Cilj moga uzvratnog službenog posjeta Grčkoj je, prije svega, potvrda naših dobrih bilateralnih odnosa i njihov daljnji razvoj. Pri tom prvenstveno mislim na jačanje naših bilateralnih gospodarskih odnosa, a zajedno samnom, doći će i ministar europskih integracija te ministar pomorstva, prometa i veza.

Naše dvije zemlje pripadaju istom kulturnom mediteranskom krugu, upućene su jedna na drugu već tisućljećima, i mislim da ne trebam posebno spominjati kako Hrvatska veliki dio svoje kulturne baštine, ali i nekadašnjeg razvoja, duguje helenskoj kulturi. I dan danas se mogu vidjeti ostaci grčkih naselja na našim otocima Visu, Hvaru, Korčuli... Dakle naše su veze stare i poznate, a treba ih obnoviti i dati im novi poticaj.

Potrebno je, na primjer, uspostaviti trajektnu vezu između grčkih i hrvatskih gradova, i to ne samo radi turista nego i zbog naših gospodarskih subjekata. Naša pripadnost sredozemlju mora naći svoj izraz i kroz orijentaciju prema Mediteranu, a samim time i kroz suradnju naših dviju zemalja međusobno, ali i s ostalim zemljama tog područja. Zato Mediteranu moramo osigurati budućnost i planirati njegov održivi razvoj, a to možemo samo zajedničkom suradnjom.

Jedan od važnih projekata povezivanja naših dviju zemalja je i izgradnja Jadransko-jonske autoceste, kojom bi se fizičkih povezao zapad i jugoistok Europe, ali, što je još važnije, tom bi se autocestom omogućio brži i lakši protok ljudi, roba i kapitala.

Spomenuo bih i to da je Hrvatska upravo u Ateni u veljači ove godine predala svoj zahtjev za punopravnim članstvom u EU, a za vrijeme Vašeg predsjedanja EU-om izravno je podržano priključivanje svih država jugoistočne Europe u euro-integracijeske procese. To je bilo od izuzetne važnosti za Hrvatsku jer je naše stajalište kako svaka zemlja odgovara i radi sama za sebe i što prije ispuni uvjete, prije će ući u EU.

 

 

Znate, svako vrijeme nosi svoje. Tako je i za vrijeme agresije na Hrvatsku, naša javnost bila možda više senzibilizirana za određene teme, odnosno, možda je s više subjektivnosti gledala na političke odnose određenih država prema samoj Hrvatskoj, ali i prema državi iz koje je dolazio agresor. Osim toga, i grčka je javnost najveći dio informacija dobijala iz Srbije, pa je sigurno bilo teško saznati pravu istinu o srpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. No, rat je iza nas, i Hrvatska sada razvija suradnju, kako sa svojim susjedima tako i sa zemljama u široj regiji jer smo svjesni kako je to, ne samo uvjet za ulazak u EU, nego i u našu korist.

Trgovinska razmjena između Hrvatske i Grčke kontinuirano raste i vjerujem da će ove godine prijeći 100 milijuna dolara. I to je jedan od pokazatelja naših dobrih odnosa i držim kako se danas, a ni u budućnosti ne trebamo opterećivati, nečim što je u prošlosti bio razlog moguće negativne percepcije.

 

 

Hrvatska u potpunosti surađuje s Haškim sudom. Isporučila je sve specificirane dokumente koje je sud tražio. Pozivu su se odazvali svi oni koji su bili pozvani kao svjedoci ili kao osumnjičeni. Jedan optuženi general se predao Sudu i sada se brani sa slobode, drugi je u tijeku procedure preminuo, a jedino je general Gotovina u bijegu i nije dostupan hrvatskim vlastima. Dakle, Hrvatska ne može biti prozvana za nesuradnju, jer postoji samo jedan problem, a to je slučaj Gotovina, a on, kako sam rekao, nije dostupan hrvatskom pravosuđu.

