DAMIR KAJIN, POTPREDSJEDNIK IDS-a

 

Statut Županije istarske nije ukinut ni 1995. Tada je Ustavni sud suspendirao 18 njegovih odredaba, iako je tadašnja vlada neustavnost vidjela u čak 36 odredaba Statuta. Prema tome, nema ni govora o tome da će današnji saziv Ustavnog suda ukinuti naš Statut, tim prije što je on način života u Istri, a ne nešto što se prodaje ili kupuje. S tim se ne trguje i mi ćemo pri tome ostati. IDS može odustati od mjesta u Vladi, ali ne i od Statuta

 

tekst

- Čak ni u veljači 1995. Ustavni sud nije nam osporio pravo na promicanje istrijanstva kao specifične regionalne pripadnosti. Još je u poznatoj 21 točki Vijeća Evrope Hrvatskoj bilo preporučeno da dvojezičnost, kao mogućnost, predvidi i u županijskim predstavničkim tijelima. Sredinom svibnja prošle godine hrvatski Sabor usvojio je set manjinskih zakona kojima je precizirao oživotvorenje tog načela. Valja naglasiti da su se od 1995. godine naovamo okolnosti u zemlji stubokom promijenile. Ne samo da je Hrvatska izmijenila manjinsko zakonodavstvo, nego je prihvatila i cijeli niz međunarodnih konvencija te sa susjednom Italijom ratificirala niz bilateralnih ugovora koji stavljaju naglasak baš na tu problematiku. Mi, dakle, nismo zabrinuti zbog mogućnosti da Ustavni sud posumnja u zakonitost naših odluka.

 

- Dvojezičnost se na području Županije istarske primjenjuje na onim prostorima gdje je to regulirano općinskim i gradskim statutima. To je u duhu ugovora koje je bivša Jugoslavija - a tiču se Istre - zaključila sa Sjedinjenim Državama, Velikom Britanijom, Francuskom i Sovjetskim Savezom. Naše će se odluke od sad primjenjivati i u radu županijskih tijela, dakle u radu skupštine, poglavarstva i pojedinih odjela, a nema ih potrebe primjenjivati u onim sredinama gdje to nije regulirano općinskim i gradskim statutima, primjerice u Pazinu ili Buzetu.

- Budimo tu otvoreni. Cijela priča oko Statuta pretvorila se zapravo u antiideesovsku kampanju. Doista bih volio da je to jedini problem ove države. To bi značilo da Hrvatska nema socijalnih problema. No, na žalost, nije tako. Samo deset posto hrvatskih obitelji svojim primanjima može pokriti minimum egzistencijalnih potreba. Ovako se čini kao da nemamo ni problema nezaposlenosti, a stopa nezaposlenosti već je prešla 23 posto i ona će nas, zanemarimo li sezonske oscilacije, pratiti sve do 2002. godine. Značilo bi nadalje da Hrvatska nema problema s insolventnošću, a sto tisuća radnika zaposleno je u tvrtkama čiji su žiro računi blokirani duže od godinu dana. To bi nadalje značilo da su umirovljenici zadovoljni sa svojim mirovinama, a znamo da oni pokreću peticiju za održavanju referenduma o vladinu nepoštivanju odluke Ustavnog suda o mirovinama. Ako će se sve to brže i bolje razriješiti bez IDS-a mi na to pristajemo. No, bojim se da se cijela ova galama podigla samo zato što se mnogi iz vrha vlasti plaše istarskog primjera. Niti jedna vlast nije bezgrešna, štoviše, stalno naglašavam da se treba čuvati vlasti koja ne griješi, ali danas se u Istri živi bolje i kvalitetnije no igdje drugdje u Hrvatskoj. Dovoljno je samo spomenuti da je stopa nezaposlenosti u Istri 15 posto, dok je u ostatku Hrvatske 23 posto. Mi smo kraj svake godine dočekivali s tri do četiri posto novih radnih mjesta, dok je u Hrvatskoj trend obrnut, pa je prošla godina završila sa 70 tisuća radnih mjesta manje. Zato nam ne ostaje ništa drugo nego poručiti kako IDS može odustati od mjesta u Vladi, ali ne i od Statuta. Statut nije ukinut ni 1995., kada je Ustavni sud suspendirao 18 njegovih odredaba, iako je tadašnja vlada neustavnost vidjela u čak 36 odredaba. Prema tome, nema ni govora o tome da će današnji saziv tog Suda ukinuti naš Statut, tim prije što je on način života u Istri, a ne nešto što se prodaje ili kupuje. S tim se ne trguje i mi ćemo pri tome ostati.

