• U ustroju vlade Jadranke Kosor pripala vam je dužnost koordinacije društvenih djelatnosti i ljudskih prava. U kojoj je mjeri to kontinuitet vaših dosadašnjih zaduženja, a u kojoj novina?
- U vladi premijerke Kosor koalicijskim sam dogovorom dobio ponešto drukčija zaduženja u odnosu na ona u vladi premijera Sanadera. Ukratko, umjesto regionalnog razvoja, sada koordiniram društvene djelatnosti i ljudska prava, a obnova i razvoj povratničkih područja te povratak izbjeglica kao naročito važno ljudsko pravo i nadalje su u mojoj nadležnosti.
• Kako, općenito uzevši, ocjenjujete stanuje ljudskih prava u Hrvatskoj?
- Općeniti odgovor bi mogao biti ovakav: stanje nije loše, ali bi moglo i moralo biti bolje. Ipak, umjesto takvih uopćenih ocjena, rekao bih da je riječ o stvari koju neprestano treba unaprjeđivati konkretnom organiziranom aktivnošću te da takva orijentacija sama po sebi o državi govori više dobroga nego eventualna samohvala postignutim. Uostalom, na tom tragu je i Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava za razdoblje od 2008. do 2011. godine. Istaknuta je prije svega potreba unaprjeđenja sustava zaštite ljudskih prava, posebice potreba izrade novih propisa i usklađivanja postojećih za daljnji razvoj civilnog društva. Nabrojana su i prioritetna područja prema kojima valja usmjeriti glavninu naše aktivnosti kao što su suzbijanje diskriminacije, zaštita nacionalnih manjina, osobito romske, kao najranjivije među njima, i srpske, kao manjine kojoj je svojstvena najbrojnija izbjegličko-povratnička populacija, skrb o Hrvatima izvan domovine, pravima aktivnih sudionika i stradalnika Domovinskog rata, pravu na pošteno suđenje, pravu na pristup informacijama, djeci, osobama starije životne dobi, pravu osoba kojima je oduzeta sloboda, pravu tražitelja azila, azilanata i osoba pod supsidijarnom zaštitom i pravu na zdrav okoliš te potreba suzbijanja trgovanja ljudima.
Imajući razumijevanje za svaku od tih skupina problema, tu posebno dominira problem izbjeglica, hrvatskih građana, koji i 14 godina nakon rata stanuju u kolektivnim izbjegličkim centrima susjednih zemlja, osobito Srbije, a kojima je sve te godine povratak u Hrvatsku nepromijenjeno nastojanje.
• Kako se aktualna gospodarska kriza odražava na stanje ljudskih prava?
- S jedne strane je to stanje pogoršano utjecajem »objektivnih okolnosti«, a s druge strane otežava uspješniju provedbu navedenih prioriteta. Dobar primjer za to je pravo na krov nad glavom povratnika iz izbjeglištva koje osiguravamo sa sve više poteškoća koje ćemo teško moći osigurati bez pomoći međunarodnih institucija. Poteškoće su vidljive i u odnosu na brojne aspekte zaštite prava djece i starijih osoba. S druge pak strane, kriza je i poticajna okolnost u kojoj moramo pojačati odgovornost za svaku uloženu kunu tražeći što skoriji izlazak iz krize.
• Što kanite poduzeti da bi se osigurala dostatna financijska sredstva za realizaciju programa namijenjenih povratku izbjeglica, odnosno sredstva za obnovu obiteljskih kuća, stambeno zbrinjavanje, obnovu i razvoj komunalne infrastrukture u povratničkim sredinama?
