|
Objavi na:
|
||
|
|
||
Hrvoje Šarinić bio je predsjednik hrvatske Vlade od kolovoza 1992. do travnja 1993. godine i jedan od najbližih i najpouzdanijih ratnih suradnika predsjednika Franje Tuđmana te njegov posebni izaslanik u razgovorima s pobunjenim Srbima i Slobodanom Miloševićem, s kojim se susretao do 1995. godine čak 13 puta.
Šarinić se u svojim tajnim misijama nalazio i s najnovijim haaškim zatvorenikom, ratnim zločincem Radovanom Karadžićem. U mirnoj atmosferi kultne samoborske kavane Livadić elegantni Hrvoje Šarinić iznio je neka zanimljiva sjećanja na te uzbudljive i povijesne dane. Kako je došlo do toga da predsjednik Tuđman izabere baš vas za tako delikatan zadatak komunikacije s Miloševićem i Karadžićem? - Pratio sam predsjednika Tuđmana na svim konferencijama i službenim susretima od početka devedesetih, tako da sam bio upoznat s mnogim delikatnim i pikantnim detaljima i informacijama. Osim toga, strani diplomati rado su sa mnom komunicirali, jer su znali da sam diskretan te da ću sve vjerno prenijeti predsjedniku Tuđmanu. Isto tako je i Milošević imao takvo povjerenje u mene te se nekako nametnulo samo po sebi da Tuđman upravo meni povjeri tu misiju. Započelo je to jednom Miloševićevom opaskom, kada mi je kazao: “Poručite Franji da mi možemo direktno komunicirati, a ne preko ovih ‘belosvetskih budala’, ne trebaju nam za dogovor posrednici.” Tuđman se nikada nije želio tajno sastajati s Miloševićem tako da je odlučeno da je budem tzv. kontakt-čovjek. On bi me nazvao da se susretnemo i nikada se nije dogodilo da me ne primi. Gdje ste se nalazili s Miloševićem? - Od norveškog ratnog zrakoplovstva dobili smo jedan njihov avion na raspolaganje i ja sam s njim putovao do Beograda. Nekad bih sletio na Surčin, više puta na Batajnicu. Razgovarali bismo ili kod Miloševića u Belom dvoru ili u nekadašnjemu Titovu lovištu u Dobanovcima, kod Beograda. Kakav je bio Milošević prilikom tih susreta? - Vrlo srdačan. Izigravao je dobrog domaćina i želio je ostvariti što prisniji kontakt. No, nastojao sam ga stalno držati na distanci. On bi me uvijek prilikom susreta zagrlio, tapšao po leđima, smijao se, šalio. Stalno je želio prijeći na “ti”, ali ja nisam htio. Samo jednom bio je uzrujan i grub. U kojoj prilici?
Znači, Milošević je bio iznenađen akcijom Oluja? Naime, često se govori kako je on unaprijed znao za operaciju, pa čak da je ona nekakav dogovor s Tuđmanom. - Gluposti. Oluja je bila planirana u tajnosti. Nikakvog takvog dogovora s Miloševićem nije bilo, niti je moglo biti. Ti moji razgovori s njim često su bili pragmatični. Naime, ispipavao sam njihovo raspoloženje. Tako sam na nekoliko susreta prije Oluje imao zadatak da ispipam hoće li se Srbija umiješati u rat kada se mi odlučimo na akciju. I jeste li to uspjeli saznati, jer se smatralo da bi Srbija mogla djelovati kroz Podunavlje? - Da, upravo to. Tada se spominjala mogućnost ujedinjenja “Krajine” s Republikom Srpskom. No, kazao sam mu da dođe li do toga, mi nećemo sjediti skrštenih ruku i da će cijeli Balkan biti uvučen u rat, te da ni Srbija neće ostati pošteđena i da ćemo učiniti sve da se rat prelije i preko njihovih granica. Rekao sam mu: “Predsjedniče, onda kom opanci, kom obojci.” To je shvatio vrlo ozbiljno. Milošević je tada kazao da on zbog toga neće ratovati, što je nama bio određeni signal da se on neće usuditi uplesti u Oluju. Milošević se bojao da rat dođe i u Srbiju. S druge strane, ni Miloševiću to ujedinjenje nije odgovaralo zbog njegove pozicije. Zašto?
Miloševiću se to nije svidjelo, a znao je da eventualnim ujedinjenjem Krajine i RS-a Karadžić jača i da on osim što gubi poziciju broj jedan, riskira da se rat proširi na Srbiju. To sam mu i ja kazao. O tome sam jednom u Beogradu razgovarao s Miloševićem, Martićem, Mikelićem i Babićem. I kada mi je Martić počeo prijetiti ujedinjenjem i daljnjim ratom, Milošević je samo presjekao i kazao: “Mile, ti si obična p....” Ovaj je samo zašutio. Tada ste se susretali i s Karadžićem, jeste li i tu ispipavali hoće li on poslati vojsku u pomoć krajiškim Srbima u Oluji. - Pa da. S njim sam razgovarao u Dobanovcima i o tome, ali nas je najviše zanimalo jesu li se zbilja spremni ujediniti s Krajinom. To je bila borba između Miloševića i Karadžića, a tada nam se činilo da se i Martić više oslanja na Karadžića. Iskreno, mi smo se pribojavali tog ujedinjenja, jer bi to imalo dalekosežne posljedice na cijelu regiju. To je bio Damoklov mač nad nama. Tuđman mi je stalno govorio da to istražim i vidim koliko je ozbiljno. Kakav je dojam na vas ostavio Radovan Karadžić? - On je bio velikog intelektualnog potencijala. Vrlo elokventan, duhovit. Stalno je želio sebe pokazati u boljem svjetlu. Bio je hvalisav. Ponašao se, poput Miloševića, vrlo pokroviteljski. Uvijek je govorio u povjerenju kako bi stvorio dojam dobronamjernosti. Govorio kako smo mi, Srbi i Hrvati, ipak kršćani te da ne treba vjerovati muslimanima. Nije ih mogao smisliti i to nije mogao sakriti. No, s druge strane, po nekim detaljima se vidjelo kakav je. Recimo, ako bi mu donijeli neko piće koje on nije naručio, bacio bi čašu na pod i počeo se derati na svoje ljude. Po tome zapravo vidite kakav je tko. U to vrijeme, kada se nadmudrivao s Miloševićem oko liderske uloge među Srbima, predložio mi je da s Tuđmanom uspostavi izravnu telefonsku vezu kako bi se mogli izravno dogovarati. No, Tuđman je to odbio. Zašto je Franjo Tuđman izabrao Miloševića za svog partnera, a ne Izetbegovića koji mu je tada bio jedini prirodni saveznik?
