DAMIR KAJIN, DOPREDSJEDNIK IDS-a I SABORSKI ZASTUPNIK, GOVORI O NESPREMNOSTI AKTUALNE VLASTI DA SE OGRADI OD TEKOVINA TUĐMANOVE POLITIKE

 

Opomenom upućenom meni koji govorim o hrvatskoj agresiji, amnestira se jedna antidržavna politika koja je nanijela veliku štetu Hrvatskoj i zbog koje su toliko stradali hrvatski i bošnjački narod u Bosni i Hercegovini. Ne znam zašto se neke kolege iz šestorice ponašaju tako kako se ponašaju. Je li to zato što se ta politika provodila i u vrijeme Vlade nacionalnog jedinstva i što je na neki način tada i osmišljena? l Ja ne vjerujem da se Koštunica može preobratiti u srpskog Willyja Brandta i ispričati se zbog svega onog što je srpska vojska učinila u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali je činjenica koja se ne smije skrivati i to da ni u Hrvatskoj nema Willyja Brandta koji bi barem priznao da se dogodilo ono što se dogodilo u Bosni i Hercegovini

 

 tekst

     - Da, ispada da sam djelovao suzdržano, ali biste morali znati da nakon opomene nisam ni mogao sudjelovati u diskusiji. U tome je bit moje šutnje. Jednostavno nisam ništa mogao učiniti. Jedino što mogu reći jest da uopće nisam očekivao da će stanka u radu koja je uslijedila nakon mog istupa izazvati tako burne posljedice.

     - Tragično je što ljudi, a ovaj put sam to bio ja, koji upozoravaju na suludost avanture hrvatske države i vojske u Bosni, završavaju s raznim vrstama opomena. Kao da se ništa nije promijenilo od trećeg siječnja. Nikako ne treba zaboraviti da je u tu avanturu bio uvučen ne samo dio hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini nego je i dio naroda u Hrvatskoj, jer smo i mi u tom ratu itekako sudjelovali. To dakle nije priča samo o susjednoj državi, nego je riječ i o ovoj državi i njezinoj državnoj politici. Valjda bi netko za sve to morao položiti račune i valjda bi se morale razbistriti neke stvari koje su u Tuđmanovo vrijeme zamućivane. No, mi koji na to upozoravamo, još uvijek bivamo proglašavani veleizdajnicima, dok ljudi koji su određivali smjernice te mahnite politike postaju i ostaju patrioti. Iz moje perspektive, njihova politika je, pored svega ostalog, bila i antidržavna. Svi ti patrioti su, zajedno sa svojim pijunima te s ljudima koji su danas po raznim istražnim zatvorima, odlikovani trpimirima, branimirima i tko zna kakvim još državnim odličjima, dok su ljudi koji su se politici prema Bosni suprotstavljali do danas odlikovani samo silnim neprilikama.

 

 

     - Sasvim iskreno govoreći, ja to doista nisam u stanju do kraja razumjeti. Ta opomena uopće nije važna za mene jer ja kao zastupnik ne mogu doživjeti ništa više od toga da mi se uskrati riječ, ali opomenom meni koji govorim o hrvatskoj agresiji amnestira se jedna antidržavna politika koja je nanijela veliku štetu Hrvatskoj i zbog koje su strašno stradali hrvatski i bošnjački narod u Bosni i Hercegovini. Ne znam zašto je tomu tako, niti zašto se neke kolege iz šestorice ponašaju tako kako se ponašaju. Je li to zato što se ta politika provodila i u vrijeme Vlade nacionalnog jedinstva i što je na neki način tada i osmišljena? Ne znam, doista. Pa zar nisu neki ljudi koji su tvorili tu vladu, a danas su opet u vlasti, napustili tu vladu upravo zbog takve politike prema Bosni? Ali kakva god bila istina i koji god motivi vodili pojedine ljude, činjenica je da Hrvatska dvijetisućite nije još uvijek spremna učiniti onaj korak koji očekuje od Vojislava Koštunice. Ja ne vjerujem da se Koštunica može preobratiti u srpskog Willyja Brandta i ispričati se zbog svega onog što je srpska vojska učinila u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali je činjenica koja se ne smije skrivati da ni u Hrvatskoj nema Willyja Brandta koji bi barem priznao da se dogodilo ono što se dogodilo u Bosni i Hercegovini. Očekujemo od Koštunice nešto za što sami nemamo hrabrosti. Činjenica je da stranke i ljudi koji danas vladaju Hrvatskom nisu podupirali Tuđmanovu politiku prema Bosni, te da su je u ono vrijeme i osuđivali, ali mi nije jasno zašto nitko nema snage i ljudske hrabrosti da stvari nazove pravim imenom i da se ispriča za ono što je u ime ove države učinjeno u susjednoj državi.

