VESNA PUSIĆ, PREDSJEDNICA HNS-a

 

Incident u Splitu imao je namjeru da zastraši dovoljno ljudi. Ako se oni u krugu vojarne usude raditi to što su radili kad je Predsjednik bio dolje, to onda znači da tajne službe i policija ne funkcioniraju. Možete se vi slagati ili ne slagati s Predsjednikom, ali ako u krug vojarne uđu ljudi koji se tako ponašaju dok je tamo vrhovni zapovjednik oružanih snaga, to znači da službe koje mi plaćamo iz naših poreza i kojih ima devet, uz ključni SIS, koji je upravo zadužen da spriječi takve stvari u Vojsci – fatalno ne funkcioniraju. Nema tu drugog zaključka

 

 

 tekst

- Ha, ha... Emocionalno hladnom se uopće ne smatram, ali naravno da svaki čovjek vuče neke tragove iz svoje profesije. Ja sam cijeli svoj život do aktivnog ulaska u politiku bila na Sveučilištu i sigurno da je to ostavilo traga u mojemu javnom nastupu. Da sam bila direktorica neke firme ili samostalna umjetnica, i to bi svakako ostavilo traga. Razumljivo je, dakle, da svaki čovjek iz onoga čime se u životu bavi vuče neke svoje karakteristike, no ja svejedno ne mislim da sam baš sasvim akademski distancirana. Možda imam nešto u načinu izražavanja što vučem iz profesorske karijere...

- Ne bih rekla da je to hendikep, držim to svojom prednošću. Smatram prednošću to što sam ja dugi niz godina u svojoj profesiji de facto svaki tjedan redovito držala nastavu pred grupom od 20 do 150 studenata, i imala priliku puno trenirati javni govor i komunikaciju s auditorijem. Nije to velika razlika radi li se o dvadeset studenata ili o dvije tisuće ljudi. Vi jednostavno morate uspostaviti kontakt i, osim toga, morate biti dovoljno jasni da ljudi prepoznaju što im govorite, bez obzira hoće li se oni s tim složiti ili ne, znaju li o tome nešto ili ne. Pretpostavka je uvijek da ih morate navesti na to da požele nešto saznati.

Ja inače imam, uza sve te prigovore da se ponašam previše pristojno i odgojeno, preveliku sklonost u privatnome društvu spajati stolove i baciti pjesmu. Moje prijateljice još su me u mladosti znale zbog toga zafrkavati i isticati kako za jednu građanski uglađenu osobu nije baš uobičajeno da povede pjesmu u društvu, pogotovo na moru i u takvim nekakvim intimnijim krugovima. Ja, dakle, sebe uopće ne doživljavam takvom kakvom me neki vide.

 

- Istina je, on ima vrlo dobru komunikaciju s javnošću. Ja mislim da i ovaj moj način ipak ima svoju publiku. Kao prvo, ljudi su sve zainteresiraniji za konkretne i prepoznatljive stavove, pa čak i kad ih ne podržavaju i kad su protiv njih. Traže da im je jasno što koja osoba zastupa. Vi ćete, naravno, uvijek imati jedan dio ljudi kojima ćete iz nekih sasvim površnih razloga biti antipatični i neće vas prihvaćati, jednako kao i jedan dio ljudi kojima ćete biti simpatični iz također ne sasvim racionalnih razloga. Ali, zato će većina ljudi odlučivati racionalno: slažu li se s onim što zastupate, ili se ne slažu. Ja ne namjeravam biti predstavnik svih, jer to ne može biti nitko, ali se trudim da ljudi znaju što je to što ja zastupam. Sve više je u Hrvatskoj ljudi koji podržavaju upravo takvu građansku opciju kakvu ja zagovaram, iako oni baš i nisu u prvim redovima ovih agresivnih javnih ispada.

