VESNA PUSIĆ, PREDSJEDNICA HNS-a

Ako pogledate rezultate nekih istraživanja, primjetna je osviještenost birača o potrebi izlaska na izbore: proljetos ih je čak u Zagrebu na izbore izašlo tek 33 posto, a sad se 60-70 posto ljudi sprema izaći na birališta. Očito s punom sviješću, kojoj su pridonijeli i ovi masovni mitinzi, da ni izdaleka još sve nije gotovo. Mirko Norac je, dakle, na neki način animirao i osvijestio biračko tijelo

 

 

 tekst

- To je, za sada, još uvijek uvjetno proglašenje, no iza njega sigurno stoji strah vrha HDZ-a BiH od gubljenja kontrole nad svojim elektoratom. On je motiviran rješenjem iz izbornog zakona koje je doista upitno što se tiče pravednosti reprezentacije pojedinih etničkih grupa u BiH, ali je posrijedi i angažman vodstva hrvatskog HDZ-a koji time proizvodi situaciju krize i destabilizacije Hrvatske i njezinih institucija. Budući da je riječ o stranci koja je dvojno zastupljena i u Hrvatskoj i Bosni - a i s obzirom da mi imamo ustavnu obvezu skrbiti o pripadnicima hrvatskog naroda u BiH – stanje u susjednoj zemlji na nas se nužno reflektira. U svemu je prisutan možda i četvrti element, a to je bojazan nekih da bi u BiH doista mogle početi funkcionirati institucije. Držim iznimno znakovitim da je praktički istovremeno kad je održavan taj sabor u Mostaru, potpisan i sporazum o posebnim odnosima između SR Jugoslavije i Republike Srpske. Taj tip podjele BiH je nešto što Srbiji i Jugoslaviji ide silno na ruku, a riječ je o doslovce istoj koncepciji koju zagovara i HDZ BiH. Pravilo je da se separatističke tendencije Hrvata i Srba u BiH naprosto obostrano hrane i međusobno održavaju. Ovo je, po meni, još jedan takav slučaj, a najapsurdnije je da se to događa u situaciji koja bi trebala biti početak pune realizacije prava hrvatskog naroda u BiH i njegove participacije u vlasti. I premijer i predsjednik Doma naroda u BiH odnedavna su, kao što je poznato, Hrvati.

 

- Da to već ima negativne posljedice, u to nema nikakve sumnje. Ljudi koji će od toga najviše stradati, su u prvom redu oni koji su od toga i dosad najviše stradali, a to su Hrvati u Bosni i Hercegovini. Oni su najskuplje platili Herceg-Bosnu, oni su najskuplje platili teror i bezvlađe, i oni najskuplje plaćaju i ovu avanturu. Sama činjenica da su Hrvati u Bosni s predratnih 17 posto došli na današnjih osam posto, dovoljno zorno pokazuje kako su HDZ-ovu politiku teško platili. U politici nema puno drugih kriterija osim konačnih rezultata, a te brojke su konačan rezultat te politike i samo jedan u nizu brojnih argumenata da je ta politika za hrvatski narod u BiH bila katastrofalna. Naravno da ona šteti i Bosni i Hercegovini i pokušajima da se ona uspostavi kao stabilna država, a šteti i Hrvatskoj, jer destabilizira situaciju kod nas, i to u trenutku dok Slovenija raspravlja o schengenskim granicama, a mi na svom putu pridruživanja Europskoj uniji raspravljamo o eventualnom aranžmanu sa Slovenijom u kojemu bismo mi imali isti status kakav ona ima danas s Austrijom; dakle o mogućnosti da te schengenske granice prema nama ne bi bile tako restriktivne. Da bismo mi uopće mogli razgovarati o tome sa zemljama koje su dio Schengena, moramo imati potpuno jasne vlastite granice i moramo ih garantirati susjedima. U takvoj situaciji ova događanja apsolutno štete Hrvatskoj.

- Moram reći da jest iznenađujuće kad takav govor dolazi od predstavnika Crkve, no očito je tamo u Mostaru kreirana atmosfera citadele, u kojoj se jedna grupa ljudi ponaša kao da je u potpunom neprijateljskom okruženju. Što, naravno, sada nije realna situacija, jer više nema rata. Takav pristup gdje se stvara sindrom utvrde po kojemu će svi izginuti ili obraniti svoje tlo, sasvim je neprimjeren bilo kakvoj modernoj politici, a tako i bilo kakvom razumnom rješenju za bosanske Hrvate.