     - Ako postoji nešto što bi se moglo nazvati strahom, tada to nešto sasvim sigurno nije utemeljeno na podršci naroda. Vladajuće strukture doista nepotrebno i predugo podilaze iracionalnom ponašanju nekih ljudi i ostataka bivšega režima, a po pravilu to čine na vlastitu štetu. Međutim, činjenica je i to da generalska pisma dobro dođu kada treba amnestirati neke negativne ili promašene mjere koje je vlast provela ili donijela u gospodarstvu ili ekonomiji pa ih onda povukla. No, popustljivost i podilaženje donose nemjerljivu štetu ovoj zemlji, a baveći se neprestano prošlošću, mi jednostavno gubimo budućnost. Zaboravlja se da građane danas previše ne zanima ni pozicija tih famoznih generala, ni baljezganje Ćire Blaževića, ali ih itekako zanima kako će svojoj djeci kupiti trenirku ili od čega će im dati novac za školsku marendu. Žalosno je da razne generalske priče i spletke puno lakše mogu otvoriti raspravu u Saboru od životnih i egzistencijalnih tema. Teško je uopće otvoriti diskusiju o tome kako promijeniti ovu strašnu hrvatsku svakodnevicu, u kojoj svaki deseti građanin živi sa šesto kuna mjesečno, a svaki treći građanin živi s tisuću dvjesto kuna. Prema podacima Svjetske banke u ovoj zemlji je gotovo četrdeset posto građana apsolutno siromašno, ali naša statistika prihvaća izračun o samo devet posto apsolutno siromašnih. Kao da je taj broj utješan i kao da uopće nije problem ako se devet posto ljudi u ovoj zemlji bori s golim preživljavanjem. Ali kako god netko računao, valjda bi netko morao shvatiti u ovoj vlasti da je strašan život i sa šesto i s tisuću dvjesto kuna i da se od tog novca jednostavno ne može živjeti. Mislim da bi ljudi u vlasti prije odlučivanja trebali češće razmišljati kako izgleda život s tisuću dvjesto kuna.

 

 

     - Mislim da se pri odgovoru na takva pitanja treba vratiti nekim našim uvjetovanostima. Šestorica su prije trećeg siječnja imali samo jedan jasan cilj: Maknuti HDZ s vlasti. Mimo toga, čini se, nije postojala nikakva vizija. Izgleda da nitko nije ozbiljno razmišljao o tome kako pokrenuti gospodarstvo iz letargije i propasti, kako aktivirati pravosuđe ili kako dugogodišnje akumulirano nezadovoljstvo i frustraciju građana pretvoriti u nešto pozitivno i djelatno, kako i čime građane navesti da očaj zamijene poletom. Ne treba biti nepravedan pa zaboraviti i neke pozitivne gospodarske i ekonomske rezultate u proteklih devet mjeseci, ali ne možemo se stalno ni praviti slijepima i gluhima prema činjenici da danas velika većina građana živi lošije nego prije godinu dana, da su poskupili struja i benzin, a zatim i mnoge namjernice. Vlast bi što prije morala shvatiti da se teret oporavka gospodarstva ne može i ne smije potpuno prebaciti na radnička pleća jer bi joj se to ubrzo moglo vratiti na jako nezgodan način. Ali sve to je posljedica odsutnosti vizije o tome što ćemo raditi kad konačno dođemo na vlast. Propustili smo osloboditi se mnogih ljudi koji su bili u vrhu HDZ-ove vlasti, ljudi koji su bili osnovne poluge tog režima i koji na isti način nastavljaju raditi i danas. Nismo napravili red u obavještajnim strukturama, zaboravili smo reformirati vojsku, policiju i pravosuđe. Izvjesno je da ćemo sve to jednoga dana shvatiti, ali tada će biti kasno, jer će se i unutar drugih institucija samoorganizirati pojedinci poput tih dvanaest generala ili poput te krajnje apsurdne nogometne reprezentacije i tada će situacija već postati opasna i kaotična. Pa zamislite vi nogometaše koji potpisuju peticije s nedvosmislenim i destruktivnim političkim porukama. Ja čak vjerujem da bi smisao tih poruka bio jasan i tim nogometašima samo da su prethodno pročitali ono što su potpisali. Ne mogu jednostavno vjerovati da bi svi oni to potpisali da su znali što potpisuju.

