Iako se zauzimao za kasniji, siječanjski termin, Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske, po želji i Vlade i oporbe raspisao je parlamentarne izbore već za kraj studenoga. Sa šefom države razgovarali smo o učincima koalicijske Vlade Ivice Račana, postizbornim šansama hrvatskog gospodarstva,a prije svega o namjerama stranih ulagača s kojima se često susreće.

Budući da je politika najkoncentriraniji izraz ekonomije, bilo bi jasno da se prije svega govori o ekonomiji, pa da se dobije njezin odraz u politici. No, prema ovcjme kako dosad prolazi predizborna kampanja, često prevladavaju negativni tonovi. Odnosno, kampanja postaje usmjerena prema traženju negativnosti kod drugih, ne bi li se politički profitiralo. Smatram da to nije dobro i da će stranke kojie se budu okrenule pozitivnoj kampanji, primjerice kako riješiti suštinske propleme zemlje, dobiti pozitivne poene. Građane zanima kako proizvoditi i izvoziti te kako zaposliti vojsku nezaposlenih.

Dobrim dijelom jest, a mislim da su mogli postići i mnogo više da su ostali do samog kraja mandata. Račanova Vlada napravila je sjajnu podlogu na kojoj sada možemo ubrzati razvoj i priključiti se razvijenom svijetu. Sjećate se da je poslije izbora 2000. trebalo snimiti postojeće stanje u ekonomiji, da vidimo dokle snio došli s harmonizacijom zakona, jesu li oni kompatibilni sa standardima Europske unije, da bi se onda krenulo u afirmativnu akciju, ju donošenje novih propisa i rješavanje zatečenog stanja. Naime, tajkunizacija je uništila hrvatsku industriju, a želimo li ući u razvijeni svijet, moramo ponovno industrijalizirati zemlju. Sve to trebalo je napraviti u kratkom vremenu. Trebalo je i izmijeniti Ustav kako bismo iz polupredsjedničkog sustava ušli u parlamentarni.

Smatram da smo predugo raspravljali o tome kako mijenjati Ustav. Trebalo je paralelno raditi - snimiti postojeće stanje i ići u nove mjere. Sve to valjalo je obaviti u kratkom vremenu, u onih prvih sto dana. U tom bi slučaju, vjerujem, i efekti bili znatno veći. U svakom slučaju, sljedeća vlada ima lakšu poziciju, kao i budući saziv parlamenta jer su glavni strateški pravci zadani, a to su prihvaćanje europskih stadarda i ulazak u euroatlantske integracije. Sada za to imamo osnovu: apsolutno nisku inflaciju, stopu rasta 5,2 posto i bruto nacionalni dohodak 6000 dolara, što je dovoljno za pokretanje hrvatskoga privrednog stroja. Riješili smo pitanje izlaska iz izolacije, Hvatskoj su otvorena sva vrata u Europi i izvan nje. Stvorena je mogućnost da u kratkom roku počnu mjere koje mogu biti teške, ali će vrlo brzo donijeti pozitivne efekte.

To je malo pogrešna interpretacije, ne možemo se vraćati na ono što je bilo. Samo sam konstatirao da u vrijeme rata nije trebalo uništavati velike sustave, nije trebalo ići u tajkunizaciju, trebalo je pod svaku cijenu održati proizvodnju i proizvoditi maksimalno kako bismo minimalno uvozili. Svaka zemlja koja je u ratu poduzima maksimalne napore, ali i inovacije. Nove se tehnologije najviše prihvaćaju u ratu što u nas nije bio slučaj, sve se uvozilo jer je dio ljudi na tome zarađivao. Nije trebalo uništavati velike sustave, smo smo ih morali vezati uz europske velike sustave. To nije napravljeno i više o tome nema smisla govoriti. Sada trebamo provesti novu industrijalzaciju, a i na višem stupnju, na modernim tehnologijama, koristeći svoje resurse, prije svega ljudske. Mislim da s europskim sustavima trebamo razgovarati kao partneri. Neprihvatljivo je da je Hrvatska lani uvezla automobila za milijardu dolara, a ne proizvodimo nijednu komponentu za tu industriju. U tom smislu Vlada i predstavnici naše industrije moraju tražiti da se barem neke komponente počnu proizvoditi i u nas.

