Albertville, Barcelona, Lillehammer, Atlanta, Nagano i - uskoro - Sydney olimpijski je put hrvatskih sportaša na kojem ih je, pod hrvatskom zastavom, predvodio Antun Vrdoljak. Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i član Međunarodnog olimpijskog odbora otputovat će u petak na poprište 27. ljetnih olimpijskih igara, jednako razapet između želja i nada, između srca i razuma, između diplomatske odmjerenosti i navijačke strasti, kao što je to bio i prvi i drugi i treći... put. Iako su mu senzacionalne prognoze sasvim sigurno titrale na vrhu jezika, nije se više dao navući u novinarsku klopku kao prije četiri godine, kad je prognozirao »šest hrvatskih medalja u Atlanti ili će prošetati gol Trgom bana Jelačića«. Izjava na kojoj se grijala hrvatska novinarska ekspedicija u Atlanti i kojom je obilato pothranjivala neke svoje tekstove u nedostatku vlastite inspiracije. No, ni s odmjerenim Vrdoljakom nije dosadno. Dapače...

• Predsjednik Mesić je na kraju ipak odustao od puta u Sydney u povodu Olimpijskih igara, uz obrazloženje da je Hrvatska u preteškoj gospodarskoj situaciji u kojoj se ljudi bore za preživljavanje, te da bi njegov i put njegovog osigurnja bili prevelik trošak za porezne obveznike. Mislite li da su to jedini razlozi Mesićevog odustajanja od odlaska na Igre?
- Ne mogu ja ulaziti u Mesićeve razloge odustajanja, ja mogu samo žaliti. No, smatram da se institucija predsjednika države ne smije tretirati kao na tržnici i ne smije se kao na tržnici govoriti o tome treba li ili ne Stjepan Mesić ići na Olimpijske igre. On bi morao ići na Igre, jer je on suveren jedne države, a tamo će biti suvereni gotovo svih zemalja koje nastupaju na Igrama. Ako budemo tako duboko zavirivali u džep predsjednika Republike, budemo li ga pitali što jede, vozi li se biciklom ili autobusom, onda ćemo ugroziti funkciju predsjednika Republike. Predsjednik mora i koštati državu jer bez toga se njegova funkcija ne može ostvariti. Meni je veoma žao što hrvatski predsjednik neće biti s nama u Sydneyu, govorim to i uime sportaša, svi smo pogođeni njegovom odlukom.
 

• U uvodniku koji ste napisali u Hrvatskom olimpijskom vodiču za Sydney govorite kako nema te rutine i toga iskustva koje bi sportaše na igrama učinilo bezbrižnima. Vi ćete šesti put zaredom predvoditi hrvatsko sportsko izaslanstvo na olimpijskim igrama i čini se da to radite poput iskusnog rutinera.
- Ako se smijem malo našaliti izvan određene pristojnosti, velikim ljubavnicima, što su stariji, rutina manje pomaže. Nema ničega u čemu vas samo rutina može spasiti. Kada je u pitanju naš odlazak u Sydney, mislim da bismo više trebali govoriti o sreći nego o rutini. Ako biste me pitali na što sam silno ponosan u ovih devet godina rada u olimpijskom odboru, to je ta poplava individualnih sportova, ta poplava mladih. Mi smo vas svake godine izvješćivali o osvojenim medaljama na europskim i svjetskim natjecanjima u kategorijama kadeta i juniora, i svi su se oni u međuvremenu uspješno prelili u seniorsku konkurenciju. I to je najvažnije od svega, nisu propali nego su svi stasali. Vi znate što se sve ovdje rojilo i što se tu govorilo o tri državna sporta. Sad će mnogi kazati Tuđman ovo, Tuđman ono, s tim je Tuđman imao najmanje veze, ali ovi oko Tuđmana su galamili kako nama samo trebaju tri državna sporta, svim drugim neka se bave roditelji. Nama se sad prvi put događa da na Igrama nemamo prevagu momčadskih sportova, što mi je, jasno, s jedne strane veoma žao. Ali, opet s druge strane, ponosan sam na brojku od 95 sportaša koja je dosegnuta bez predstavnika nogometa, rukometa i košarke, na koje smo dugo računali.
• Kad smo već kod brojnosti reprezentacije, i u Atlanti smo imali otprilike isti broj sportaša koji ćemo imati u Sydneyu, no njihova je vrijednost bila veća. Postoji teza da se ovom prigodom, uime brojnosti, namjerno previdjela kvaliteta. Čak dolaze prigovori iz sportskih redova, recimo plivači smatraju da nije svima koji su u plivačkoj ekspediciji mjesto na Igrama.
