Svakodnevno svjedočimo teškim optužbama i prozivanjima između SDP-a i HDZ-a, jedni po drugima “pucaju” iz svih oružja dok zemlja grca u gospodarskim i socijalnim problemima unatoč tome što smo sad članica EU. O tim i drugim aktualnim pitanjima govori dr.sc. Božo Skoko, docent na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i stručnjak za odnose s javnošću.

Zašto, prema vašem mišljenju, takva niska razina komunikacije i koliko je ona predizborni “folklor”, a koliko rezultat ideoloških podjela, nesposobnosti i političke neodgovornosti dviju najvećih stranaka?

- Naši političari očito su uvjereni da je najlakše prikupiti političke bodove i dobiti medijski prostor napadajući one druge i to na što slikovitiji način. Međutim, činjenica je da su naši sugrađani umorni od takvog ponašanja i da, pritisnuti mnogobrojnim problemima, očekuju rješenja, dogovore i malo optimizma, a ne ovo čemu svjedočimo. Možda baš zbog takvog načina ponašanja većine naših stranaka značajan dio birača okreće glavu od politike, ili traži alternativu. Problem je što ne postoji konsenzus bar oko ključnih nacionalnih interesa, kao što je to u svakoj razvijenoj državi. A njega ćemo teško postići, jer su obje strane uvjerene da eventualnim razgovorima i dogovorima, koje su u Europi primjerice normalne, pomažu onim drugima. Sjetimo se kad je prošla HDZ-ova vlada pokušavala provesti reforme ili nepopularne mjere, klipove pod noge bacali su joj oni koji danas vladaju. Sad je ta teška zadaća došla njima na naplatu. HDZ-u bi sad trebalo biti u interesu da sve teške odluke provede Kukuriku koalicija, kako bi oni mogli jednog dana krenuti s bolje startne pozicije. Inače, općenito govoreći u našoj je politici previše nesposobnosti i političke neodgovornosti, a premalo učinkovitosti, poštenja, vizije i iskrenog domoljublja.

SVE RELATIVIZIRAMO PA I NACIONALNI IDENTITET

Koliko se takve međusobne svađe i teške riječi odražavaju na ukupnu sliku stanja u Hrvatskoj, odnosno na sliku sveopćeg beznađa u hrvatskom društvu? Koliko se te teške riječi, koje “zagađuju” ionako nisku razinu javne komunikacije, odražavaju na produbljivanja krize i recesije u Hrvatskoj?

- Hrvatska se, prema nekim istraživanjima, nalazi među europskim državama s najviše pesimizma, beznađa i straha. A u takvim okolnostima nema poleta, motiviranosti, napretka, razvoja i ulaganja. Ljudi se osjećaju nemoćno i uplašeno pred političarima, bankama, državnom birokracijom, poreznim uredima, sudovima, istražiteljima, a neki i pred poslodavcima... Strahuju za vlastitu sadašnjost i budućnost svoje djece, a malo toga im ulijeva nadu da će biti bolje. Često se stječe dojam kako živimo i radimo da opslužujemo sve te silne državne institucije i ispunjavamo njihove često apsurdne prohtjeve, a ne da one postoje da bi služile nama. Nedvojbeno je da su za takvu situaciju u zemlji odgovorne naše tzv. političke elite, a prije svega vladajući. Oni bi trebali poticati pozitivne promjene u društvu, a ne podjele, širiti optimizam, stvarati uvjete u kojima će se podržavati inovativnost, kreativnost, poštenje... Hrvatskoj treba više zajedništva, nade i vizije. Bez toga ćemo se vrtjeti u krugu još godinama.

Ljudima je pun kufer politike i političara. Koliko je za takav dojam kriva i pogrešna komunikacijska stategija tzv. političkih elita, odnosno stranaka u odnosu prema javnosti. Svodi li se kod nas sve na predizborna podmetanja i međusobna optuživanja, bez da se radi na ozbiljnoj, dugoročnoj i za pojedine stranke prepoznatljivoj komunikacijskoj strategiji koja bi ljude uvjerila da politika stabilizira umjesto da razjedinjuje zemlju?