- Upravo smo pred izradom proračuna za 2010. godinu, a već sada je jasno kako će raspoloživa sredstva u proračunu teško moći biti dovoljna za realizaciju predviđenih i preuzetih programa, to više što imamo brojne zaostatke iz proteklih godina. Napominjem da je riječ o programima koji, uz ostalo, čine skupinu pitanja iz pregovaračkog poglavlja 23. U danoj situaciji trebat ćemo prihvatiti za sada samo najavljenu ponudu iz određenih međunarodnih asocijacija koje su izrazili spremnost pomoći nam. Naše je, dakako, da takvu ponudu razmotrimo i prihvatimo s maksimalnom odgovornošću. Osobno sam zadnjih tjedana iznimno angažiran upravo na tom planu.
• Kako ocjenjujete učinkovitost sustava službi i institucija zaduženih za zaštitu i unaprjeđenje ljudskih prava u Hrvatskoj?
- Sudeći već po tekstovima izvješća o njihovu radu u proteklom razdoblju, procjenjujem da s jedne strane ima previše preklapanja, a s druge strane neka područja ostaju nedovoljno obrađena. To je samo po sebi dovoljan razlog za ozbiljnu analizu racionalnosti njihova ustroja kao prve pretpostavke uspješnosti.
• Svjedoci smo i nekih ekscesa u kršenju ljudskih prava u zdravstvu kao što je u Domu zdravlja u Otočcu u kojem je pacijent, umjesto odgovarajuće liječničke pomoći, od tamošnjega dežurnog liječnika doživio salvu uvreda zbog njegove nacionalne pripadnosti. Znate li što se tamo dogodilo?
- Mada još ne raspolažemo svim detaljima tog ekscesa, ali iz do sada poznatoga, jasno je da je ponašanje tamošnjega liječnika za svaku osudu. Čovjek zaista nije dorastao poslu koji obavlja. Njegovo ponašanje ne samo da nije u skladu s liječničkom etikom temeljenom na Hipokratovu učenju, nego je i daleko ispod minimalne razine uobičajenoga građanskog ponašanja. Takav čovjek ne može pripadati sustavu hrvatskoga zdravstva. Podsjećam, riječ je o zdravstvenom sustavu koji ni u ratu nije podlegao iskušenju diskriminacije pacijenata koji su pripadali neprijateljskim skupinama. Naprotiv! Zasluženo je pobrao sva priznanja za požrtvovnost, stručnost i etičnost bez truni ikakve diskriminacije.
• Dogodio se i incident s ukopom hrvatskog branitelja Rajka Jovanovića u Šibeniku u kojemu je pravoslavni svećenik zabranio unošenje lijesa pokojnika pokrivenoga hrvatskom zastavom.
- Ovdje je ipak riječ o nečem drugom. Riječ je, naime, o neusklađenosti dvaju različitih sustava odavanja počasti pokojniku, a svaki od tih sustava ima svoju logiku koju valja razumjeti i poštovati. Jedan je svojstven pravoslavnom vjerskom obredu, a drugi braniteljskom. Prvi je sustav omeđen vjerskim normama, a drugi odgovarajućim zakonom i pripadajućim mu aktima. U danoj situaciji najmanje što treba učiniti jest da za stol sjednu čelnici Srpske pravoslavne crkve i Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i razgovaraju. Valja prevenirati svaki budući sličan nesporazum, dakako, slijedeći prije svega želje pokojnika i njegove obitelji. Uvjeren sam da je to moguće postići i osobno se zalažem da se takav susret dogodi što je moguće prije.
• Imali ste rezerve i prema prijedlogu izmjene zakona kojim se ograničava pušenje u ugostiteljskim objektima. Zašto?
- Moje rezerve nisu vezane uz prijedlog izmjena, nego za neka obrazloženja koja nerijetko čujemo, a koja polaze od tvrdnje da taj zakon moramo mijenjati zbog očuvanja radnih mjesta. Moje je mišljenje da nema tog radnog mjesta za koje se valja zalagati, a za koje unaprijed znamo da će pridonositi narušavanju zdravlja ljudi. Zato sam se zalagao samo za izmjene zakona kao i za buduće podzakonske akte koji neće sadržavati povećani rizik ugrožavanja zdravlja nepušača.

Bruno Lopandić