- Teško je to reći. Naravno da ja sada, mirno razgovarajući s vama u sobi, mogu nonšalantno reći: ne, ne bih, ja bih se suzdržala. Čovjek, međutim, mora razmisliti kako bi se osjećao u situaciji gdje je izložen takvoj vrsti organizirane harange, i to kao čovjek koji, s druge strane, očito ima golemu podršku u Hrvatskoj i koji je na izborima pobijedio s golemim rezultatom. Takav čovjek je upravo zbog toga sustavno metom ljudi koji su procijenili da političkim i redovnim putem više ne mogu doći do vlasti. Stipe Mesić, kao čovjek koji simbolizira promjenu, sistematski se anatemizira, s jednom jedinom zadaćom – da se rehabilitira i ponovno uvede strah kao glavni instrument političke borbe. Incident u Splitu imao je upravo tu namjeru; da zastraši dovoljno ljudi. Ako se oni u krugu vojarne usude raditi to što su radili kad je Predsjednik bio dolje, to onda znači da tajne službe i policija ne funkcioniraju. Možete se vi slagati ili ne slagati s Predsjednikom koliko god hoćete i gdje hoćete, ali ako u krug vojarne uđu ljudi koji se tako ponašaju dok je tamo vrhovni zapovjednik oružanih snaga Hrvatske, to znači da službe koje mi plaćamo iz naših poreza, preko proračuna, i kojih ima devet, uz ključni SIS, koji je upravo zadužen da spriječi takve stvari u vojsci – fatalno ne funkcioniraju. Nema tu drugog zaključka. Ne postoji ni jedna stvar u kojoj sam se ja slagala s predsjednikom Tuđmanom, ali bih smatrala apsolutno nedopustivim da se u krugu vojarne dogodi takav incident protiv njega. To znači da je takva nesigurnost u državi da službe koje plaćamo ne rade svoj posao ili rade nešto što ne bi trebale raditi.

 

- To je jednako skandalozno. Što to znači da vi prijetite čovjeku da ćete mu, ako mu dođe predsjednik države, bombom raznijeti kafić? Meni se čini da bi minimum bio da se odmah istraži tko su teroristi koji su na taj način prijetili. Možete vi o Predsjedniku misliti što hoćete, ali prijetnje su pitanje naše sigurnosti, naše države i njezinih institucija. To je ona logika – ako smo mi na vlasti, onda je država dobra, a ako nismo na vlasti, tu državu treba uništiti.

- A što drugo, ako već čovjeku prijete uništenjem egzistencije ako se njima politički ne prikloni, odnosno ne posluša njihov naputak? To je ono uvođenje straha kao instrumenta političke borbe. Oni glasove na izborima dobiti ne mogu, pa se nadaju da će se dovoljno nas prestrašiti i poručiti nam da smo svi potencijalno u opasnosti, ako se to može dogoditi predsjedniku države. Gledano s tog stajališta, kad je bio suočen s takvim napadom i u afektu, meni ne izgleda strašno što je on u vojarni reagirao kako je reagirao. S pozicije njegova političkog savjetnika mogla bih reći da bi bilo bolje da je reagirao ovako ili onako, no sa stanovišta problema to je potpuno irelevantno. Bitan je sam incident. Osim toga, nakon prvih demonstracija na Rivi u Splitu i svega što se dolje u posljednje vrijeme događa, čini mi se malo neprimjerenim da prva osoba iz državnoga vrha koja posjećuje Split bude Predsjednik. Djelovalo bi mi puno normalnije da je nakon tih događaja Split najprije pohodio ministar unutrašnjih poslova.

- Apsolutno. Premijer je prva osoba izvršne vlasti, a nema zemlje na svijetu u kojoj se koristi Predsjednika kao “ovna” za probijanje kriznih situacija.

- Pretpostavljam da je to bilo na njegov poziv, s obzirom da se radilo o proslavi obljetnice 4. gardijske brigade. Ali bilo bi logično da prije nego što Predsjednik države ide u takvu kriznu situaciju, kakva je očito splitska, da tamo intervenira šef izvršne vlasti. Imam dojam da je u svemu tome malo pomiješan redoslijed.