- To je za mene komedija. Nisam se dugo tako nasmijao kao čitajući izjave iz plivačkih redova. Što se sad hoće reći? Hoće se reći da su međunarodne norme za nastup na olimpijskim igrama lakše od naših nacionalnih. Prvo, odluka je MOO-a da samo 10.500 sportaša može sudjelovati na Igrama, prema tome nema govora o blagim normama, jer nikoga tko je normu ispunio ne možete eliminirati s Igara. Da su norme tako blage onda bi na Igrama nastupalo nekoliko stotina tisuća sportaša i trajale bi šest mjeseci. A to da smo uime brojčanosti zanemarili kvalitetu, to nije točno i to je najblaže rečeno imbecilno podmetanje. Ja sam sad ponudio svim tim kritičarima, od kojih su neki istaknuta imena u hrvatskome sportu, da nam kažu imenom i prezimenom tko to nije zaslužio nastupiti na Igrama. Nismo mi tamo poslali sportaše, njih su tamo poslali njihovi rezultati. Prema tome, neka nam kažu koga treba skinuti s liste i mi ćemo ga skinuti! Što sad hoće!? Kad plivači nisu išli u Barcelonu nije bilo dobro, sad kada u tolikom broju idu u Sydney opet nije dobro!? Koji je uopće Kožulj bio u Atlanti, nije ni nastupao u pojedinačnoj konkurenciji nego samo u štafeti, a danas je naša velika nada? Mislite li da iskustvo iz Atlante neće imati utjecaja na, recimo, poziciju Gordana Kožulja u Sydneyu? Prošao je pakao, osjetio je na svojoj koži što je to vrelina olimpijskog borilišta i takvu mogućnost moramo pružiti i drugima, to je sastavni dio politike MOO-a. Jer, kad bi samo medaljaši dolazili na natjecanje, igre bi trajale tri dana i gotovo!
• Znate li vi možda prave razloge odustajanja Miloša Miloševića na 100 m leptir? Sjećamo se kako je traumatično proživio svoj slabi nastup u Atlanti, je li moguće da se toliko boji nove traume?
- Ja sam vrlo slab na njega. Postoje neki sportaši koji su posebno obilježili hrvatski sport, a među njima je svakako i Mićo. On je zaslužan za silni uzlet hrvatskoga plivanja, ali svim sportašima vrijeme čini svoje, samo je u gimnastici rok trajanja kraći (osobito ženskoj) nego u plivanju. On je bio i sportaš godine u izboru HOO-a, silno je zadužio naš sport i ja bih se samo na tome zadržao, sve ostalo bih prepustio njemu. Teško sam primio vijest da neće plivati 100 m, nego samo 4x100, vrlo teško.
• Odbrojavaju se posljednji dani do početka Igara, jeste li ispunili sve da u Sydneyu naši sportski predstavnici ostvare svoje realne dosege?
- Ono što smo morali napraviti, morali smo im u prethodne četiri godine osigurati sve nastupe koji su bili bitni, sve nastupe koje su njihova stručna vodstva smatrala bitnima za njihov napredak. Mislim da nitko ne može reći da ga HOO nije pratio. Čak i onaj sport za kojeg smo znali da nema nade. Mi smo vrlo iscrpno pratili košarku sa svim njenim krizama i padovima. Mi smo uradili sve, u to vas uvjeravam, nismo se miješali u stručne procjene, niti ćemo se u to miješati, za to postoje drugi, pa ako bude nekih teških pogrešaka, nekih teških promašaja, onda će oni isto tako trebati znati prihvatiti sve kritike i snositi odgovornost, kao što je Kljaiću pripala sva slava za rukometno zlato u Atlanti.
• Što ćete smatrati podbačajem, a što uspjehom na Igrama u Sydneyu?
- Ovisi o godinama, ovisi o sportovima. Svaka pozivnica nema uporište za bilo kakvu našu nadu, jer to nisu ispunjene norme to su pozivnice. Prema tome, što god se s njima dogodi, dobro je. Mladi, recimo visašica Branka Vlašić, što možete od nje očekivati osim da prođe pakao prvih olimpijskih igara! Ali, onda je za četiri godine u Ateni, ako se nastavi razvijati ovakvim tempom, a ne vidim razloga zašto ne bi, čekaju prave stvari. Kad bi u Sydneyu ušla u finale za mene bi to bilo ravno medalji, ali ako i ne uđe u finale, mi znamo koji finale nju čeka.
• Koji su, osim sportskih, ciljevi hrvatskog nastupa u Sydneyu?
- Ja bih se prije svega orijentirao na sportske ciljeve, iako su igre jedinstvena prigoda za afirmaciju domovine u svakom pogledu. Mjerit će nas po svemu, pa i po tome kako ćemo biti odjeveni. Mjerit će se i naš kulturni nastup. Mi ćemo u Hrvatskoj kući napraviti izložbu recentne hrvatske grafike, više od 30 naših slikara će tamo izlagati. I posebno će se gledati jedna stvar - ponašanje! Kako su naša djeca odgojena, znaju li podnijeti poraz, kako slave pobjedu...
