I kada čovjek na tren pomisli da se uspio riješiti nametnika, oni ga iz zasjede zaskoče: upravo ovih dana imali smo priliku pročitati članak u kojem jedan respektabilni novinar/književnik "ozbiljno" lamentira nad jednom mojom navodnom izjavom. Normalno, nema ta veličina potrebe provjeravati točnost izjave, koja je, by the way, data za Voice of America, ali naš "istinoljubac" više vjeruje tamo nekim opskurnim agencijama, portalima, jer jadnik osim srpsko-hrvatskog (s elementima bošnjačkog) ne govori ni jedan drugi jezik, i k'o jastreb obrušio se jadničak na tu moju nepostojeću izjavu, pa darom rasnog logičara, vidi se da je u osnovnoj školi elegantno preskočio "Alisu u zemlji čudesa", izvlači sve moguće i nemoguće zaključke... On to može, jer mu je netko u šali rekao da je "veliki" književnik, koji je uspio i u Draži Mihailoviću prepoznati sve odlike jednog iznimnog književnog lika/junaka, pa u literarnoj vrućici smišlja i neke nevjerojatne intrige, sulude zaplete, u gradnji priče/članka pokazuje brigu spram hrvatske manjine na Kosovu, ali i "hrabro" (jedino se ne zna od koga!) brani nesretnu Srbiju (očito je jedino da je naš jadničak u srednjoj školi uredno preskočio neke lekcije iz elementarne logike, a i nekih drugih vještina, jer bi inače znao da nitko normalan između "općeg" i "pojedinačnog" ne stavlja znak jednakosti, i da normalni ljudi još uvijek nepogrešivo uspijevaju razlikovati režim od države/nacije, iako ne vidim zašto se ne bismo upitali i o krivnji i one "tihe većine" koja je godinama dopuštala da budu izabrani najgori i da onda ti najgori u njihovo ime provode i određenu politiku. Nadalje, ostaje nejasno kako taj neponovljivi književni lik pokazuje iznimnu osjetljivost kada mu se pričini da postoje neki koji bi rado revidirali općeprihvatljivu ocjenu o II. svjetskom ratu, koji ulogu nekih pojedinaca (Luburića), u tom ratu vide u nekom drugom svjetlu, a dotični, niti da trepne, amnestirao bi ne samo Miloševića, nego i sve ono što se iza te zločinačke politike valjalo od 1987. do 2000. godine na ovim prostorima, pa i na prostoru današnje države Kosovo.

Pitanje identiteta
Moram priznati da sam iznova fasciniran svim tim logičkim operacijama naše književne iznimnosti, pa makar iza te "principijelne dosljednosti" našeg književnika stoje i određeni novčani aranžmani u susjednoj nam zemlji, kojoj navodno mi, znači i "ja", dugujemo čak i identitet!
Moram priznati da me je ta činjenica dirnula, a na neki način i razveselila - M.J. riješio je, na tako elegantan način, pitanje moga identiteta! Uza sve divljenje, ipak ću zamoliti književnika/antropologa/filozofa da me poštedi takvih eksplikacija/otkrića, posebice o temi o kojoj, srećom, pojma nema! I ne samo što nema, nego tema identiteta njemu predstavlja nepremostivu prepreku koju ni Valter koji brani Sarajevo ne bi uspio razriješiti, a kamoli jedan običan vojnik partije. Naime, riječ je o težem slučaju neznanja, koje u ovome, uznapredovanom stadiju, nije moguće liječiti.

Ode kriminalcima
I za kraj - bilo bi konačno i više nego korektno da mi se javno kaže koji je to moj grijeh iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Naime, krajnje je uvredljivo da mi kukavice drže lekcije iz morala i građanske hrabrosti, a ako već imaju nekih sumnji, onda bi bilo pošteno reći - što to nisam činio, a trebao sam, odnosno što sam činio, a nisam trebao činiti. A ja imam dovoljno materijala ne samo da im na njihove upite/objekcije odgovorim, već i da dometnem koju - ja, na primjer, nisam pisao ode ordinarnim ratnim kriminalcima u Sarajevu, nisam imao potrebu kupovati, za razliku od našeg zaboravnog književnika, ničiju milost i volio bih, jednom zauvijek, znati tko je to u Osijeku tih godina činio VIŠE OD MENE u obranu prava na život i razliku (političku, vjersku, etničku...) svakog građanina ovoga grada!