Za međunarodni centar molekularne genetike u Splitu treba naći prave ljude, jer se, inače, sav taj posao ne isplati. Centar treba biti ili originalan ili ga ne treba biti. Ne treba nam još jedan mali laboratorčić ili institutić u Hrvatskoj, nego nam treba stvarno nešto novo i kvalitetno l Mi još ne znamo koliko smo slobodni u smislu naših gena. Ja sam pristaša teze da su nam granice dane, da su određene genetski, to jest da preko nekih granica naprosto ne možemo s danim genima, ali da unutar tih granica ima dosta slobode l Jedno je da li neki ego-manijak, koji je dovoljno bogat, želi sebe vidjeti u 10 tisuća primjeraka, a drugo je kloniranje stanica ranih ljudskih embrija, koje se nisu specijalizirale i koje mogu postati stanice srca ili jetre. Tu je riječ o pomagalu, a ne o duši

 

 

 

tekst

 "Nedavno otkriće kompletne sekvencije ljudskog genoma značajnije je i kompleksnije od čovjekova leta na Mjesec", mišljenje je prof. dr. Miroslava Radmana, našega svjetski priznatog molekularnog genetičara, koji već godinama živi i radi u Parizu, gdje na Institutu Necker vodi Laboratorij za mutagenezu. Institut Necker, udaljen samo stotinjak metara od znamenitog Pasteurova instituta, dio je Medicinskog fakulteta Pariškog sveučilišta. Dr. Radman (rođen na Šolti 1944.), čovjek koji je 1989. godine na spektakularan način "srušio genetski zid" križanjem dviju bakterija koje se, prije toga, genetski nisu "miksale" punih 150 milijuna godina, prije dva tjedna za svoja je znanstvena postignuća dobio još jedno iznimno priznanje - Grand Prix Richard Laounsbery. Nagradu su mu dodijelile Francuska i Američka akademija znanosti, što ga, bez imalo dvojbe i pretjerivanja, svrstava u red najozbiljnijih kandidata za Nobelovu nagradu.

Dr. Radman protekloga je vikenda boravio u Splitu kako bi vidio može li se u bliskoj budućnosti očekivati ostvarenje njegove stare ideje o osnivanju Međunarodnoga centra za molekularnu genetiku u Splitu. U svojemu gustom itineraru pronašao je vrijeme za Feral Tribune, koji je, kaže, odavno njegova novina.

 

- Možete li nam otkriti kako su protekli najnoviji razgovori s ministrom Kraljevićem, rektorom Babićem i gradonačelnikom Škarićem u vezi s vašom, sada već dvadesetak godina starom idejom o osnivanju Međunarodnoga centra za molekularnu genetiku u Splitu?

- Mislim da je najbolje još malo pričekati, dok se za koji dan približno ne utvrdi iznos potreban za obnovu vojarne u sklopu Vile Dalmacije, koja je danas grozno narušena; prije dvadesetak godina bilo je to sjajno zdanje, ta vojarna je izgledala poput hacijende.

- Da. S obzirom da nikada u prošlosti nisu svi bili "za" kao sada, i političari, i kolege znanstvenici. Istovremeno je i u inozemstvu sada atmosfera vezana za ovaj projekt sasvim drugačija, znatno je poboljšan i imidž Hrvatske, i mislim da je sada stvarno pravo vrijeme za realizacije jedne ovakve ideje. Prije dvadeset godina bilo je, očito, prerano...

 

- U smislu edukacije, znači sastanaka, workshopova, pa možda i praktičnih radova, Centar bi, po mom mišljenju, mogao početi s radom za godinu-dvije,a ja bih bio zadovoljan kad bismo s eksperimentima mogli krenuti za dvije do tri godine. Treba naći prave ljude, jer se, inače, sav taj posao ne isplati. Centar bi trebao biti ili originalan ili ga ne treba biti. Ne treba nam još jedan mali laboratorčić ili institutić u Hrvatskoj, nego nam treba stvarno nešto novo i kvalitetno.