 

- Kod nas je do sad bio očit jedan paradoks. Po Ustavnom zakonu o pravima manjina, manjinski se jezik mogao koristiti u sudovima, tamo gdje bi pripadnici manjine to zatražili, ali ne i u županijskoj samoupravi. Taj je paradoks bio ugrađen u propise vjerojatno zbog toga što su bivši zakonodavci htjeli spriječiti da nešto slično zatraže pripadnici srpske manjine. Nakon suspenzije nekih odredaba našeg Statuta, Vijeće Evrope je izrijekom zatražilo od hrvatskih vlasti promjenu manjinskog zakonodavstva na način da načelo dvojezičnosti u svoje statute mogu ugraditi i županije.

 

- Svatko može iznositi svoje mišljenje o Statutu, no pravorijek pripada Ustavnom sudu. Mi smo razmišljali čak i o tome da načela unesena u naš Statut provjerimo putem referenduma kojim bi se građani Istre očitovali o sadržaju naših odluka. No, ni jedna stranka nije prihvatila takvu soluciju, premda ju je bilo moguće provesti praktički bez ikakvog troška. Naime, referendum smo mogli provesti u isto vrijeme kad se održavaju i lokalni izbori. Uvjeren sam da bi se dvije trećine građana Istre pozitivno izjasnilo o Statutu. Oni koji to osporavaju, vjerojatno ne poznaju način života ljudi na ovom prostoru. Dvije su me tvrdnje u tom pogledu osobito zabrinule. Prva, kada je premijer Račan učinio distinkciju između Istrana i Istrijana, navodeći kako promjene Statuta idu u korist Istrijana, a nasuprot interesa Istrana, pri čemu bi Istrani trebali biti dobri, korektni, pravi Hrvati, a ovi drugi njihov negativni antipod. Na takvu podjelu nitko nema pravo. Druga je zabrinjavajuća tvrdnja ona da je sve skupa trebalo najprije usuglasiti na koordinaciji šestorke. To rječito govori kako bi se trebala odvijati decentralizacija u Hrvatskoj. Definiranje našeg Statuta treba obaviti naše predstavničko tijelo, a ne novoformirani komitet šestorke. Očito postoji želja da se o svemu odlučuje u metropoli, a to nema ničeg zajedničkog ni s lokalnom samoupravom ni s demokracijom.

 

- Kompromis je moguće naći, samo se sve strane trebaju potruditi da do toga dođe. IDS je u Saboru preslab da bi mogao diktirati svoje uvjete. Mi se jedino možemo osloniti na volju građana koja će biti testirana na izborima 20. svibnja. Činjenica je da se u toj koaliciji mora nešto dogoditi, ne radi koalicije, nego radi zemlje u cjelini. Odnosno, radi naših građana. Jer, ovako se čini da je svima važniji stranački nego nacionalni interes, da je svima važnija politička konkurencija nego stanje u državi, a to vodi prema stanju potpune besperspektivnosti i apatije. To je stanje koje ne obećava. Poruke, upućene biračima prije trećeg siječnja, bile su posve nedvosmislene. Ako neke stranke iz koalicije neće više sudjelovati u radu Vlade, najpoštenije bi bilo izaći na nove izbore, premda oni, osim repozicioniranja stranaka, ništa ne bi promijenili. I nova bi koalicija bila opterećena neosnovanim obećanjima iz prošle predizborne kampanje i nemogućnošću da gospodarsku situaciju promijeni preko noći. Građanima je moguće ponuditi vjeru i nadu u promjene. Otvoreno im, međutim, treba reći da nam nitko neće ništa pokloniti i da ćemo se za sve trebati izboriti sami. To će biti mukotrpno, mnogi će prolijevati suze, ali zato država treba biti socijalno osjetljiva, a ljudi koji je vode moraju imati viziju. Sva ona obećanja - od smanjenja PDV-a, preko otvaranja 200.000 radnih mjesta, povrata imovina i slično - dana su olako, mada smo mi i tada upozoravali na njihovu nerealnost. Od njih nije ostvareno gotovo ništa: 70 tisuća radnih mjesta je zatvoreno, mirovine nisu vraćene, a upravo starta velika rasprodaja 2300 državnih poduzeća. Na kraju to neće izbjeći ni oni najveći, poput INA-e i HEP-a, Pošte i Željeznica. Te tvrtke će biti privatizirane temeljem posebnih zakona, uz prethodnu redukciju broja zaposlenih.