Neće, jer imamp geopolitički položaj koji nam omogućuje da od toga imamo koristi, samo to moramo znati iskoristiti. Na jednoj strani imamo udruženu Europu, gdje dio država smatra da dolazak novih članica može pogoršati njihovu poziciju jer su već umorni od udruživanja.S druge strane imamo zemlje tranzicije u koje i mi spadamo, gdje su mnogi već umorni od tranzicije. Ako se ne požuri europsko udruživanje, to u perspektivi stvara zid između razvijenog i nerazvijenog dijela Europe. To Europu izbacuje iz partnerstva jer samo udružena Europa može biti ozbiljan partner. Zato smatram da će pobijediti eurolinija i na jednoj i na drugoj strani. Na zemljama tranzicije je da ubrzaju prihvaćanje standarda, a na EU da se ubrza odluka o pristupanju tranzicijskih zemalja EU. Mi radimo dobar posao, gotovo smo do kraja harmonizirali naše zakonodavstvo.

Smatram da ćemo do 2007. ući u Europu, da ćemo ispuniti sve propisane standarde. Jedino što nas u tome može omesti jest da napravimo pogrešan korak, odnosno da nekome padne na pamet da nam je bolje živjeti u izolaciji nego u vezi s Europom. Često se, naime, pojavljuju oni koji kažu "što će nam Europa". Tako su Kinezi nekoć govorili "što će nam svijet", pa je Kina ostala izolirana. Jedina je šansa da se do kraja opredijelimo za europski model jer udružena Europa otvara granice i isključuje rat kao političko sredstvo, omogućuje da nacionalne manjine budu sodne između država i naroda, a ne motiv za rat. Što prije uđemo u Europu, prije ćemo imati koristi od toga udruživanja. Nitko neće ostati otok, bit će svejedho je li neki Hrvat s jedne ili duge strane granice, u Bosni ili u Hrvatskoj, jer ćemo imati cijeli korpus naroda ujedinjen u ujedinjenoj Europi.

Zauzimam se ne samo za Agrobanku nego i za porez na damping cijene. Hrvatske tvrtke uvoze robu prema damping cijenama čime uništavaju domaću proizvodnju. Ako to oporezujemo, a to je moja poruka sadašnjoj i budućoj vladi, napravit ćemo prostora za domaću proizvodnju.

Da, donesen je zakon koji nije osobito stimulativan i onda se išlo s prijedlogom koji je bio na prvom čitanju, pa na Saboru nije stavljen na dnevni red u propisanom roku od šest mjeseci i taj prijedlog više ne može ići u drugo čitanje. Nekom nije bilo u interesu da se u tih šest mjeseci stavi na drugo čitanje i da dobijemo zakon koji će motivirati dolazak stranog kapitala i tehnologije. Ono što je napravljeno prema starom, ne osobito atraktivnom zakonu pokazalo se dobrim, otvaraju se radna mjesta, radnici dobivaju plaće i ta roba ide u izvoz. Dakle, još možemo davati koncesije u slobodnim zonama, sve dok ne uđemo u Europsku uniju. Kada i uđemo u EU, koncesija vrijedi dokle je ugovorena. Tako ćemo imati riješenu tehnologiju, zaposlene ljude i educiranu radnu snagu. Previše se kalkuliralo o tome hoće li se švercati u slobodnoj zemlji: uvedite kontrolne mehanizme, pa se neće švercati. Ako netko u školi izda krivotvorenu diplomu, nećemo zato zatvoriti školu. Hrvatska je napokon ušla u važan projekt fizičkog povezivanja s Europom. Za taj će se pothvat u budućnosti pokazati da je izmijenio sliku Hrvatske.

Da, čim završimo autocestu, a zadnji kilometri bit će dovršeni 2010., prema tom kriteriju dolazimo na europsku razinu. Ove smo godine napravili 140 kilometara autocesta, do lipnja 2004. bit će ih 190, za dvije godine smo u Dubrovniku, dakle Hrvatska se povezuje. Istodobno, moderniziramo željeznice, pa smo i po tome kompatibilni s Europom. Povezujemo se naftovodima i plinovodima, i to ne samo iz jednog izvora. Dakle, riješit ćemo infrastrukturu i tako omogućiti da se naši potencijali do kraja aktiviraju. Kada sagradimo autoceste, Hrvatska više nikad neće biti ono što je bila, ona samim time postaje dio Europe. Jedan me poslovni čovjek iz Njemačke pitao: "Pa dobro, tko će vama otplaćivati kredite s obzirom na to da je Hrvatska dosta zadužena?". Rekao sam mu da je Hrvatska pola sadašnjega duga napravila do 2000. i sve je išlo u potrošnju. Od 2000. do danas još smo se toliko zadužili, ali sve je išlo u razvoj, drukčija je struktura zaduženosti. Osim toga, taj dug neće otplaćivati proračun nego subjekti koji su se zadužili. Dobili smo kredit na 25 godina za gradnju autocesta uz najmanju kamatu koja je trenutačno moguća u svijetu i na pet godina grace perioda. To nam omogućuje da napravimo maksimalan broj kilometara te kada dođe prva otplata da već dobivamo prihod s tih cesta. Nijemac me upitao tko će to u stvari plaćati, a ja mu kažem: "Pa vi, naše će ceste najviše koristiti vaši turisti". Naravno, poduzet ćemo sve da nam turisti dolaze ne samo u sezoni nego cijele godine jer ćemo ići na projekte koji će privlačiti Europljane. Mnogi su putovali izvan Europe tijekom cijele godine, ali nakon onog što se dogodilo u Americi, na Baliju, a danas se događa u Iraku, počeli su se pitati je li dobro tako daleko putovati. Sada mogu svojim automobilom doći u Hrvatsku, a na nama je da sagradimo golf igrališta i druge sadržaje koje su ti turisti imali na dalekim destinacijama.