 

 

- Nema što ministar Radoš uzimati ili ne uzimati Predsjednika u zaštitu. Tko je uopće neki ministar da uzima Predsjednika u zaštitu? On je naprosto čovjek koji je imenovan da vodi jedan resor, a Predsjednik je osoba koja je dobila glasove i koja, za razliku od ministra, ima direktni legitimitet. Ministar, dakle, uopće nije u poziciji da uzima bilo koga u zaštitu, nego treba voditi računa da SIS funkcionira i da se ovakve situacije u krugu vojarni ne događaju. Tako ministar uzima Predsjednika u zaštitu, a ne time što on govori protiv izgrednika. Pa Predsjednik ima barem pet puta relevantniji legitimitet od njegovoga, što ga on ima braniti? Umjesto verbalne obrane, neka pozove šefa SIS-a na odgovornost i vidi zašto je do toga došlo. To je posao za koji je on zadužen i za koji uzima novac od poreznih obveznika.

- Mislim da hoće. Ja, doduše, još nisam osobno razgovarala s predsjednicom Odbora, ali držim da postoji spremnost da se sazove sjednica Odbora na tu temu. Mislim da će predsjednica Odbora sazvati sjednicu i ispitati okolnosti i odgovornost za ta dva događaja. Najekstremniji je ovaj koji se dogodio u vojarni, no i prijetnja terorističkim napadom u Kaštelima također spada u pitanja od nacionalne sigurnosti.

- Istina je, Dalmacija je i ekonomski i politički užasno zapušten kraj. Kakva je, uostalom, to država kojoj treba hrabar Predsjednik da bi posjetio neku regiju, a da se nitko drugi ne može odvažiti otići na područje koje je za čitavu zemlju od iznimnog značenja? Očito je da mi više ne možemo pustiti da se stvari na tom planu postupno razvijaju. Možemo pustiti da se stvari postupno rješavaju na temelju nekakva općeg plana o sjeverozapadnom dijelu zemlje, no za Dalmaciju, po mojemu mišljenju, treba napraviti jedan koncentrirani projekt gospodarskog, socijalnog i političkog oporavka. Vi danas – kad strah više uopće nije faktor u drugim dijelovima Hrvatske što se politike tiče – imate slučaj da je u Dalmaciji strah itekako bitan faktor i da je pitanje slobodnog izbora političkih stavova i opredjeljenja tamo u velikoj mjeri čak i životno pitanje, jer im u suprotnome mogu podmetnuti bombu pod auto ili kafić. Tragedija je da se to događa u dijelu Hrvatske koji ima tradiciju najotvorenije komunikacije sa svijetom. Ta mediteranska tradicija je u čitavoj Hrvatskoj možda i najzanimljivija tradicija...

 

- Očito je da stavljanje prsta u more nije dovoljno, nego i stavljanje obrazovanja u glavu, kao iznimno bitna stvar. Za Dalmaciju je izuzetno bitno i medijsko otvaranje, da se naprosto probije ova blokada u kojoj gotovo imate osjećaj da je Dalmacija dana desnim ekstremistima u leno, kao neka vrsta naknade za usluge koje su učinili starom režimu. Kao da joj je dodijeljen status desničarske gubernije u kojoj mogu raditi što im padne napamet i koju mogu sustavno uništavati. Tome se mora suprotstaviti svaka vlast i svaki normalan čovjek u ovoj zemlji, jer toliko mržnje, nasilja, poziva na linč, grubosti i sirovosti koliko se tamo slilo u kratko vrijeme uistinu je zastrašujuće za devedeset posto ljudi koji tamo žive. Za usporedbu s ljudima koji generiraju takvo stanje, ilustrativan je primjer gospođe Savke Dabčević-Kučar. Ona je bila točno mojih godina kad su je potpuno onemogućili u politici i kad je iz pozicije osobe koja je imala najveću podršku u Hrvatskoj dvadeset godina stavljena u poziciju iz koje ne može nigdje proviriti nosom. Ukrali su joj čitavu srednju dob, ali kad je vidite danas – trideset godina kasnije – nema u njoj ni mrvice nikakva resentimana, mržnje, škrguta zuba, želje za osvetom... Žena gleda u budućnost i hoće da se tu kod nas napravi neki posao, da zemlja suvislo izgleda. I sad to usporedite s ovom ekipom koja nema nijednu ideju u glavi – osim koga treba ubiti, zadaviti, uništiti, istući, slomiti i pritom drugom rukom prigrabiti sve sebi. To su, ugrubo gledano, naše alternative.

