Moja se uloga bliži kraju, opraštao se od politike i javnih funkcija još pretkraj 1990. godine Antun Vrdoljak. Nije ni slutio da je to tek početak. Bio je potom i potpredsjednik države, četiri godine direktor Hrvatske televizije, dugogodišnji saborski zastupnik, član Predsjedničkog vijeća za nacionalnu sigurnost, predsjednik Uprave Croatia Airlinesa, a najduže se održao kao prvi čovjek hrvatskoga sporta. Danas, deset godina kasnije, predstava je završena.

• Kako se osjećate sada kada ste nakon cijelog desetljeća razvlašteni sa svoje posljednje funkcije u hrvatskoj državi odnosno društvu?
- Nisam baš siguran da je to posve točno. Funkcija člana Međunarodnog olimpijskog odbora je jača od ove koju sam dosad imao kao predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora.

• No, tu vam funkciju nije povjerila hrvatska država.
- Nije, ali sam ja kao član MOO-a zadužen za hrvatsku državu. Prema tome, ja se ne osjećam nimalo odbačenim. Bože moj dragi, sada analizirati što se dogodilo ne bi mogao a da ne izazovem lavinu odgovora i meteža. Iznenađen sam, podcijenio sam suparnike, mislio sam da to u jednom urbanom društvu ne može proći.

• Čime su vas to iznenadili?
- Prljavštinom, najgorom prljavštinom. Kad vam netko počne dirati obitelj, onda tu nema argumentiranog sučeljavanja. Tri emisije koje su organizirane na jednoj opskurnoj televiziji, ma to uopće nije televizija, bile su grozno iživljavanje na meni i mojoj obitelji. A onda mi kaže glavni urednik te televizije kako to uopće nije njihov stav ni njihova uređivačka politika nego da je te tri emisije platio jedan sportski forum.
 

• Vaši su suparnici to demantirali?
- Oni mogu demantirati što hoće, ali priznali su kad su rekli da su to dugovi OTV-a prema njima još od proljeća. Nedopustivo je da neki sportski savez plaća TV-emisije. HOO nikada nikome nije platio nikakvu emisiju, sportske organizacije trebaju dobiti od medija i prostor i novac, zato što mediji od toga žive, sport je jedna od vodećih tema svakoga medija.

• Vi ste u proteklih deset godina dobili sve svoje bitke i verbalne obračune, čak i bitku za atletsku stazu na maksimirskom stadionu iako je vladajuća nomenklatura bila protiv toga. Osjećate li se danas kao gubitnik?
- Ne. Često mi ljudi dijele komplimente da sam inteligentan, iako se visokoga mišljenja o vlastitoj pameti treba jako čuvati. Ali, ja sam ustanovio da ovo što mi se sada dogodilo nije inteligencija nego sreća. I da je zapravo jedan veliki dio moga života i moje karijere rezultat silne sreće koju sam imao u životu. Sreća je da sam se rodio u obitelji u kojoj su me tako čuvali i njegovali, sreća je da sam i sam dobio obitelj, i da imam takve prijatelje kakve imam s kojima se družim više od 40 godina.

• Vi zapravo hoćete reći da je za vas sreća što niste pobijedili u borbi za vođenje hrvatskog sporta iduće četiri godine?
- Da, sreća je to što se dogodilo. Ako u jednom našem velikom gradu, Bjelovaru konkretno, ukidaju noćnu rasvjetu jer nema novca u vrijeme kada ulicama hodaju luđaci s bombama u džepovima, s pištoljima, kad su pljačke, otimačine, napadi na ulicama najnormalnija stvar, onda sport ne može biti primarna tema i sport ne može dobiti novac da bi opstao.

• Činjenica je da ste si u prošlih deset godina sustavno proizvodili uvjetno rečeno neprijatelje i da su oni dosegli kritičnu masu. Je li se s obzirom na tu činjenicu u ponedjeljak glasovalo protiv Vrdoljaka ili za Hebela?
- Ja mislim da sam stvorio previše prijatelja, jer mene nisu srušili neprijatelji, mene su srušili prijatelji, ljudi kojima sam dao puno povjerenje, ljudi koji su bili moja desna ruka i koje sam ja punih devet godina njegovao u olimpijskom pokretu. Sjetio sam se jedne imotske poslovice: »Bože čuvaj me prijatelja, neprijatelja se čuvam sam.« Ne mislim da imam ne znam koliko neprijatelja, pa svaki čovjek ima neprijatelja. Vi čim imate drukčije mišljenje, odmah ste krvavi neprijatelj. Nisam siguran da se radi o kritičnoj masi mojih neprijatelja. Kod nas još uvijek ima mnogo ljudi s mentalitetom petominutaša, ljudi koji se u određenim društvenim promjenama angažiraju odmah u struji koja je došla na vlast. Ja sam na izbornoj Skupštini HOO-a svjesno izbjegao da se rasprava izrodi u škandal, jer kod nas ne može ništa proći bez škandala. Pod svaku sam cijenu htio izbjeći škandaloznu Skupštinu HOO-a na dan pokopa Matije Ljubeka. Tako sam svjesno ispustio iz svojih ruku moje najjače oružje, jer u verbalnim sam polemikama najjači, kako ne bih povrijedio mrtvog čovjeka na odru i da se sve to završi dostojanstveno kao što mislim i da se završilo.

