskog elektorata koji pokazuju - prema “Pulsovoj” anketi iz listopada prošle godine - da je 67 posto građana spremno na trenutačnu promjenu vlasti. To je direktni odraz nezadovoljstva HDZ-om, nezadovoljstva koje, doduše, dugo postoji, ali dugo nije bilo ničega za što bi se dalo glasati. Šestorica - kakvi god bili - katalizirali su tih 67 posto. Pritom je moje duboko uvjerenje - koje, možda, nije osobito laskavo - da bi se iz tih šest stranaka dala napraviti jedna odlična stranka, jedna vrlo kvalitetna grupa ljudi koja bi odgovorno i pametno mogla voditi ovu zemlju.

 

PODGRIJAVANJE NACIONALIZMA

 

     - Mislim da je to moguće i to je jedino što me motivira da se bavim politikom. Ono što me dodatno učvršćuje u mojem vjerovanju jest činjenica da ni jedna opozicijska stranka, ili dvije stranke, ne može samostalno odnijeti izbornu pobjedu.

     - Nacionalizam je sasvim sigurno još uvijek nezanemariv osjećaj kod značajnoga dijela hrvatskoga biračkog tijela, a on se može tumačiti na razne načine, ponajprije, posljedicama rata. No, tu se onda uključuje i aktualna vlast podgrijavajući taj nacionalistički osjećaj pričom o pritiscima i prijetnjama koje dolaze izvana, a kojima se Tuđman i njegov režim suprotstavljaju. Ljudi, naime, više ne reagiraju na storiju o unutrašnjim neprijateljima, jer je to ipak previše apsurdno; no, to da nas apstraktna međunarodna zajednica stalno proganja i da postoji netko tko nam daje osjećaj da smo svi u istoj situaciji, da nam je toplo bez obzira što smrdi - to je nešto što ljude još uvijek može potaknuti na reakciju u korist ovog režima. Uopće, ti su međunarodni pritisci pogodni za buđenje nacionalizama koji politički dugo žive i to je tako svagdje u svijetu: doduše, drugdje se taj nacionalizam ili nacionalni ponos budi kad se vode rasprave o tome treba li ukinuti funtu i uvesti euro, dok se kod nas sve to događa na daleko nižoj razini, recimo, treba li imati slobodne medije ili ne. HDZ, dakle, upotrebljava faktor vanjskog neprijatelja na najnižoj razini, pa kao golem pritisak predstavlja činjenicu da osumnjičeni za ratne zločine odlaze u Haag.

 

VELIKI I MALI

 

     * Kad je posrijedi haaška priča, čini se da i opozicija poprilično kalkulira i ne želi - ili nema hrabrosti - otvoreno progovoriti o hrvatskim ratnim zločinima. Zašto?

     - Što se Haaga tiče, opozicija je vrlo direktno odbila HDZ-ovu inicijativu da se postigne konsenzus po kojemu bi Hrvatska odbila suradnju s Međunarodnim sudom ukoliko bi bili osumnjičeni visoki časnici Hrvatske vojske. U tome se opozicija nije dvoumila. Ono što oporbena šestorica nisu direktno rekli, jest to da ljudi koji su pozvani u Haag nisu ni Hrvati, ni Srbi, ni Bošnjaci, nego su to ljudi osumnjičeni za ratne zločine. Jasno je da bi Hrvatskoj bilo u interesu da se sudi zločincima iz redova hrvatskoga naroda kako bi bila skinuta zločinačka stigma s ove nacije, no postoji i druga logika, koja uvijek postavlja pitanje zašto bi se sudilo Hrvatima, a ne sudi se glavnim zločincima i začetnicima rata.

     * Zar i oporbeni čelnici vrlo često ne istupaju s izjavama po kojima treba suditi i osumnjičenim Hrvatima, ali prije toga pred lice pravde treba dovesti one koji su pokrenuli ratnu lavinu? Zašto je uvijek potreban taj “ali”?

     - U svijesti ljudi - i ne sasvim neopravdano - sukobljava se klasična liberalna logika po kojoj je važno kazniti krivca bez obzira na njegovu nacionalnost i druge karakteristike, s logikom po kojoj je rat na ovim prostorima proizvela politika Slobodana Miloševića, a svi drugi su bili omogućeni njime. Tko, zapravo, zna bi li Franjo Tuđman toliko dugo bio na vlasti bez Miloševića s druge strane? Zaboravljamo što je učinio Ratko Mladić, čovjek koji se iz jednoga nešto strožeg oficira JNA prometnuo u monstruma; zaboravljamo Radovana Karadžića koji je punom parlamentu BiH uoči rata objasnio što će im raditi i onda im je to radio tri godine. Naravno, te će činjenice HDZ pretvoriti u priču o hvatanju jadnih malih Hrvata, a puštanju na miru groznih velikih Srba. Zanemarimo li svrhe u koje se koristi ta priča, mora se priznati da se ta nacionalistička logika hrani jednom stvarnom činjenicom, a ta je da se ne hvataju oni koji su isplanirali i započeli rat. Kao što često biva u takvim situacijama, hvataju se potencijalni i “mali krivci”, a veliki ostaju na slobodi. Zato uvijek “ali”.

 

KUTLINA SPOREDNA ULOGA

 

     * Ali, ipak je činjenica da je proteklih godina hrvatska opozicija, uglavnom, mudro šutjela o hrvatskim zločinima. Ne sjećam se, naime, kad je netko u Saboru postavio zastupničko pitanje tko je kriv za masovne likvidacije građana srpske nacionalnosti u Gospiću, Pakračkoj Poljani, Sisku... Također, nitko iz oporbe ne pokazuje interes za aktualnim suđenjem “pakračkoj skupini” i nijedan saborski oporbeni zastupnik ne pita ministra pravosuđa zašto se taj proces vodi kao najobičnija farsa.

     - Opozicija je dosta reagirala na ulogu Hrvatske vojske i bosanskih Hrvata u hrvatsko-bošnjačkome ratu i mislim da je to reagiranje oporbu legitimiralo kao istinsku oporbu. Stipe Mesić je, primjerice, doživio goleme neugodnosti upravo stoga što je otišao svjedočiti u Haag i time ispunio obvezu koju je Hrvatska preuzela. Što se tiče ovih suđenja, opozicija je trenutačno okupirana strukturalnom konfrontacijom s HDZ-om. Ako je oporba išta prepoznala, onda je prepoznala da narod reagira na ekonomsko uništenje. Prema tome, oporba se koncentrirala na ovaj segment HDZ-ovske politike koji destruira svakodnevnu egzistenciju, jer to prepoznaje kao nešto što će ljude potaknuti na glasovanje. Mislim da je sve ostalo u ovom času potisnuto u drugi plan.

     * A što ako Tuđmanova vlast Miroslava Kutlu spremi iza rešetaka?

     - Očito je da je Kutle 80 posto onoga što je krao davao vladajućoj stranci. Nakon što je, dakle, godinama krao za HDZ, sad ga ista ta stranka progoni želeći time kazati “evo, vidite, kako smo mi pošteni”. Tu veliku prijevaru treba prokazati i to opozicija što prije mora napraviti. Kutle je samo pijun u HDZ-ovoj pljački Hrvatske i on nije glavni akter ove priče.