- Glavni izazov današnje moderne biologije usmjeren je k upoznavanju mehanizama i shvaćanju kako to da jedan mali broj gena - na kraju krajeva, po broju gena znatno smo skromniji nego što smo mislili, imamo ih oko 30 tisuća, a ne 100 ili 150 tisuća - može kodirati, dati instrukcije za ogroman broj reakcija, daleko veći od broja gena. Radi se, dakle, o kombinatorici proteina, produkata gena. U genom je, na neki način, upisano - ali mi ne znamo kako - i to kako će produkti tih gena međusobno interagirati. Kao što ćemo u trenutku rođenja stotinjak djece jedne generacije teško moći predvidjeti tko će od njih ići u koju školu, tko će se s kim družiti, tko će se u koga zaljubiti i slično, tako i za produkte gena, za proteine, ne znamo točno koji će od njih interagirati, a o toj interakciji sve ovisi, koji će se gen aktivirati ili inaktivirati itd. Ukratko, naučili smo da je u životu sve daleko fleksibilnije, da je daleko manje toga striktno upisanoga nego što smo mislili. U gene su upisani procesi, čiji je rezultat vrlo često posljedica i grešaka i pogodaka, odnosno svaka akcija gena jedan je mali život, život s greškama i pogocima.

- Još mi ne znamo koliko smo slobodni u smislu naših gena, tu još nemamo dovoljno kvantitativnih podataka. Ja sam pristaša teze da su nam granice dane, da su određene genetski, to jest da preko nekih granica naprosto ne možemo s danim genima, ali da unutar tih granica ima masu slobode. Isto tako vjerujem da je mozak organ koji je neusporediv s drugim organima, i to iz razloga što se kulturna evolucija uvelike može odcijepiti, emancipirati od biološke. Mislim da smo stalno svjedoci činjenice da makrobiološke molekule - geni, proteini, nukleinske kiseline, nisu uopće fizički zanimljive. No, ono po čemu one nisu trivijalne jesu njihovi lanci informacija - informatika je u biologiji mnogo zanimljivija od fizike. Mozak se nekako biološki emancipirao - naša informatika, bilo pisana, govorena ili elektronska, sada ima svoju vlastitu evoluciju, koja je beskrajno brža od biološke, i koja ne mora nužno uvijek prijati našoj biološkoj prirodi.

 

- Ne vjerujem da će se uskoro ići u genetsko modificiranje čovjeka, jer, ako do toga dođe, to bi onda značilo da smo više spremni genetski modificirati čovjeka kako bi se on prilagodio ekonomsko-financijskom sustavu - tom monstrumu što smo ga mi, svojom kulturnom evolucijom kreirali, a iza kojeg stoji moć, moć mnogih ljudi, klanova i zemalja - nego što smo spremni taj monstruozni sustav prilagoditi, adaptirati, na način da on bolje prija našoj biološkoj prirodi.

- Tko to zna... Nije to preteško zamisliti, zapravo... Nije teško zamisliti da će čovjek iz ovoga kaveza zemaljskog pokušati pobjeći dalje. Nije nezamislivo da kao što se danas igramo, onako elementarno, genetskim inženjeringom bakterija, i silimo ih na razne stvari, da ćemo tako jednog dana, možda za tisuću godina - što je sitno vrijeme s obzirom na tri i pol milijarde godina koliko traje evolucija života - moći i čovjeka genetski adaptirati kako bi bolje preživio u svemiru. Ako to bude projekt. Ali, ne znam, ne privlače me takva razmišljanja; prizemljen sam, čini mi se da će i u sadašnjim istraživanjima biti toliko fascinantnih stvari, od upoznavanja mehanizma mozga, razmišljanja, do rada na istraživanju direktne veze između hormona i neurona ili traganju za biološkom bazom sreće... Kad sanjam, onda me ove stvari daleko više privlače nego let ne druge planete.

 

 

- Kad čovjek studira mehanizme evolucije (evolucije bakterija, imunološkog sistema...), evolucije koja se događa vrlo brzo, koju možemo pratiti, shvatite da sve, zapravo, ukazuje na to da je evolucija života - hazarderstvo. To jest rizik, i fenomen s nasumce proizvedenim greškama, s time da je, s vremena na vrijeme, neka greška bolja od originala bez greške. Evolucija je jednosmjerna, nema, izgleda, nikada povratka unatrag. Rješenja se uvijek nalaze u inovacijama. Dakle, ukoliko Bog postoji, onda je on hazarder, onda je on darvinistički evolucionist, što je, na neki način, potvrdila i Papinska akademija. Dakle, čak i Papa priznaje da je evolucija realnost, ali da ju je Bog omogućio.