 

 

     - Bez obzira na sve i ja bih želio da se hrvatska reprezentacija plasira na Svjetsko prvenstvo, kao što sam se radovao kada je prije dvije godine u Parizu osvojila treće mjesto. Ali nadam se da se plasman u završnicu Svjetskog prvenstva može ostvariti i bez nekih današnjih reprezentativaca, a pogotovu bez Blaževića i ljudi koji stoje iza njega. Hrvatski nogomet bi se doista morao osloboditi ljudi poput Vlatka Markovića ili Branka Močiboba.

     - Nikada neću zaboraviti one velike zagrebačke demonstracije održane dvadesetog veljače 1998. godine. Tada su na ulicama zajednički nastupali i oni koji su pjevali Internacionalu i oni koji su pjevali Juri i Bobanu. To silno nezadovoljstvo koje je tada bilo akumulirano nedvosmisleno je najavilo skori odlazak HDZ-a. Izvor nezadovoljstva nije bio u ovakvim ili onakvim ideologijama, niti u ovim ili onim strankama. Mislim da se radilo o nečemu što sadrži dugoročnu i univerzalnu poruku. Hrvatsku vlast danas neće srušiti ni generali, ni ultradesničari, ni nogometaši, ali je socijalne prilike u zemlji mogu itekako ugroziti. Krajnji je čas da se shvati kako više nema nikakvog smisla baviti se općenitostima i prošlošću, nego bismo, ako želimo dobro i sebi i ovom narodu, trebali prijeći na životna pitanja i na pitanja važna za budućnost. Također, čini mi se da neki ljudi u ovoj vlasti nikako nisu u stanju shvatiti što se u posljednjih godinu-dvije počelo događati na ovim prostorima i kamo to zapravo vodi. Na političke pozornice svih ex-jugoslavenskih zemalja dolazi jedna posve nova i drukčija generacija. Vidite što se dogodilo u Srbiji, a vidjet ćete već za nekoliko tjedana što će se dogoditi u Bosni i Hercegovini. Isto tako, pogledajte što se događa u Sloveniji ili Crnoj Gori. Ja sam duboko uvjeren da je odlazak Miloševića nešto najbolje što nam se dogodilo od trećeg siječnja i ne znam kako to svi ne vide. Ne razumijem zašto su se neki ljudi u Hrvatskoj, pa i neki ljudi iz ove vlasti, uplašili toga. Oni danas kao da ne znaju kako živjeti bez Miloševića u najbližem susjedstvu. Ne znaju kako živjeti bez te strašne negativne i destruktivne politike koja je na neki način određivala cijeli region. Miloševićev odlazak nijednoj od ovih zemalja ne može učiniti zlo. Upravo suprotno: već to što ga neće biti, dovoljno je da stvari same po sebi za sve nas krenu nabolje. Ovi prostori danas postaju atraktivni za svijet, a to je nešto što će moći kapitalizirati svaka pojedina država. U takvoj situaciju, u situaciji bez Miloševića, trebat će više raditi, a politikantstvo više neće biti nazivano radom, niti će biti društveno produktivno. Morat ćemo tada biti odgovorniji i prema sebi i prema drugima. Mene to stvarno raduje.