• Činjenica je da i iza vašega nasljednika na čelu hrvatskoga sport stoji politika, kao što je prije deset godina stajala i iza vas, jedino su okolnosti drastično izmijenjene.
- Htio bih svakako naglasiti da je vrijeme kada je HOO osnovan 1990. godine bilo vrijeme zanosa, referenduma, poziva domovine da svatko da svoj doprinos. Ovo danas je rutina, rutina koja traži da je se tretira onako kako je se tretira u cijelom svijetu, znači novcem.

• Zabili ste si dosta autogolova s neodmjerenim izjavama i sami ste toga svjesni.
- Slažem se. Za neke izjave nije bilo vrijeme a za neke nikad nije vrijeme. Ali, što meni Dežulović u Globusu ima postavljati pitanje što bih ja uradio da ima jednoga Alžirca u reprezentaciji poput Zidanea u Francuskoj. To je potpuno neutemeljeno. Olimpijske igre u Barceloni bile su naš prvi izlazak u svijet, bila je to godina još teškoga rata u Hrvatskoj i potpune nacionalne identifikacije, a najveća naša šansa i naš ponos i naša srebrna medalja bila je reprezentacije Hrvatske u košarci sa pet Srbina.

• Često ste znali govoriti kako ne možete spavati ako ne završite posao koji ste morali. Jeste li završili svoj posao u hrvatskome sportu?
- Ovaj je olimpijski ciklus završen i to po mom dubokom uvjerenju uspješno. Postigli smo grandiozan uspjeh s osmercem i tu sebi pripisujem velike zasluge, jer je komisija kojoj je bio na čelu Hebel bila protiv toga da se formira osmerac, jer za to treba puno vremena. A ja sam imao osjećaj da je u njima sve sazrijelo za veliki rezultat. Odluka da se formira osmerac bila je odluka manjine u našem olimpijskom vijeću, ali pokazala se ispravnom. Pešalov je za svoju drugu domovini izabrao Hrvatsku i podigao je veliko zlato za nas, kao što su i u mnogim drugim reprezentacijama sportaši drugih nacionalnosti osvajali medalje za svoje nove domovine. Svijet je postao globalno selo, a sportom vlada tržište i takve su pojave sve češće i sve prihvatljivije. Pa mala Brkljačićka koja je sa prvim hicem ušla u olimpijski finale, a sada postala i juniorska prvakinja svijeta koja je pobijedila olimpijsku pobjednicu, pa to je grandiozno. Nikada nisam dolazio u sukob sa strukom, ali jesam sa članovima raznih komisija. Prije Atlante, Munivrana kao predsjednik stolnoteniskog saveza učinio sve da Zorana Primorca dekoncentrira i da ne ide na olimpijske igre. Tada smo mi insistirali da ide. A mene danas taj Munivrana ruši kao najgori ogovarač, čuo sam da je grozno govorio o meni u jednoj emisiji OTV-a, ali ja ništa drugo i nisam očekivao od čovjeka koji je bio jedan od četvorice koji nisu napustili Sava centar kad je cijeli SKH napustio Beograd. I ako se vlast oslanja na Munivranu, neka joj je sa srećom.

• Kako komentirate sadašnju situaciju u sportu, poglavito nogometu, opterećenom dugovanjima državi? Ima li revanšizma prema sportu?
- Mislim da ne, nego je nova vlast totalno bešćutna prema sportu. Iznenađen sam koliko ih sport ne zanima, ali vidim u tome i trunku inteligencije, jer sport je skup, a nema novca za sport. Sve će ovisiti o državi, hoće li sportu dati novac ili ne.

