Kako komentirate tvrdnju direktora britanskog Kraljevskog instituta za međunarodne odnose Victora Bulmer-Thomasa da Hrvatska neće u EU prije 2012. ili, u boljem slučaju, 2010. godine?
To je njegova procjena. Tvrdim, međutim, da ne ovisimo ni o kome drugome nego o nama samima. Ukoliko ispunimo uvjete i osiguramo europske standarde, jasno je da ćemo biti prepoznati i primljeni.

Opet kažem da je to njegova procjena. No, politika EU traži potrebu ostvarenja zaključaka Zagrebačkog summita i individualni ulazak u Uniju. Oni žele Hrvatsku kao primjer da se isplati boriti za europske standarde. Riječ je o principu da prvi ne ovisi o zadnjemu, jer bi za čekanje tog zadnjeg trebalo mnogo vremena.

 

 

Uz to, zaključak Zagrebačkog summita o individualnom pristupu potvrđen je i u Solunu. No, Europa se udružuje i njoj je u interesu da se taj postupak obavi što prije. Jer udružena Europa umorna je od udruživanja, a mi u tranziciji umorni smo od tranzicije.

Udružena Europa naša je sudbina i takva će Europa biti partner Americi. To je proces koji ne ovisi ni o kakvom Balkanu, ni o kakvoj jugoistočnoj Europi i samo je pitanje brzine.

To nije uvjet za nas, već samo može biti uvjet za njih. Nama je uvjet da surađujemo s njima, što i radimo, na vlastitu korist.
Još uvijek se govori o detuđmanizaciji Hrvatske. Zašto je ona propala?

Ne bih rekao da ona nije uspjela. Vidite da neki koji su ispali iz HDZ-a optužuju Ivu Sanadera da ne vodi Tuđmanovu politiku. To je dokaz da su se razišli i oni koji su najviše branili taj sustav. Ukupno gledavši, izašli smo iz izolacije, a Tuđman je mislio da smo samodovoljni, ušli smo u asocijacije na koje prije nismo ni mogli pomisliti. I opće neplaćanje države, i inflacija, i negativan rast, sve je to tuđmanizacija, a danas je drukčije. Rast BDP-a je 5,2 posto, inflacija ispod 2 posto, a BDP per capita je 6.000 dolara. Dobrim dijelom je proveden preustroj vojske, napravljen je preustroj policije, a reforma pravosuđa je u tijeku.

 

 

Nisu kažnjene nepravde, ili jesu vrlo ograničeno, ratni zločini, privatizacijska pljačka...
Točno. To je učinjeno samo djelomično, no, to je u toku. Ono što nije obavljeno, još se može brzo obaviti.
Vjerujete u to?
Vjerujem. Toliko stručnjaka imamo da to mogu obaviti. Samo jedan primjer: netko tko je uništio na desetke poduzeća i protiv njega se vode postupci, traži državljanstvo u jednoj zapadnoj zemlji, a u obrazloženju svog zahtjeva navede da je uložio u tu zemlju 200-300 milijuna maraka. Kada je njihovo ministarstvo tražilo brisanje tog čovjeka iz hrvatskog državljanstva, naše ministarstvo to nije dopustilo. No, je li sjelo na njegove račune, je li zamrznulo njegovu imovinu, to je samo pitanje funkcioniranja državnih mehanizama.
 

 

Pa nije li stvar upravo u tome: u Hrvatskoj je sve vrlo jasno, pljačke su se dogodile naočigled mnogih, no pravosuđe je bilo nesposobno i nije bilo političke volje?
A zašto? Pa, početkom devedesetih očišćeno je državno odvjetništvo, velik broj sudaca je razriješen, a oni koji su u pravosuđe ušli bili su bez iskustva. Očito je da je trebalo obaviti reformu pravosuđa, a pitanje je zašto ta reforma nije bila prioritet.
Sada je posve jasno da nepravde iz bivšeg režima neće biti kažnjene?
Za mene je manje važno hoće li netko biti kažnjen, meni je važno da se novac vrati.
To neće...
 Ali ako netko kaže gdje je uložio hrvatski novac, na državnim je tijelima da stave šapu na taj novac.

 

 

Kad je riječ o nepravdama, čini mi se da je sve manje važno tko je na vlasti, SDP ili HDZ?
Smatram da nedovršene poslove moramo što brže zaključiti.
Vjerujete li da HDZ može obaviti taj posao?
To birači moraju procijeniti. Ako oni pružaju garanciju da će ispraviti zloupotrebe i nezakonitosti, koje i sami priznaju, neka birači odluče. Ako bih ja to rekao, onda bi se uključio u kampanju.
 