- Projekt koji bi meni bio i osobno jako drag je projekt obnove i popravljanja odnosa između Zagreba i Splita. Čini mi se da nikad u povijesti odnosi među ovim gradovima nisu bili tako loši kao što su danas, a to je osovina koja je uvijek držala Hrvatsku. Ja sam, osim toga, i familijarno povezana s oba ta grada i njihovo povezivanje predstavljalo bi mi i intimno značajnu stvar. Što se decentralizacije tiče, mi već imamo debelu podlogu za decentralizaciju u novome Ustavu i novome Zakonu o lokalnoj i regionalnoj samoupravi. Ono što nam prijeti, jest da se prvoga srpnja, kada do njegove primjene treba doći, ne decentraliziraju samo nadležnosti, a da novac i dalje ostane centraliziran. Iako bi to bilo protuustavno, ta opasnost u realitetu nije do kraja otklonjena. U praksi se može dogoditi da regije dobiju nadležnost i za obrazovanje, i za zdravstvo, i za infrastrukturu, no da bez decentralizacije novčanih tokova sve bude mrtvo slovo na papiru. Gradovi i regije u tom će slučaju biti prisiljeni udarati nove poreze, što bi bila katastrofa. Treba zato mijenjati omjer deset posto poreza lokalnom, a devedeset centralnom. Ne moramo odmah ići na situaciju koju imate u Poljskoj, gdje je omjer poreza 50:50, no barem dvadeset ili dvadeset i pet posto poreza mora ostajati na lokalnoj i regionalnoj razini.

- To je istina, no nakon obilaska terena tijekom kampanje ipak sve više stječem dojam da su ljudi dosta motivirani da izađu na izbore. Ovi mitinzi u Splitu na građane su djelovali motivirajuće, jer su poruke sa tih skupova prilično zastrašujuće. Kad ljudi vide tu sliku, bez obzira kojega su političkog uvjerenja i ako nisu ekstremisti, postaje im jasno da je itekako važno tko su gradonačelnici, župani i da to nije nimalo svejedno. Ja tako očekujem da će na lokalne izbore izaći oko 60 posto ljudi, što je za lokalne izbore jako velik broj. Bilo bi, naravno, odlično da se obistine ankete kako će čak 80 posto ljudi glasati, no to mi se čini previše optimističnim.

- Ja ne vidim zašto bi to bilo u koliziji. Ako imate utjecajne i značajne političare na lokalnoj i regionalnoj razini, to može značiti samo obrnuto. Iz mojega iskustva, ljudi su prepoznali u kojoj je mjeri važna lokalna i regionalna samouprava i u kojoj su mjeri gradovi ključni za funkcioniranje države, kao i u kojoj mjeri je lokalna vlast u ovu godinu i pol uspijevala blokirati većinu inicijativa koje su dolazile prema lokalnoj razini. Stoga, ako imate jače i vidljivije političare na lokalnoj razini, to će toj razini samo dati veće značenje. Moje kolege stručnjaci i analitičari morali bi znati da postoje i iz udžbenika poznati fenomeni da se ljudi identificiraju s ulogama. Ako ste vi gradonačelnik ili župan, vi se u principu identificirate s tom funkcijom i borite se za taj grad ili županiju. U tom se slučaju sigurno nećete ponašati kao da ste nešto deseto.

 

- Da, no pitanje je hoćemo li u tom slučaju ostati zastupnici. Ako budemo izabrani, svatko ima pravo odlučiti za sebe. Gledano iz ove perspektive, meni se osobno čini teško spojivim da bih mogla biti gradonačelnica Zagreba i saborska zastupnica. U tom slučaju ja bih se odlučila biti gradonačelnica.