- Većina naših stranaka bavi se drugima, a ne sobom, i bodove pokušavaju steći na pogreškama konkurencije, a ne na svojim prijedlozima, projektima i rezultatima. Jasno, i to je legitimno, ali uvelike pridonosi stvaranju klime u kojoj građani negativno doživljavaju sve stranke i političare, jer njihovom percepcijom dominiraju svađe, prepucavanja i beskorisnost. Sve to rezultira padom povjerenja općenito u političare i političke institucije, a to je jako loše za napredak zemlje. S druge strane događa se da naša Vlada, ili pojedini ministri, pokrenu i neku pozitivnu inicijativu ili prijedlog. Međutim, najčešće se događa da se to ne zna kvalitetno iskomunicirati s građanima, otvoriti dobru javnu raspravu, uključiti i one koji se ne slažu s time i čuti njihove argumente, od neprijatelja stvoriti prijatelje... Tako i poneki kvalitetan projekt rezultira s više štete nego koristi za njihov imidž. Odnosi s javnošću i upravljanje komuniciranjem, pored svih drugih nedostataka, jedan su od najkatastrofalnijih aspekata funkcioniranja SDP-ove vlade. Uspjeli su se posvađati sa svima, a stvorili su protivnike i od onih koji su se prije izbora u njih zaklinjali.

Dovodi li se u sveopćem stanju krize u društvu u pitanje i nacionalni identitet Republike Hrvatske?

- Neodgovornošću, lutanjima, sukobima, podjelama i ekonomskim potonućem zemlje očito se izravno i neizravno ugrožavaju i nacionalni interesi, društvene vrednote pa i nacionalni identitet, koji je još prilično krhak. Umjesto da smo iskoristili ulazak u Europsku uniju i pozicionirali se kao stabilna, normalna i uspješna mlada država, mi činimo sve da se pokaju oni koji su nas podupirali prema punopravnom članstvu. U pogledu nacionalnog identiteta mi, nažalost, imamo sve manje konsenzusa oko toga tko smo, koje su naše vrednote, nacionalni interesi i kamo idemo. Uspijevamo apsolutno sve dovesti u pitanje i relativizirati. Nasuprot tome, u ovo vrijeme globalizacije, razvijene države koriste svoj nacionalni identitet i svoju posebnost kao dodatnu vrijednost pri izvozu, privlačenju ulagača, turista, talentiranih stanovnika... O nacionalnom ponosu, koji mudre države koriste kao motivirajući faktor u pokretanju gospodarstva, kod nas se govori kao o nečem što pripada prošlosti i što nam je nepotrebno.

LOŠA VLADA BIJEŽI OD VLASTITE ODGOVORNOSTI

Kako nakon svega komentirate učinak Kukuriku koalicije u protekle dvije godina otkako su na vlasti?

- Ako je suditi prema golemom porastu broja nezaposlenih, golemom padu BDP-a, novim porezima i prekomjernim zaduživanjima, padu kreditnog rejtinga zemlje, izostanku bilo kakvih ozbiljnijih stranih ulaganja, novim društvenim podjelama i sukobima, sasvim je jasno kako je Milanovićeva vlada jedna od lošijih od hrvatske neovisnosti. Činjenica je da im mnoge stvari ne idu u prilog - od globalne krize do teškog naslijeđa prethodnih vlada, dosta neiskusnih ministara... Međutim, da ni nakon dvije godine nema značajnijih pomaka, ili bar zaustavljanja trenda pada, a da se još pozivaju na prethodnu vladu, to je već grijeh propusta.

Može li se transformirani HDZ, kao još uvijek najveća hrvatska stranka, s Karamarkom na čelu vratiti na vlast i pobjediti na slijedećim parlamantarnim izborima?