 

Zašto u zadnje vrijeme inzistirate na koaliciji SDP-a i HDZ-a?
Uopće ne inzistiram. Samo to ne isključujem, i nije dobro da se to na drugi način interpretira. Kako i HDZ i SDP to isključuju, u redu stvar, ali ja to još uvijek ne isključujem. Ako oni koji sada žele u jednu ili drugu koaliciju budu previše tražili, što HDZ ili SDP ne bi mogli prihvatiti, mogu ići u veliku oročenu koaliciju na godinu dana, da ne prekidamo posao s EU, ili da se ide u nove izbore. Rješenje se mora naći, jer ne može netko s malim mirazom tražiti više nego što mu ovaj drugi može dati. Samo glasno razmišljam što je moguće. Dakle, moguće je da se dogovore, a moguće je i da se ne dogovore. A moja je poruka i jednim i drugim koalicijskim partnerima da ne računaju na više nego što donesu miraza.
Dosad ste o tome govorili kao promatrač, no jeste li vi za takvu koaliciju? Biste li je podržali?
Mislim da ne bi bila dobra. Bila bi nužno zlo na određeno vrijeme.
No, bi li takva koalicija iznevjerila birače?
Pitanje je što se njome želi riješiti. Mogu li se stranke dogovoriti što njome žele i mogu li to u određenom oročenom vremenu. Nije na meni da na to odgovorim, nego na njima.
 

 

Bi li takva koalicija imala legitimitet?
Imala bi.
Da danas birače pitate bi li glasali za SDP, ako bi ta stranka išla u koaliciju s HDZ-om, većina bi odgovorila negativno, i obrnuto?
Može biti. Ali da ni jedan ne može naći koalicijskog partnera, recite što biste vi predložili?
Mislim da bi novi izbori bili puno bolje rješenje?
Ali ostat će isti odnos snaga.

 

 

Čini mi se da je besmisleno, s jedne strane, govoriti o detuđmanizaciji Hrvatske, a s druge strane o koaliciji HDZ-a i SDP-a?
Govorim o interesima Hrvatske i ne govorim o tome da je besmisleno jedno ili da je besmisleno drugo. U politici i u ljubavi puno je toga besmislenog, ali se napravi. Prema tome, ako postoje pretpostavke za takvu veliku koaliciju, za obavljanje određenog posla i nakon toga za izbore, to je onda izlaz iz jedne situacije. No, pošto pretpostavljam da će biti moguće naći koalicijskog partnera bez prevelikih zahtjeva, imat ćemo vladu.
Vidite li među onima koji se sada natječu u kampanji neke koji su sposobni riješiti hrvatske prioritete?
Ako netko kaže da ne treba ulagati u zdravstvo i da ne treba na ovom modelu graditi ceste, onda nas to vraća natrag.
Što kažete na namjeru HDZ-a da promijeni sustav financiranja izgradnje autocesta?
To onda znači pet-šest kilometara godišnje i za 80 godina ćemo završiti autoceste u Hrvatskoj. A ako idemo postojećim modelom, to znači da ćemo taj posao završiti 2008. godine. A Hrvatska mora završiti svoju infrastrukturu. Jer nema zemlje na svijetu koja je izgradila infrastrukturu, prije svega autoceste, a da je ostala nerazvijena. Kao što ne postoji ni jedna razvijena zemlja koja nije gradila autoceste. Ako to znamo, onda moramo obaviti taj posao i moramo dati podršku onome koji to može uraditi. Nisam za to da se odreknemo uspješnog modela.
 

 

Svi se strani državnici čude kada dođu i vide koliko mi gradimo autocesta. Kad je nedavno kod mene bio Gerhard Schröder, pitao me odakle ćemo vraćati kredite za ceste koje sjajno gradimo. Rekao sam mu: zašto mislite da ćemo mi to vraćati? Pa vi ćete to vraćati. Vaši turisti će to vraćati i što više vaših turista bude na Jadranu, više ćete nam pomoći vraćati te kredite. Malo se nasmijao, ali je rekao da imam pravo.
A problem pokretanja gospodarskog razvoja, nezaposlenosti?
Očito da Vlada mora preokrenuti situaciju i od uvoznog gospodarstva mora stvoriti izvozno. Tim koji bude vodio Hrvatsku mora biti orijentiran na proizvodnju i izvoz. U tom smjeru moraju ići poticaji i moramo se odlučiti možemo li trpjeti dampinške cijene u Hrvatskoj. Ako netko uvozi po dampinškim cijenama, treba ga oporezovati. Tek tada neće biti dampinškog uvoza, a onda ćemo moći promovirati vlastitu proizvodnju.
Međutim, dvije naše najveće stranke slično gledaju na gospodarske probleme?
Svi koji žele to riješiti, moraju reći kako. Najlakše je reći da ćemo svima naći posao, vratiti sve u vojsku i policiju, svima dati sve što traže. No, treba reći i kome ćemo uzeti. Odakle sredstva? Tek onda će to biti ozbiljna poruka.