• Imate li dojam da je manji naboj u svakom pogledu uoči odlaska u Sydney negoli je bio prije četiri godine, uoči našeg nastupa u Atlanti? Kod nas je sad trend proglašavati gotovo primitivnim isticanje nacionalnog identiteta, pa i isticanje sportske borbe za svoju zastavu i svoju domovinu.
- Mi ne možemo promijeniti svijet. Na Igrama će sve zemlje nastupati pod svojom zastavom, sve će se reprezentacije morati dan prije negoli počnu Igre u svečanom mimohodu okupiti pod svojom zastavom, a svakom pobjedniku će se svirati himna njegove, a ne neke druge domovine. I ako svi do toga drže, što bismo se mi toga stidjeli! Ne vidim da je to došlo do svijesti sportaša. Oni svi na Igre odlaze braniti hrvatski stijeg. Bio je nedavno objavljen jedan, koliko stupidan toliko zločest, napis u kojem se autor pita kako bi HOO podnio da jedan Zidane, koji je Alžirac, predvodi francusku nogometnu vrstu, pa nastavlja s pitanjem kad bi nama Srbin mogao biti kapetan momčadi. Pogledajte samo naše momčadi, u kakvim su sastavima nastupale i nastupaju. Pogledajte samo našu zlatnu rukometnu momčad iz Atlante, u njoj su dva Muslimana iz BiH i jedan Slovenac.
• Nedavno je jedan naš ugledni sportski novinar napisao da je hrvatski sport u prošlih desetak godina bio nacionalistički. Kad bi to doista bilo tako, vi biste morali biti među prvima na udaru.
- Evo, pogledajte, ovdje je na mome stolu štafetna palica s Atletskog prvenstva Europe 1990. godine u Splitu. Tu su palicu nosili francuski atletičari koji su u Splitu srušili svjetski rekodr, četiri crnca Francuza, sva su četvorica plakala držeći ruku na srcu dok se podizala francuska zastava i svirala francuska nacionalna himna. Što je to bilo, je li to kolonijalizam, jesu li oni morali zatomiti svoje porijeklo, svoju put, svoju rasu, o čemu govorimo!? Kada je Vlade Divac u Argentini 1990. zgazio na terenu hrvatsku zastavu, što je to bilo? Primitivizma je bilo na jednoj strani i bit će na drugoj. Što sad, treba li ukinuti i Hrvatski državni sabor i hrvatsku Vladu, zašto ljudi nose imena svojih otaca iako im možda očevi i nisu bili bog-zna-kako časni? Ma to o nacionalističkom sportu, pa to su gluposti, to je prizemlje i ne bih se na to osvrtao. U prizemlju čovjek samo gubi vrijeme.
• Popnimo se onda do Gorana Ivaniševića. Vi ste s njime u posebnom odnosu, pa kako proživljavate njegovu dvojbu otići ili ne u Sydney, ostati ili napustiti tenis? Sam je Goran kazao da ga čeka težak tjedan odluke.
- Goran je odlučio mnogo prije. Nema nikakve tajne da je on premlad ušao u sve to skupa, premlad postigao sve što je postigao i zasitio se. Jednostavno je život tražio svoju cijenu. U životu se sve vraća i naplaćuje, ništa nije darovano. Ivanišević je veliki sportaš, tu nema nikakve dvojbe, ali je veliko pitanje je li sportu dao koliko treba davati, jer u nekim godinama treba još više treninga, još više odricanja i muke i znoja, jer više organizam ne obnavlja energiju kako ju je obnavljao i vi ju morate umjetno stvarati. Ivanišević je napravio senzacionalno, neponovljivo mnogo, red je da ode na svoje četvrte olimpijske igre, ali nema smisla opterećivati ga tamo medaljom kad to nije napravio u Atlanti. U Atlanti je on meni rekao »a malo sam previše jedrija«. Previše je jedrio prije Atlante da bi u Sydneyu mogao osvojiti medalju i o tome uopće ne treba razgovarati. Dosta je uvijek spomenuti njegova tri finala Wimbledona. I Iva Majoli ima slične probleme kao i Goran, neki smo dan dugo razgovarali. Zajedno smo letjeli do Brača i imali smo o čemu pričati. Ona govori o svojoj poziciji u sportu kao da joj je 17 godina i kao da juriša. Ali, išla je na Bol, ali ne trenirati, išla se još malo kupati, a bojim se da je već tada bila u zaostatku s pripremama za tenis. Ali što ću joj ja govoriti, ona je osvojila Roland Garros, tko će to još od nas učiniti!?
• Kako će ona i Silvija Talaja igrati u paru, a evidentno se ne podnose?