 

 

- Da, više od godinu dana raspravlja se uglavnom o Norcu, o dignitetu Domovinskog rata, o pismima generala, o presudi Kordiću, o Saboru Hrvata u Bosni i Hercegovini, o smjeni Jelavića, o kantonizaciji BiH, o Daytonu, o Statutu istarske županije. Nitko da progovori o tome koliko je u prvih par mjeseci ove godine stotina poduzeća završilo u stečaju, koliko je ljudi ostalo bez posla, zašto nisu usklađene mirovine... Mislim da se preko ovog politiziranja neizravno želi kupiti vrijeme, jer se time skreće pozornost s esencijalnih pitanja. Slažem se da ljudi danas u Hrvatskoj donekle žive sigurnije, da više nije moguć državni terorizam kakav je postojao u vrijeme HDZ-a, kada je bivša vlast sama naručivala miniranje antifašističkih spomenika ili pokretala agresiju na BiH. No, htio to netko priznati ili ne, danas se u egzistencijalnom smislu živi mnogo nesigurnije nego tada, u financijskom smislu mnogo neizvjesnije nego prije godinu dana. Potvrda tome nije samo stopostotno poskupljenje benzina za tih godinu dana ili poskupljenje struje za više od jedne trećine, već i porast općih troškova života. No, ono najgore dogodit će se kad na red dođe ostvarivanje odredbi stand by aranžmana sa MMF-om, kada na red dođe obavezna participacija u zdravstvu, oporezivanje mirovina, kada se ozakoni odlazak u mirovinu s 65 godina, kako za muškarce tako i za žene. Pa i sam ministar Vidović najavio je da će se 31. prosinca 2002. godine ukinuti dodatak na mirovine, koji danas iznosi sto kuna plus šest posto. Ta će mjera pogoditi preko milijun umirovljenika. Po mom sudu, ona bi mogla utjecati i na raspisivanje prijevremenih izbora, negdje u ovo vrijeme iduće godine. Do tada treba kupovati politički mir. Ne bježim od toga da priznam kako se 2000. godine dogodila dobra turistička sezona, da je donekle porastao bruto društveni proizvod, da je ponešto porasla proizvodnja, da je proračunska potrošnja smanjena, da je inflacija bila pod kontrolom, no postavlja se ipak pitanje koliko je sve to posljedica stvarnih mjera, a koliko općih političkih promjena u našem okružju. No, na one doista suštinske probleme, od nezaposlenosti do privlačenja stranog kapitala, nije pronađen doista vjerodostojan odgovor.

 

 

- Kakva god bila sudbina IDS-a, mi ćemo otvoreno kritizirati one poteze koji nam se ne čine razumnim, a podržavati one koje smatramo opravdanima, čak i ako su trenutačno nepopularni, ali su usmjereni na stvarni boljitak u zemlji. Ne vidim, recimo, razlog zašto bismo glasali za Zakon o pretvorbi, koji teško može biti lošiji od starog, ali mu je gotovo ravan. Također ne bih podržao ni smanjenje naknada za bolovanje. Imam, ipak, dojam da se radi po načelu sve dam samo da prodam, ili, brigo moja prijeđi na drugoga. Treba podmiriti proračun i tome je sve podređeno, pa i ono što nikako ne bi smjelo biti.

- Mi inzistiramo na tome da je ovu zemlju potrebno radikalno decentralizirati. Hrvatskoj je potrebno smanjenje birokracije, depolitizacija i departizacija društva. Gledano iz naše perspektive, Istra je najbrži rast imala onda kada je zemlja bila najdecentralitziranija, dakle nakon Ustava iz 1974. godine. Općine su tada raspolagale sa 60 posto fiskalnih prihoda. Tada su najbrži rast imale i Dalmacija, i Slavonija, i Međimurje. To je nužno i danas, uz zadržavanje solidarnosti prema onima koji sami ne mogu naprijed. Dobro bi nam došla i ekipa mlađih ljudi, koji su u stanju ovu zemlju povući naprijed.