- Bila sam na obrazovanju u inozemstvu s 1996. na 1997. godinu, što – složit će se i najortodoksniji – više nije bilo vrijeme rata. Sve dotad radila sam kao profesor na Zagrebačkom sveučilištu, što smatram iznimno časnom domovinskom dužnošću. Uređivala sam Erasmus, vodila malu izdavačku kuću Erasmus Gilda i vodila okrugle stolove. Mislim da smo poslom u Erasmusu u velikoj mjeri pomogli da se zadrži ono malo prava na zdravu pamet i različito mišljenje, na nekakvu normalnu javnost. U kriznim situacijama katkad je dovoljno da postoje i samo dvije novine i par ljudi da se sačuva taj prostor, a kad se vremena normaliziraju, u taj prostor ljudi onda masovnije ulaze. No, ako se taj prostor nije sačuvao, onda ga je poslije jako teško rehabilitirati. Kod nas je on bio dosta sužen i u ratnom razdoblju sveden tek na nekoliko ljudi i nekoliko novina, no pokazao se itekako bitan kao nukleus iz kojega se danas počinju graditi normalni odnosi i normalni pogledi. Jedna gesta ili biografija osobe kao što je Willie Brandt u velikoj je mjeri pridonijela prostoru za drugačiji i pozitivan poratni image Njemačke. Prema tome, nekoliko takvih ljudi ili nekoliko takvih projekata silno može pridonijeti normalizaciji društva. Kod nas su tu funkciju odigrali Feral, Erasmus i još nekoliko skupina ljudi. Koliko god je to bilo teško, danas se vidi da je itekako imalo smisla.

- Čitam knjigu jednog novinara i publicista...

 

- Ha, ha... Njega nisam čitala ni onda kad me na sva usta hvalio, tamo 1989. On je, kao što već znate, imao više tih svojih šetebandjerističkih faza. Čitam londonskog novinara Alistaira Cooka, a knjiga se zove “The Great and the Goods” (Veliki i dobri). Prikazuje galeriju likova iz svih javnih sfera, većinom iz politike, znanosti i novinarstva, koje je autor upoznao tokom svoje četrdesetogodišnje karijere novinara i dopisnika i koji su po njegovoj procjeni, uz to što su bili velikani, bili pritom i dobri ljudi. O njima je napisao kratke eseje i, nažalost, među njima nema nikoga iz Hrvatske.

 

Druga knjiga koju čitam su “Sjećanja vojnika” generala Martina Špegelja. Razveselila me zbog toga što autora osobno poznam, on je naš potpredsjednik u stranci. Kad ono o čemu piše možete dodatno smjestiti u kontekst onoga što već znate o čovjeku iz iskustva, to je uvijek dobar dojam. Opis njegova djetinjstva, muka koje je imao u vojsci kao mladi oficir i svega što je u karijeri prošao, stavljaju ga u zgodno svjetlo. Meni je uvijek bilo teško razumjeti ljude koji se odlučuju na karijeru profesionalnog vojnika, no iz ove njegove priče dade se iščitati sasvim ljudski stav; vojnik i vojska postoje samo zato da se izbjegne ratovanje i bilo kakvo nasilje, ideja vojnika koji je iskonski protiv rata.

- Isto kao i prije godinu dana. To je potpuno isfabricirana afera, proizvedena u domaćim majstorskim radionicama, s isključivom zadaćom da se sumnjičenjem jednog neupitno ispravnog čovjeka i relativiziranjem odgovornosti sakriju i zaborave ljudi koji uistinu jesu odgovorni za zločine. Ta afera potvrđuje i da je general Stipetić ipak jedna dovoljno čvrsta, sabrana i ozbiljna osoba, koja je uspjela sve preživjeti, iako nema sumnje da bi to na svakog čovjeka ostavilo traga. On je tu bio izravna žrtva pokušaja da se njegovom difamacijom pokušaju osloboditi odgovornosti istinski krivci za počinjene zločine.

    

 

Davor Krile