- Koliki parovi ne razgovaraju, pa što. U tenisu nema ljubavi, sve su to vukovi samotnjaci.
• Hrvatski sport ovim Igrama završava razdoblje poleta. Velik dio uspjeha naš sport, naime, zahvaljuje poletu koji je bio posljedica stvaranja vlastite države. Pa, kako dalje? Ili ćete odgovor na to pitanje prepustiti svome nasljedniku, s obzirom da vam ističe predsjednički mandat?
- Prvo, ne mislim da će nas zanos napustiti. Zanosa je bilo, ali pogledajte našu vrstu koja ide u Sydney, pa ćete vidjeti da je ispod zanosa izašlo nešto što je vrlo racionalno. Osmerac je nešto vrlo racionalno. Kada nismo dvojac Saraga-Martinov htjeli ugroziti domaćom konkurencijom, što su napravili drugi veslači? Sjeli su u osmerac i izborili OI. Nije to bila politička odluka hoćemo li imati osmerac. Mislim da su se stvari u našem sportu u posljednje dvije godine slegle na najbolji mogući način. Došlo je do krize koja ugrožava cijeli svjetski sport, a to je kriza novca. Mi ne možemo platiti svoje najbolje nogometaše. Mene to ne brine. Mene je strah da će nam ih odvesti premlade. Nema bolje blitve od blitve guljenice, to je mlada blitva koja se čupa iz zemlje, i onda više blitve tamo nema. Nemojte nikad ništa bitno u našemu životu mjeriti politikom. Ne može se ni književnost, ni slikarstvo, ni sport, ni znanost mjeriti politikom. Na kraju krajeva sport, znanost, umjetnost nemaju vremensko ograničenje, politika ima. Svake četiri godine iznova na izbore, pa da vidimo koja je nova politika. Mislim da smo svi nekako previše zaokupljeni politikom, te politika bi nešto mogla odlučiti, te politika će nametnuti, Bože sačuvaj.
• Globalno je uvriježeno da su olimpijske igre jedan od najjačih medijskih događaja na svijetu, a priča se u našim novinarskim krugovima kako su neki glavni urednici nekih naših visokotiražnih listova zaključili kako to za njih nije tiražna priredba.
- To je najljepši kompliment olimpijskim igrama, to znači da tamo nema skandala. Uuu, kakav je to kompliment! To ću prenijeti Samaranchu.
l Na kraju jedno nemoguće pitanje: kada biste morali birati između Oscara za filmsku režiju i olimpijskog zlata za naš osmerac ili vaterpoliste, koji bi bio vaš izbor?
- Kada bi bilo osobno pitanje da li da ja dobijem Oscara ili naš osmerac zlato, zašto sad lagati, birao bih sebi Oscara. Ali, kad bih birao Oscara hrvatskom filmu ili medalju hrvatskom sportu, ja sam za sport, jer se kod nas sportom ipak bavi milijun ljudi.
• A kada biste birali između dva »liblinga«, dva Gorana, između Oscara za jednog Gorana (Višnjića) i zlata za drugog Gorana (Ivaniševića), za koga biste bili?
- Pa za Gorana, naravno!
• Svijet se nesumnjivo nalazi u dramatskim promjenama, pa tako i sport. Mislite li da će se olimpijske igre uspjeti othrvati menedžerskoj okupaciji sporta, koji se sve više pretvara u režirani sport u interesu zarade ljudi oko sporta?
- Nema dvojbe da je novac ušao u sport na drastičan način. Može li se sad sport zatvoriti u neku svoju kabanicu i ignorirati to vrijeme? Mislim da bi bilo pogubno, samo bi izgubio. Neki će sportovi ići rapidno u zabavljaštvo, u neku vrstu novog gladijatorstva, ja recimo proričem s velikom tugom da će proći vrlo malo vremena kad će na nogometnoj klupi za rezerve sjediti gomila igrača koji će se moći ubacivati u igru kao u rukometu ili hokeju, svaki napad mijenjaj koga hoćeš. Jer tu pohlepu za rezultatom i novcem koju rezultat donosi, to ne može izdržati 11 igrača na terenu 90 minuta. Bojim se da će doći do pogibeljnog odnosa u sportu zbog novca. Ali, to se dogodilo i u kinematografiji, što smo sve gledali, kakva smeća, koliko nasilja, pa se onda pojavi neki film koji je sasvim iznad toga. Dakle, doći će opet doba nekog umiranja u ljepoti, kako bi to znali nazvati kritičari modernog sporta. Ali, u svakom slučaju, ne može se othrvati pogibelji novca. Mislim, recimo, da je ponižavajuće za atletiku i njezine protagoniste da im se dodjeljuje 50 kilograma zlata, moglo se to drukčije napraviti. To je tako uvredljivo i sirovo. To je doba divljeg zapada.

ROMANA EIBL