• Može li se dogoditi likvidacija nogometnih klubova kao najcrnja varijanta izlaza iz nemoguće situacije?
- Ne. Kad su svojedobno došli četnici u Imotski i kad je moj tata rekao sve će nas pobiti, onda je moj djed kazao: »Sinko, j.... čovjeka koji se da ubiti.« Postoje neke vrijednosti, kao što je život, ili kao što je ljubav toga života, nogomet je ljubav mnogih ljudi. Vukas, Zebec, Jazbinšek, Boban, pa njihova je temeljna ljubav bila nogomet. I ne možete dati da ubiju ljubav. I j.... ti čovjeka koji bi to dozvolio!

• Politika vas je na neki način prije deset godina primorala da napustite svoju najveću ljubav, film. Sada je opet politika odigrala značajnu ulogu da se stvore okolnosti koje vas po svemu sudeći vraćaju filmu. Pa što biste rekli za politiku kao takvu?

- Ono što sam već rekao, da je apsolutno najstariji zanat na svijetu. Moja je žena bila strašno sretna kada sam izgubio izbore za predsjednika HOO-a, premda su je povrijedili postupci nekih ljudi s kojima smo mi prijateljevali i ona zna što sam ja za njih napravio. Međutim, bila je sretna zato što se vraćam filmu. Rekao sam joj da me i na filmu opet čekaju Hrvati sa svojom tradicionalnom osobinom - nek' susjedu crkne krava. Znao sam vrlo dobro beogradsko glumačko okružje. Kad ste vi pitali jednog beogradskog glumca što misli kakav je drugi beogradski glumac, on se raspao da vam ga uveliča, da ga proglasi grandioznim. A kad ste došli u Zagreb i pitali jednog zagrebačkog glumca kakav je njegov kolega, on je rekao: »Ma niš', nema veze.« Ono što se nama dogodilo 1990. godine, da smo se okupili svi oko hrvatske političke opcije, ja bih prije nazvao incidentnom nego normalnom situacijom. Bili su Hrvati ugroženi i prije i poslije 1918., ali sve se to moglo kupiti sa »čvarcima« na ramenima, s epoletama, s nekim lažnim grofovskim titulama.

• Što nam se to onda dogodilo '90. da smo se tako homogenizirali?
- To se zove lucida intervala. To se dogodi jedanput, da progledate, da najveća budala rasuđuje mudro. A vidite koliko nam je trebalo da se raziđemo. Koliko je trebalo da se prema tomu svemu okrenemo kao prema čistom promašaju. Kao da se nastoji izbrisati svaki trag posljednjih deset godina.

• Što zaključujete nakon svoje desetgodišnje političke avanture, jeste li talentirani političar?
- Apsolutno sam netalentiran. Jedan put mi je Miroslav Lilić koji je politiku gledao izbliza rekao: »Preotvoren si da bi mogao ostati u politici, ovi koji ti se smješkaju zabit će ti nož u leđa, ti nisi za to, ako ne možeš potezati nož u leđa nemoj se tim poslom baviti.«

• Jeste li u ono vrijeme opće nacionalne homogenizacije uopće imali izbora, jeste li mogli izbjeći da ne završite u politici?
- Ne! I to nije bila politika, to je bila moja dužnost prema domovini. Mene je u svojoj knjizi Zimmerman napao, jer sam izjavio za vrijeme koje sam proveo kao direktor televizije za vrijeme rata, da sam obavio svoju vojničku dužnost. Nego koju!? Sasvim sigurno nisam došao tamo uređivati školski program, nisam došao rješavati problem u ratu razorenih odašiljača, ni satelitski program, jer ja o tome ne znam ništa. Moja dva sina su bila na fronti, a meni je mjesto bilo tamo gdje sam znao raditi svoj posao. A gospodin Zimmerman koji je 16 godina bio u Jugoslaviji, u svojoj knjizi u kojoj roni suze nad raspadom te države i kaže da »postoji jedna rijeka koja se zove Sava, to je jedina jugoslavenska prava rijeka, izvire u Sloveniji, protječe kroz Zagreb, dodiruje u Posavini i Bosnu i Hrvatsku i onda se izljeva kod Beograda u Dunav«. Pa kaže kako je apsurd je »da su Slovenci, Hrvati i Bosanci rušili Jugoslaviju, a njihova najveća rijeka nosi ime po srpskom svecu Savi.« Pa što onda drugo taj Zimmerman zna, što je on odavde mogao napisati State Departmentu, a oni moraju vjerovati njemu. Vidite, Amerika je puna Zimmermana i to je opasnost za Ameriku.

• Rekli ste za to razdoblje od 1990. do 1994. u kojem ste bili direktor HRT-a da je bilo najteže razdoblje vašega života i da biste ga svakako željeli zaboraviti. Zašto?
- Zbog velikih razočaranja.