 

- Vaša tvrdnja sigurno je istinita, no mislim da je Budiša ipak iznio dobar prijedlog. To je, doduše, prijedlog koji je neposredno prije washingtonskih sporazuma inicirao Ivo Komšić, a poslije je čak razradio i praktičnu realizaciju projekta kantonizacije čitave Bosne i Hercegovine. Time se razrješava cijeli problem Herceg-Bosne, Republike Srpske, entiteta i cijele političke platforme koja hrani separatističke tendencije. Komšićev projekt tada nije realiziran, jer u to vrijeme primarno pitanje nije bila izgradnja bosanske države nego prestanak ubijanja i ratnih operacija, što je omogućio Daytonski sporazum koji je bio umjetnost mogućega. Danas je opravdano aktualizirati Komšićev prijedlog jer izgradnja institucija države BiH dolazi na dnevni red. Nijedna država ne može postojati na način da ima dva segmenta koja imaju neravnopravan status i da za oba ne vrijede ista pravila. Republika Srpska sigurno ne može opstati ovakva kakva danas postoji i valja uvesti isti princip organizacije za čitavu BiH. To je vrijedna ideja i u tom smislu je valja podržati. Što se Hrvatske tiče, to može biti ideja koju sugeriramo zato što smo zainteresirani da na svojim granicama imamo jednu normalnu, institucionalno definiranu i stabilnu državu, a ne za to da budemo patroni hrvatskog naroda u BiH. Jasno je da o tome trebaju odlučivati isključivo bosanski Hrvati, bosanski Srbi i bosanski Bošnjaci.

- Politika nije posao u kojemu se možete osobno previše vrijeđati, ali taj slučaj svakako izražava naš različit pristup ovom pitanju. Ja smatram kako Hrvatska ima nešto veće potencijale nego što joj se nude, potencijale da bude jako bitna zemlja u ovoj regiji i da u njoj igra ulogu važnog stabilizatora i evropskog prethodnika u uvođenju europskog standarda i modernijeg pristupa politici. S tog stajališta, držim da je u hrvatskom interesu raščišćavanje međusobnih odnosa unutar regije, a to su odnosi koje su u svim zemljama zakuhale vlasti koje su bile prije ovih danas na vlasti. Ako mi kao zemlja očekujemo, i trebamo očekivati, da susjedne zemlje raskrste s politikama protiv kojih su današnje vlasti bile, onda i sami moramo biti spremni raščistiti s prošlošću kako bismo mogli normalno gledati u budućnost.

 

- I ne samo poći od vlastitog dvorišta nego i pokazati tu vrstu spremnosti da se s drugima na taj način razgovara. Da se kaže: to je učinjeno u naše ime, ali protiv toga smo mi aktivno cijelo vrijeme bili. To je, po meni, dobar put ako hoćete biti lider u regiji. Ako ne želite biti predvodnik, tada možete reći što god hoćete i možete na različite načine preuzimati odgovornost za tuđu politiku protiv koje ste se zapravo zalagali čitavo vrijeme. Moje gledanje na Hrvatsku je, dakle, nešto ambicioznije nego neka druga i iz njega proizlazi ovakav moj stav. On, naravno, proizlazi i iz mojega bazičnoga suda da u tim stvarima postoje grozote kojima se naprosto mora pogledati u oči.

- Neki ljudi u politici smatraju da se jedno govori dok si u opoziciji, a drugo kad si na vlasti. To nije moje mišljenje zbog toga što time sami sebi vezujete ruke i onemogućavate se da realizirate bilo kakav projekt. Na kraju krajeva, ako se sve razvodni i relativizira, onda postaje bespredmetan bilo kakav cilj. Politika, osim toga, kod nas već ima dovoljno lošu reputaciju da je ne treba dodatno prljati, potreba je obrnuta. Treba je rehabilitirati spremnošću da se pogleda svim činjenicama u oči i da se pokaže kako istinoljubivost nije strana svakoj politici. Treba je promovirati znanjem i okrenutošću prema budućnosti, a ne na sposobnostima da se politička kombinatorika dovede do apsurdnih razmjera.

- S ovakvim velikim javnim kravalima ne znam je li bilo dobro. Ja bih voljela da smo dospjeli puno dalje u političkom razvoju, ali smo očito morali sve to proživjeti. Da je taj slučaj bio jedan korak u suočavanju s fazama hrvatskog političkog razvitka, sigurno je da jest.