Smatrao je da on stalno vrda i da se neće držati dogovora. Ista stvar je i s Karadžićem. Nije s njim želio uspostaviti direktni kontakt jer ga nije smatrao ravnopravnim sugovornikom, onim s kojim može definirati dogovoreno. Osim toga, trebate znati da je Tuđman živio 18 godina u Beogradu i imao je tamo mnogo prijatelja. Cijenio je Srbijance i polazio od toga da se samo u kontaktu s vođom Srba mogu riješiti srpsko-hrvatski odnosi. Tuđman mi je znao reći: “Taj Sloba ima muda!”. Imponiralo mu je kako se ponaša kada ga je stiskala međunarodna zajednica. Ispada da mu se divio na neki način? - Pa, na neki način da. Uvažavao ga je kao čovjeka s kojim se može dogovoriti. Jeste li imali prilike s Miloševićem i Karadžićem razgovarati o Srebrenici? - Jesam. Obojica su mi, kada sam ih pitao o tome, kazali da je to izmišljotina ili su onako benevolentno kazivali: “Pa, u kojem ratu nema žrtava.” Bila je to njihova prava slika. Zločin u Srebrenici monstruoznošću konkurira najvećim nacističkim bestijalnostima Drugog svjetskog rata. Naravno da su oni znali razmjere toga, ali smatrali su da će se to vremenom zaboraviti! Kako ste se vi osjećali u tim razgovorima, kada ste znali s kim imate posla. - Mene mnogi napadaju zbog tih razgovora, pa i kod vas u novinama. Kažu kako sam bešćutan. Nisam s njima ni pjevao ni rakijao, nije to bilo naše druženje, kako neki zlonamjerno vade iz konteksta neke moje izjave. Naravno da me uvijek bilo briga što se događa na bojištu. Nisam s njima bio prijatelj. No, treba se vratiti u ono vrijeme. Bio je rat. Trpio sam ih, ali zato da dobijemo na vremenu, da organiziramo Bljesak i Oluju i vidimo kako će Srbi reagirati. Pragmatično sam pristupio tom poslu smatrajući da trebamo pregovarati, ali prije svega znati što smjera protivnička strana. Nije mi uvijek bilo lako. Ne pretjerujem, ali nikada nisam znao hoću li se živ vratiti s tih susreta. Morao sam se skoncentrirati na ono što je nama išlo u korist. Vjerujem da sam donio mnogo vrijednih informacija, konačno, zar ona o tome da Milošević neće intervenirati kad počne akcija oslobađanja okupiranih teritorija nije značajna! Na žalost, briljantna vojna operacija Oluja zasjenjena je nekim ružnim stvarima koje su se događale pogotovo u južnom sektoru, bilo je ubojstava, pljački, paljevine, je li o tome znao predsjednik Franjo Tuđman?
Prema nekim interpretacijama, Amerikanci su bili protiv Oluje, pa je čak i njihov veleposlanik Galbright govorio predsjedniku Tuđmanu da se ne upušta u vojnu operaciju oslobađanja okupiranog teritorija. - Ne, Galbright nam nikada nije kazao da ne smijemo u vojnu akciju. On nam je, zajedno s Richardom Holbrookeom, spriječio ulazak u Banju Luku. Naime, HV je praktički imao Banju Luku u ruci, samo se čekao naš ulazak u grad, ali tada su nam Amerikanci to zabranili. Holbrooke je imao svoje kalkulacije, a Amerikanci su se bojali što će biti ako mi uđemo u Banju Luku. Mislili su da ćemo tada zavladati BiH i da će se Milošević morati uplesti u rat. Oni su htjeli da završe rat, a po njima, to bi ga samo rasplamsalo.
Piše: Vlado Vurušić |
||||||||
- I to je još jedan u nizu napada na mene koji su mi pojeli mnogo živaca, a na kraju sam ipak dobio satisfakciju jer je Smokvina odustao od te apsurdne tužbe. Sve to nije imalo smisla i mislim da je i sam Smokvina to shvatio. Izgubili smo gotovo četiri godine u natezanju. Ta me tužba također pogodila jer me se htjelo, kao i s ovim insinuacijama da sam prijateljevao s Karadžićem, prikazati kao ratnog profitera i slično. No, drago mi je da je sve to dema-ntirano. Nakon što je Smokvina povukao tužbu, i ja sam odustao od protutužbe za klevetu koju sam bio podnio protiv njega. Osobno ne znam za pronevjeru tih sredstava, ali ako je to bilo, volio bih da se to istraži.