 

 

Jugoslavija se nije mogla održati jednostavno zato jer su nestali njeni integrativni faktori - Tito, Jugoslavenska narodna armija i partija. Tito je umro, JNA se stavila na stranu Miloševića, a partija se raspala po republikama. Drugo je pitanje jesmo li se mogli rastati u miru kao na primjer Češka i Slovačka. Važno je reći kako su upravo Hrvatska i Slovenija, dakle dvije republike koje je Milošević uporno prozivao zbog raspada Jugoslavije, predlagale konfederativni model tadašnje države. No, taj prijedlog Milošević nije htio prihvatiti. On je htio, na ruševinama Jugoslavije, stvoriti etnički čistu Veliku Srbiju i u taj je svoj plan ugradio ratni zločin i zločin genocida. Ustalom, danas zbog toga i sjedi u Haagu. Na žalost, međunarodna zajednica nije na vrijeme spoznala njegove planove, i zaustavljen je tek nakon što su se dogodili mnogi zločini i nakon što su stotine tisuća ljudi ostali bez obitelji, kuća, imovine...

Što se tiče moje izjave koju spominjete, moram najprije reći kako ja u Beograd nisam odlazio još od rujna 1991. g. A na sjednici Sabora u prosincu, rekao sam: «Borio sam se za interese Hrvatske, Jugoslavije više nema, mislim da sam u tome uspio.» Naime, ja sam u predsjednišvo SFRJ otišao kao predstavnik Hrvatske, i kako bih branio interese Hrvatske u saveznim institucijama. Onoga trenutka kada se Miloševićevom zaslugom raspala Skupština i kada je iz Predsjedništva istupio slovenski član, savezne institucije više nisu bile ni legalna ni legitimna tijela – dakle Jugoslavija više nije postojala. Sve dok su institucije postojale, u njihovom okviru zastupao sam interese cjeline ali sam se borio i za interese Hrvatske.

 

 

Sve što o tom sastanku znam rekao sam i prilikom svjedočenja u postupku protiv Slobodana Miloševića pred Haškim sudom. Naime, na tom smo sastanku trebali biti i ja i Borislav Jović, predstavnik Srbije u predsjedništvu SFRJ, a osim svega, ja sam taj susret i inicirao jer sam vjerovao da se u tom okviru mogu rješiti problemi. I Milošević i Tuđman suglasili su se s održavanjem takva sastanka, no nakon nekog vremena Tuđman me je obavijestio da će s Miloševićem razgovarati u četiri oka. Ja, dakako, ne mogu reći o čemu se tada razgovaralo, no po povratku iz Karađorđeva, TUđman nam je rekao kako je Milošević Hrvatskoj tada ponudio granice Banovine iz 1938. g. odnosno područje tzv. turske Hrvatske – Bihać, Cazin i Kladušu. Na žalost, situacija na terenu pokazala je o čemu se govorilo jer je kasnije u BiH osnovana i Republika Srpska i Herceg Bosna.

 

 

Objektivne okolnosti, odnosno raspad Jugoslavije i agresija na Hrvatsku, uzrokovale su prekid gospodarskih odnosa između Hrvatske i Srbije i Crne Gore. No, Hrvatska je odlučna u daljnjem nastavku normalizacije odnosa sa susjedima, i stoga radi na ponovnoj uspostavi bilateralnih gospodarskih odnosa i to ne samo sa Srbijom i Crnom Gorom nego i s drugim zemljama u regiji. Možda se nekom vanjskom promatraču čini da Hrvatska ne želi regionalnu suradnju, ili da bježi s Balkana, no ja moram naglasiti kako Hrvatska želi nastupati i individualno, ali i u suradnji s ostalim zemljama regije jer ta dva vida suradnje nisu ni u kakvoj suprotnosti. Upravo suprotno, oni su komplementarni. Hrvatska kao zrela demokratska država, svjesna je da mora, ali i želi ispuniti standarde koji vrijede i za ostale europske zemlje, a među tim standardima je i suradnja sa susjedima i zemljama regije, te gospodarska suradnja s tim zemljama.