 

 

Primijetili ste da su vas u zadnje vrijeme počeli kritizirati i oni koji su vam bili privrženi, zbog slučaja Gotovina, zbog primanja Stipe Gabrića Jambe, imenovanja Dijane Pleštine za veleposlanicu...
Pa ja imam stalne kritičare...
Ne mislim na njih?
Kažem da imam stalne kritičare i ne uzimam ih ozbiljno. Pa neću valjda komentirati Josipa Jovića ili Ivića Pašalića? Uopće se nisam promijenio. I dalje sam za funkcioniranje pravne države, individualizaciju krivnje, povratak prognanika i imovine, a napadaju me radikali koji bi se htjeli dočepati vlasti da bi ponovo čistili, ponovo izolirali Hrvatsku, da bi ponovo mogli biti gospodari života i smrti. Normalno da se takvi na mene ljute! 
Što se tiče Gotovine, moja je pozicija čista. Ja se po Ustavu moram brinuti za funkcioniranje državnih mehanizama. Ako su svi imali mogućnost razgovarati s haškim istražiteljima, osim Ante Gotovine, ja sam za to da se i njemu to omogući.
Ali on je optužen?
Pa što znači ako je optužen?
Mora ga se uhititi?
Mora, ali on je u »Nacionalu« rekao nešto što prije nikad nije rekao, da priznaje Haški tribunal i institucije hrvatske države te da mu bivša vlast nije omogućila razgovor. Rekao je, ukoliko mu se razgovor omogući i istražitelji budu nezadovoljni, spreman je otići u Haag.
Ja sam samo rekao: razgovarajte s njim, bez obzira je li optužen, osumnjičen ili je svjedok. Htio sam da mu se osigura da normalno dođe, bez policije.
I da odluči otići u Haag, to mora s nekim dogovoriti, neće valjda sam sebi plaćati putnu kartu! Mora negdje doći, prijaviti se i reći: mene nikakva policija nije ulovila, mene nikakva policija nije izručila! Ja želim razgovarati s vama! Izvolite me pitati. Niste zadovoljni – idemo u Haag!
Pravila su jasna: ako je optužen, mora biti uhićen, bez obzira hoće li ga uhititi hrvatska ili neka strana policija?
Čekajte, ali njega nisu uhitili. On se pojavljuje i kaže: vi mene tražite, evo ja se javljam vama, haškim predstavnicima.
Ali to se nije dogodilo, on se nije predao?
Nije se predao, ali je to predložio. Tu je trebalo biti malo fleksibilnosti i taj bi problem bio riješen.
Dakle, mislite da je nefleksibilnost Carle del Ponte, odnosno Haškog tužiteljstva, odgovorno za situaciju u kojoj se Gotovina sada nalazi?
Upravo to. Ako je sve ovo rekao, imao je volju doći, ali se mora dogovoriti.
Govorite o tome kao da znate nešto više od onoga što je Gotovina rekao u intervjuu?
Znam što ste i vi pročitali. Pukanić mi je rekao da ide na razgovor s Gotovinom, a ja ga nisam pitao ni kuda ide, kako će razgovarati, telefonski ili na drugi način.
Niste o tome ni s kim razgovarali?
Nisam. Da mi je rekao, išao bih i korak dalje. Budući da nije, nisam htio biti znatiželjan. Jer onda bih se morao uključiti, razumijete?
Primijetili ste da vam je zbog slučaja Gotovine pala popularnost?
Zašto mislite da sam na ovoj funkciji zbog popularnosti? Radim ovaj posao jer sam se na to obvezao, na korist države i građana, bez obzira na rejting. Kad sam umirovio generale, nisam mislio na rejting, i svi su me napali, a poslije su vidjeli da sam bio u pravu. Zašto bih se opterećivao hoće li me napadati? Pa neka me napadaju!
No, uključivanjem u slučaj Gotovina razočarali ste i one koji su vam bili privrženi?
Pa dobro, neka oni sada uhapse Gotovinu. Neka kažu da ovo što sam ja radio nije dobro i neka uhapse Gotovinu. I sve smo riješili. Samo sam želio da se Gotovini omogući razgovor.
Ali bivša je vlast propustila Gotovininu priliku za razgovor i teško je sada vrijeme vratiti unatrag, zar ne?
Ne možemo vratiti unatrag, ali se moglo razgovarati. Zašto se ne bi moglo razgovarati? Zašto se pet dana ovdje ne bi razgovaralo?
U Haagu su rekli: neka se preda, pa ćemo razgovarati.
Pa dobro, neka ga uzmu sada. Neka ga uhapsi Haag, neka ga uhapsi onaj koji je rekao da će ga uhapsiti