• Možda zbog neistinitih konstrukcija kao recimo proljetos u »Latinici« u kojoj se u novinarskom komentaru iskonstruiralo kako ste vi televiziju od nepodobnih kadrova s tzv. crnih lista branili vojnicima i oružjem, a dobro se zna zašto je vojska za vrijeme rata bila oko televizije kao strateški važnog cilja za neprijatelja.
- Latin bi prvi morao šutjeti o tome. On je nastao u to vrijeme. Ni jedno tijelo ne može zauzeti prostor kojeg zauzima drugo tijelo. Dakle, ako je njemu dano sve što mu je dano na televiziji, on je nekoga morao istjerati. Latin je bio jedan od darovitih mladih ljudi za čiju se karijeru smatram vrlo zaslužnim. On, Silvana Menđušić, Igor Mirković, pa Hloverka i Merlić.

• Koja je prava istina o crnim listama?
- Uvijek se zaboravljaju kad se spominju te famozne liste, da su nama tada bili uništeni odašiljači i da smo mi mogli emitirati samo jedan program. Mnogo ljudi nije imalo što raditi. Rekoše da sam s vojskom išao na nepodobne? Bože, kakve teške gluposti! Pa sav prostor oko televizije bio je miniran, jer se očekivao desant na televiziju. Naime, ja sam u Beču 1991. saznao da televiziju neće bombardirati, jer pred našom televizijom stoji eurovizijski odašiljač, jer je zagrebačka televizija centralna televizija za suradnju jugoslavenskih televizija sa Eurovizijom. Dakle, ako JNA uništi taj odašiljač, Jugoslavija je u mraku, pa kako to nisu smjeli riskirati, mi smo očekivali desant. Nisu to bile nikakve Vrdoljakove parade. Mi smo tada odlučili da u kuću ne dolaze ljudi za koje tada tamo nije bilo posla, jer mogu samo stradati i stvarati gužvu. Na toj listi je bio i moj brat Ivo koji je režirao opere i nije za njega bilo posla. I, dakako, televiziju je stvarala ona bivša vlast. Bilo je dakle tamo preostalo i dosta ljudi od povjerenja bivše vlasti koju smo mi srušili... Ne ja, ne Tuđman, nego hrvatski narod na referendumu.

• Što mislite o današnjoj televiziji, je li iskoristila promjene 3. siječnja da bude demokratska?
- Televizija ima puno segmenata, ali jedan segment je uvijek isti, onaj koji podržava vlast, to je informativni program i tu ne možete napraviti ništa. Tu su pritisci, mnogo političkih taština, protesta... Najviše protesta sam doživio od Stipe Mesića, jer smo dali jednu Budišinu izjavu protiv njega. Informativni program je katastrofa u totalitarnim zemljama, ali i u tranzicijskim zemljama. Ne možete promijeniti mentalitet ljudi koji imaju osjećaj da su stekli neka prava i sada ih treba veličati. Kad se po Merliću tako pljuvalo kao sada, u ono moje doba nitko po njemu nije pljuvao, bio je zvijezda, a sada ne smije pomoliti glavu. Ladišića su već maknuli s ekrana, kao i Mirjanu Rakić.

• Kako ste podnosili činjenicu da ste svojedobno po nekoj anketi ispitivanja javnog mnijenja bili najomraženiji političar, iza vas je bio jedino Milan Đukić?
- To je apsolutno izmišljena stvar. Čičak je deset puta potpisao istu peticiju za moju smjenu s mjesta direktora HRT-a. To su vam takve ankete.

• Pokojni Marinko Božić, pisao vam je pismo kao bivšem prijatelju i napisao vam je » Ti si vlast, ti si Televizija, ti si Hrvatska, ti si Tuđman.« Jeste li uistinu bili tako moćni i jesu li vas se ljudi bojali?
- Tako me Marinko Božić rušio. Nisam imao nikakav osjećaj da me se ljudi boje. Već sam na tu temu jednom prigodom citirao Machiavellija: »Loši se ljudi uvijek boje da ne bi s njima postupali onako kako oni misle da zaslužuju.«

• Nakon referenduma 1990. godine rekli ste da je politika snaga, ali ako je lišena pameti sama se od sebe raspada. Je li se to dogodilo politici HDZ-a?
- Apsolutno. Ali, tako je to kad ambicije nadvladaju mudrost, a mudrosti nema tamo gdje dominira osobna korist i privatni interes.

ROMANA EIBL