- Za sada je standardna interpretacija da je sve to nastalo pukim slučajem u nekoj primitivnoj ili tzv. prvobitnoj juhi, nakon Velikoga praska, ali ima i jako eminentnih ljudi, poput Francisa Cricka, suotkrivača strukture gena i čovjeka koji je otkrio genetski kod, koji je prije dvadesetak godina na Harvardu držao predavanje o - panspermiji. Po meni, Crick je, kao biolog i fizičar istovremeno, previše impresioniran univerzalnošću genetskog koda, odnosno spoznajom da isti genetski kod upotrebljava najprimitivnija bakterija sa 200-300 gena i čovjek. Po njemu nije vjerojatno da se život razvio spontano, nego da je plod ili posljedica djelovanja neke daleko razvijenije kulture, a Crick je također sklon vjerovati da ta viša bića prate kemiju života na Zemlji i da su poslali bakterije ili možda gene kao nosioce života, u koje je već uprogramirano dosta toga. Onda je on, prije dvadeset godina, pomalo poetski rekao da moramo pažljivo gledati u sekvencu genoma jer možda su nam ta bića tu upisala neku poruku.

 

 

- Mislim da je sasvim moguće da se život po sličnim principima razvio i drugdje i da je život na Zemlji nastao spontano. Sve izgleda impresivnije dok čovjek o tome samo apstraktno razmišlja... NASA je, svojedobno, za svoj projekt istraživanja života u svemiru morala dati definiciju života, i razmišljalo se za čim tragati: za proteinima, na nečim što hoda, za nukleinskim kiselinama i slično, pa su na koncu shvatili, mislim, sasvim korektno, da gen nužno ne mora biti sastavljen od deoksiribonukleinske kiseline, niti protein od aminokiselina. Njihova je definicija života, stoga, prvenstveno bila usmjerena ka "samoodržavajućim sistemima, sposobnima za darvinističku evoluciju". A to znači da je u definiciju života ugrađeno da se ti sistemi reproduciraju i da se mijenjaju, da su adaptabilni na promjene, te da je svrha života, zapravo, preživljavanje, ma koliko to, možda, čudno zvučalo.

- Govoreći o raznolikosti vrsta i kultura, vi nerijetko povlačite paralelu i s društvenim sustavima, tvrdeći da je i za biljke i za ljude pogubno kad žive u homogenim kulturama i društvima. Posljednje desetljeće je na području bivše Jugoslavije bilo obilježeno upravo homogenizirajućim životnim trendovima...

- U pripremi za neizvjesnu budućnost nužno je ne biti previše ekonomičan u stvaranju raznolikosti; to vrijedi i za biološki i za društveni aspekt našeg života. Naprosto, što više srećaka kupimo, veće su nam šanse. To je skupo, ali to je jedina moguća strategija, to je jedini način za preživljavanje. Monokulture su pogubne. Ako se pojavi parazit, poput peronospore, on će sve pobiti. Ukoliko, pak, imamo heterogenu kulturu biljaka, koja je genetski različita, parazit će pogoditi samo dio populacije. Mislim da to vrijedi i za ljudske kulture - da je u rješavanju problema društva raznolikost pristupa, načina razmišljanja i osjetljivosti na neke probleme jako dobrodošla, ali, jasno mi je također, da nije lako s njom živjeti.

- Kontaktirali ste s predstavnicima bivše i sadašnje vlasti, bili ste u Hrvatskoj i prijašnjih godina. Osjećate li, vidite li neke promjene?

- Ako moram biti nekakva dijagnostička sonda, moram svakako reći da se danas drukčije diše, atmosfera je daleko, daleko, bolja, zdravija, optimističnija. Odnosno, da se nastavilo kao što je bilo do pred godinu dana, mislim da bi Hrvatska, ne samo materijalno, nego i moralno bila propala. Ukratko, optimist sam.

 

 

- To su spekulacije koje ne bi trebale biti zabranjene kao spekulacije, ali ono što je danas još uvijek sveto među znanstvenicima, kao i među filozofima i vjernicima, jest - individualnost ljudskog bića.

- Mislim da u toj odluci nema ništa loše - riječ je o stanicama koje su nisu specijalizirale i koje mogu postati stanice srca ili jetre. Mislim da je to daleko manje šokantno i daleko prirodnije nego što su to mehanički implanti ili čak transplantacije organa od druge osobe. A da ne kažem da za, primjerice, neurone kod nekih neurodegenerativnih bolesti, transplantacija i ne dolazi u obzir.

- Jedno je da li neki ego-manijak, koji je dovoljno bogat, želi sebe vidjeti u 10 tisuća primjeraka, a drugo je kloniranje stanica. Tu je riječ o pomagalu, a ne o duši.