Ne, zato jer mu je struktura drukčija nego prije. Svi matematički proračuni pokazuju da jesmo zaduženi, ali nismo prezaduženi. Krediti su otišli u razvoja, a ne na potrošnju, pa će efekti svake godine biti sve bolji.

Postoji li još šansa da hrvatske tvrtke sudjeluju u cestogradnji u BiH? Sigurno postoji jer je naš model najbolji za gradnju cesta, a to treba iskoristiti i BiH. Možemo ponuditi i neka nova rješenja.

Ne zapostavljamo nijedan pravac, pa tako ni Jadransko-jonsku autocestu. Ona povezuje Grčku i Srednji istok sa zapadnom Europom, a nama daje impuls za razvoj zapostavljenog dijela Hrvatske. Ta bi cesta išla od talijanske granice preko Slovenije, Hrvatske, BiH, Crne Gore i Albanije do Grčke. Od Žute Lokve spajala bi se s autocestom koju upravo gradimo. Dogovara se dovršetak ceste u Istri, uskoro će početi radovi na riječkoj obilaznici.

Razgovarao sarn s tim ulagačima i znam da žele sagraditi aerodrom te slobodnu zonu u kojoj bi bilo mnogo toga. Što je najvažnije, velik dio tih sredstava ostao bi u nas jer sve mora biti u skladu s našim zakonima. Ulagači su na Hvaru pogledali postojeće stanje i doći će Vladi s pismom namjere sa svime što bi se moglo tamo napraviti. Vlada će to proučiti i, ako je to za Hrvatsku zanimljivo, prihvatiti njihov prijedlog.

Da, postoji prijedlog da se taj aerodrom i podzemni hangari iskoriste za remont i sklapanje aviona i helikoptera. Nakon otvaranja autoceste čovjek će moći živjeti u Zagrebu ili Dalmaciji i dolaziti na posao u Udbinu, gdje bi se moglo zaposliti mnogo stručne radne snage.

Ta bogata državica praktično se nalazi na jednoj stijeni, ni Napoleon ih nije srušio jer ih je zaboravio. Predaja kaže da je San Marino osnovao klesar Marin koji je došao s Raba, pa bi oni rado ulagali u Rab i obližnje otoke. Predložio sam čelnicima San Marina da iskoriste dvije bivše kaznionice, Goli otok i Grgur, za nove, visoke tehnologije, ali i za gradnju hotela. U nas nije bilo zainteresiranih za te otoke zbog određenih emocija, ali za strane ulagače to može biti sjajna prilika. Tamo možemo zaposliti nekoliko tisuća ljudi, i to ne samo otočana, nego i ljude s kopna. Važno je i to što nije daleko aerodrom na Krku. Uz jednu brzu vezu, Rab za nekoliko godina može postati turistički raj. Ulagači iz San Marina ušli bi u te projekte, ali su postavili i jedan uvjet: da dobiju urbanističke podloge, da se vidi u koju poslovnu svrhu mogu koristiti taj prostor. Na žalost, mi to još nismo napravili.

Mislim da to ne treba dramatizirati. Samo smo napravili što i Francuska i Španjolska. Moramo svakako razgovarati sa susjedima, imamo dovoljno vremena, godinu dana, da se vidi kako pojas nije uperen ni protiv koga. Riječ je o zaštiti ribljeg fonda i ekološkoj zaštiti, što svima koristi. Zamislite da se dogodi havarija na tankeru, kao što se to dogodilo u Španjolskoj, cijeli bi Jadran bio ugrožen, ne samo mi, pa takva zaštita zapravo svima odgovara. Moramo štititi Jadran, a kako ćemo ga štititi ako za to nemamo pravne pretpostavke? Sada ćemo imati Družbu Adria, u Omišalj će dolaziti nafta i taj transport nafte mora biti apsulutno siguran samo ako možemo kontrolirati tankere, da nisu stariji od 20 godina, da imaju duplo dno, a balastne vode izbacuju prije ulaska u Mediteran.

 

Razgovarao: Saša Paparella