- HDZ ima stabilan rejting i dobru infrastrukturu na terenu, što im je dobra startna pozicija. Međutim, mogli bi i bolje iskoristiti loš rejting, propuste i pogreške vladajućih. Suđenje Sanaderu privodi se kraju i zahvaljujući tome mogu simbolično zatvoriti to naslijeđe prošlosti koje ih prati. Međutim, neće im automatski vlast pasti u ruke, kao što neki misle, samo zbog činjenice da je aktualna vlast loša. Građani postaju sve zahtjevniji i tražit će od svih pretendenata na vlast dokaze sposobnosti, znanja i umijeća da zemlju mogu izvući iz krize. HDZ će u tom smislu morati ponuditi jaku ekipu, jasne programe i viziju hrvatske budućnosti. Također već sada mora osigurati jači koalicijski potencijal, jer snažni koalicijski partneri mogu donijeti tu pobjedničku razliku.

IMA PROSTORA ZA NOVE POLITIČKE OPCIJE

Nacionalni forum Nikice Gabrića postao je stranka, a osnovan je Orah, te i Savez za Hrvatsku. Mogu li te opcije biti relevatni čimbenik na političkoj sceni i mogu li u budućim izborima prekinuti dominacije SDP-a i HDZ-a koji se od hrvatske neovisnosti izmjenjuje na vlasti?

- Sigurno ima prostora za nove političke opcije, jer je značajan broj građana razočaran i traži nešto novo i drugačije, posebno u centru i na ljevici. U tom smislu Nacionalni forum, Orah i eventualno još neke snage, imaju šansu. Važnu ulogu igrat će koalicije u okrupnjavanju tih potencijala. Zato je mudar potez Nikice Gabrića da krene s HSLS-om. Sigurno će im se pridružiti još neke opcije. Te nove opcije mogle bi igrati značajniju ulogu prilikom sastavljanja neke nove koalicijske vlade nego se čini. S druge strane dobro je da se desnica okupila, međutim, ako u svojoj kampanji i napadima budu fokusirani na HDZ, umjesto na aktualnu vlast, neće zadobiti previše povjerenja birača, koliko god na desnici postojalo nezadovoljstva ovakvim HDZ-om. Naime, desni birači znaju tko im je pravi protivnik i neće previše honorirati razbijanje zajedništva na desnici. A ako budu vodili mudru kampanju, moguće je da će HDZ-u uzeti dio glasača. No, istodobno, okupljanje Saveza za Hrvatsku, na određeni način može i pomoći HDZ-u da se pozicionira bliže centru, što će biti nužno ako želi još povećati rejting.

Kakva je ukupna medijska scena u Hrvatskoj? Jesu li naši mediji objektivni, profesionalno neutralni, ili navijački nastrojeni, napose kad je politika u pitanju?

- Mediji su uvijek ogledalo društva u kojem živimo. Nažalost, ukupna razina profesionalnosti, etičnosti i kredibiliteta naših medija značajno je pala proteklih dvadeset godina, a što se, zajedno s krizom, odrazilo i na pad čitanosti, gledanosti i slušanosti... Novinarsko zanimanje je među najpogođenijima tijekom aktualne krize. A na izgled novina nedvojbeno utječu i vlasnici, političke i interesne skupine, oglašivači... Čak i površnom analizom medijskog sadržaja lako je zaključiti tko za koga navija, ili tko je kome bliži. Zato je važno da, ako žele poraditi na jačanju kredibiliteta, daju prostora različitim mišljenjima i manje dociraju a više informiraju i educiraju. Pritom, nemam ništa protiv da uoči izbora ili nekih važnih pitanja otvoreno kažu za što se zalažu, kao što to čine mediji u Americi. No, pritom ne bi smjeli sotonizirati sve one koji ne misle tako, što kod nas u pojedinim medijima zna biti česta praksa. Ovih dana dolazi do nekih vlasničkih promjena na medijskoj sceni. Možda i to donese malo svježine.