NEVEN MIMICA, MINISTAR EUROPSKIH INTEGRACIJA

 

U Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji stoji da će Hrvatska sa zemljama u regiji uspostaviti institucionalne mehanizme za provedbu pojedinih ugovora, i ništa više od toga. Neke su stranke i pojedinci to vidjeli kao zametak regionalnoga državnog povezivanja, o čemu doista nema ni govora, i što, pored svega, nije ni namjera Europske komisije

 

tekst

- Na svakodnevni život građana on će se najizravnije odraziti u gospodarskoj i trgovinskoj sferi. U tom dijelu predviđa se postupno ukidanje carinskih stopa za poljoprivredne i industrijske proizvode iz zemalja Unije. Na tržištu će se pojaviti veći izbor jeftinije robe, što će dovesti i do porasta standarda u cjelini.

- Naravno. Oni će zbog snažne konkurencije biti potaknuti na poboljšanje poslovanja. No, ovaj sporazum regulira znatno šire područje od samog gospodarstva. Samo povećanje blagostanja neće dovoljno izraziti sve njegove prednosti, premda je to u ovom trenutku, naravno, daleko najvažnije.

- Ne, neće sve ići tako brzo. Iduće godine postat će uočljiv samo dio dobrih strana ovog ugovora. No, time je pokrenut dugoročni proces, čije će se vrijednosti pokazati u punom opsegu tek kad on preraste u sporazum o pristupanju u članstvo u EU.

- Realno, taj bi proces trebao biti završen u sljedeće dvije godine. No njegove gospodarske i trgovinske odredbe stupaju na snagu nakon Nove godine, bez obzira na trajanje ratifikacija, pa će se njegovi pozitivni učinci osjetiti i prije toga. Kao dodatni poticaj, našim će proizvođačima biti omogućen i bescarinski plasmana roba na europsko tržište.

- Hrvatski građani pokazuju neracionalan interes za uvoz automobila. To je roba koje je već niz godina atraktivnija od nafte ili reprodukcijskih materijala potrebnih gospodarstvu. Povećanje uvoza automobila iz EU država, naprosto, nije mogla dozvoliti, jer je riječ o golemom uvozu nereproduktivne robe. Bio je to, s aspekta države, razumljiv potez. Na drugim područjima neće biti takvih poteza.

- Ovaj sporazum ne regulira samo pridruživanje nego i stabilizaciju koja podrazumijeva regionalnu sigurnost. Svaka od pet zemalja jugoistočne Evrope i zapadnog Balkana, kako kažu u Bruxellesu, treba regionalnom suradnjom pridonijeti stabilnom susjedstvu kao temelju za uključivanje u EU. Ovo je prvi slučaj da EU nudi pridruživanje jednoj zemlji ili skupini zemalja koje su bile u ratu, i dovele do nestabilnosti u neposrednom susjedstvu EU. Zato ovim zemljama nije ni mogao biti ponuđen onaj tip ugovora kakve su potpisale zemlje poput Poljske ili Češke. Zato je stabilnost tako bitna.

U ugovoru, u članku 12, jasno piše da je spremnost Hrvatske na sklapanje regionalnih konvencija, odnosno bilateralnih regionalnih ugovora uvjet za daljnji razvoj odnosa Hrvatske i Unije. No, u nizu saborskih iščitavanja tog članka, koja su se pokušala nametnuti kao jedina valjana, selektivno je propušten niz detalja.

- Na primjer, u ugovoru piše da Hrvatska treba potpisivati takve ugovore sa zemljama koje su već potpisale takav sporazum. Dosad je to učinila jedino Makedonija. S ostalim državama obavezni smo samo razvijati gospodarsku i političku suradnju, ali ne i potpisivati bilateralne ugovore, sve dok one same to ne učine. Tvrdnja da smo time pristali na uspostavu regionalnih institucija također ne stoji. U ugovoru jedino stoji da ćemo uspostaviti institucionalne mehanizme, ali za provedbu pojedinih ugovora, i ništa više od toga.

Neke su stranke i pojedinci to vidjeli kao zametak regionalnog državnog povezivanja, o čemu doista nema ni govora, i što, pored svega, nije ni namjera Europske komisije. Mi smo više puta pretresli svaku formulaciju, kako bi otklonili svaku mogućnost zabune, no eto, vidite, krivih čitanja opet nije nedostajalo.

- Ni govora. U sporazumu jasno piše da ćemo omogućiti slobodno kretanje rada, kapitala, roba i usluga, ali do razine sporazuma između Hrvatske i Evropske unije. Ta se odredba preskače, što nije slučajno. Slobodno će kolati samo robe, i do te smo mjere spremni surađivati i s Albanijom ili Jugoslavijom. Dakako, sve će se to postupno liberalizirati, no puna će liberalizacija nastupiti tek prilikom pregovora o članstvu u EU.

- Hrvatska je cijelo ljeto prije potpisivanja Sporazuma pažljivo analizirala program njegove provedbe. Pritom smo kontaktirali i misiju OESS-a i evropske komisije, kako bismo naše gledanje na obveze uskladili s mišljenjem međunarodnih organizacija. U ovaj je sporazum ugrađeno, kao obveza, ostvarivanje privatnog vlasništva nad imovinom, te osiguranje povratka. Tu Vlada ima jasan plan. Ono što ne piše u ovom planu - može se prepoznati kao tendencija pretjeranih traženja od Hrvatske - spada i pitanje povrata stanarskog prava, koje ne spada u kontekst privatnog vlasništva. To nije upisano u hrvatske obveze programa pridruživanja i stabilizacije.

- Nisam pravni ekspert ni stručnjak za pitanja povratka, no mogu konstatirati da je Hrvatska puno prije ostalih zemalja na ovom području riješila problem pretvaranja stanarskog prava u pravo vlasništva. To je pravo vrijedilo dovoljno dugo, bilo je nediskriminatorno i oni koji su htjeli, mogli su ga riješiti. Sada bismo, u razgovorima s predstavnicima međunarodne zajednice, trebali vidjeti razloge zašto se vraćamo unatrag.

- U razgovorima koje sam ja vodio razgovaralo se o povratu ljudi i privatne imovine, no pitanje stanarskih prava nije mi nikad postavljeno.