S jedne strane, kao što se vidi, o tome više nitko ne piše i to je postao jedan uobičajeni sudski proces. Prema tome, čitav skandal koji je oko toga proizveden očito nije imao puno veze sa samim suđenjem Mirku Norcu. Pozitivni efekt toga je činjenica da hrvatsko pravosuđe jest, i nadam se da će se pokazati i do kraja, sposobno da samostalno procesuira zločine gdje su osumnjičenici dostupni hrvatskom pravosuđu. To je apsolutno nužno, jer je sudstvo jedno od tri temeljna institucionalna kompleksa svake države i ako ono funkcionira, Haag će se pokazati izlišnim. Drugi pozitivni efekt je u tome što su hrvatski građani mogli vidjeti kako je važno permanentno izlaziti na izbore. Mogli su shvatiti kako posao promjena prema demokratskom funkcioniranju institucija nije završen. Ako pogledate rezultate nekih istraživanja, primjetna je osviještenost birača o potrebi izlaska na izbore: proljetos ih je čak u Zagrebu na izbore izašlo tek 33 posto, a sad se 60-70 posto ljudi sprema izaći na birališta. Očito s punom sviješću, kojoj su pridonijeli i ovi masovni mitinzi, da ni izdaleka još sve nije gotovo i da je promjena vlasti na lokalnoj razini vjerojatno jedan od bitnih razloga zašto su ti mitinzi uopće organizirani. Mirko Norac je, dakle, na neki način animirao i osvijestio biračko tijelo.

 

 

- Nedvojbeno nije dobra vehementnost toga govora, jer to brutalizira svako društvo. U svakom društvu postoje ljudi koji su prosti i nasilni, ali tako ne govore u javnosti, jer to naprosto nije prihvatljivo. Ovakvi mitinzi, međutim, prostoti i brutalnosti daju pravo građanstva, kao i tome da se laže o ljudima i da ih se javno difamira. Time se u javni život uvodi ono što je u politici najopasnije, a to je strah. On se uvodi u prvome redu kod onih koji se deru i viču na tim mitinzima, jer su uvjereni da im nitko ne može ništa u gomili, nego tek kad su sami.

- Mene nikad nije čuvala policija na način kako je to pisalo u novinama. Ulaz u moju zgradu čuvan je samo preko noći. Dobijala sam puno pisama i anonimnih telefonskih poziva koji su nagoviještali fizički obračun ili čak ubojstvo, no bilo je daleko više podrške građana nego napada. Iako nikome zbog toga ne pada na pamet mijenjati svoj stav, prijetnje su bez sumnje užasno neugodna stvar, koje nitko pametan ne priželjkuje. Podrška građana u tim je trenucima zato psihološki značajna, iako bih ja osobno bila sretnija da je 50 ili 100 ljudi ustalo u hrvatskom parlamentu i reklo: znamo što je ta politika radila, mi smo protiv nje, uvijek smo bili, i idemo završiti tu temu i baviti se drugim stvarima. Dobra stvar u svemu je bila ta što su ljudi javno ipak mogli vidjeti da se usprkos prijetnjama može ostati pri istini i da to nema alternative.

- To samo pokazuje kako nije dovoljno da ljudi koji imaju građanski integritet i koji se nadaju da ova zemlja normalno profunkcionira tiho podržavaju građanski model ponašanja. Ja sam duboko uvjerena da to ima većinsku podršku ove zemlje, ali u tim situacijama nije dovoljna samo tiha podrška. Ekstremisti su uvijek malobrojni, no istodobno su i jako agresivni i glasni. Zato je bitno da ljudi koji reflektiraju ka građanskoj opciji u Hrvatskoj tu opciju čvršće i otvorenije brane.

- Uopće ne vidim značajniji segment hrvatskog društva koji bi bio protiv toga da se procesuira zločince i da funkcionira pravosuđe. To su male skupine koje su po vokaciji glasne i dok god postoji čak i najmanja tolerancija prema nasilju i bezakonju, dotle će one smatrati da imaju puno pravo da na bezakonje pozivaju. U javnosti cirkulira ta nekakva ideja u stilu: tko to sad opet dijeli Hrvate, tko podriva nacionalno jedinstvo? Držim da je to potpuno apsurdno, jer sama ideja pluralizma podrazumijeva da postoje različite političke stranke, koje će upravo na temelju razlika pokušati privući različite segmente birača. Nijedna stranka u Hrvatskoj nikad više neće biti jedina niti će sama imati apsolutnu većinu, a alternativa tome jedino je socijalistički savez. Ono u čemu se doista ne smijemo dijeliti i gdje ne smije biti različitih opcija jest razina komunikacije. Ne možemo se dijeliti na one koji smatraju da mene treba ubiti ili baciti crnim vranama zbog onoga što govorim, a da ja smatram da njima treba uzvratiti argumentima. To jedino nije moguće i dopustivo, jer kad netko nekoga želi ubiti, tu prestaje svaka komunikacija.