Novinaru izvjestitelju teško je biti potpuno neutralan, objektivan i hladne glave kada se dogodi teško objašnjivi zločin poput onoga nedavnog u Parizu. Normalno je da odmah nakon takvoga događaja čovjek reagira emotivno, a profesionalni novinar je također čovjek. Kao čovjek može osjećati gnjev, nevjericu, nemoć, tugu, suosjećanje i strah – isto kao i svi ostali normalni ljudi. Međutim, razlika između običnog čovjeka i novinara ipak mora postojati. Kada ne bi postojala onda ne bi bilo novinara, odnosno svi bi bili „novinari“. Razlika mora postojati i kad su žrtve takvoga strašnog zločina kolege iz medija.

Pored uobičajenih važnih pitanja tko, što, gdje, kada i kako, novinar mora postaviti i ono najvažnije šesto pitanje – zašto? Zašto su neka ljudska bića odlučila uzeti u ruke automatsko oružje i ubijati druga ljudska bića u središtu Pariza, grada koji je jedan od simbola ljudske civilizacije i kulture? Zašto su ta bića odlučila smrču svojih žrtava kazniti njihove roditelje, braću i sestre, žene ili muževe, prijatelje, kolege, znance, Pariz, Francusku, Europu i cijeli civilizirani svijet? To pitanje novinar u samome početku nema kome uputiti osim sebi – ne da bi sam odgovorio na njega nego u svrhu postavljanja smjernica za svoje analitičke i istraživačke radnje, koje bi trebale uslijediti.

Odmah nakon terorističkoga čina u fokusu razmišljanja su žrtve. Tko su žrtve? Što su žrtve učinile da bi ih netko poslao u smrt? Gdje se je taj brutalni čin dogodio? Kada i kako se je dogodio? Zašto su baš oni postali žrtvama? Sve su to pitanja koja novinar postavlja sebi i nekim relevantnim sugovornicima. Međutim, novinar mora ista pitanja postavljati i o počiniteljima neshvatljivog brutalnog čina. Najteže ali i najvažnije novinarsko pitanje glasi: Jesu li počinitelji također žrtve? To je, naravno, u ovakvim situacijama nezahvalno pitanje ali ga novinar analitičar mora postaviti.

U skladu s naukom o žrtvi, odnosno viktimologiji, postoji velika vjerojatnost da su počinitelji također žrtve nekakvih društvenih ili socijalnih poremećaja, odnosno radikalnih vjerskih indoktrinacija. Je li netko ili nešto, negdje, nekada i nekako utjecao na svijest i mentalno stanje tih bića da bi se na kraju ona ukazala kao brutalne ubojice? Pored stručnjaka za terorizam, geopolitiku, sociologiju i psihologiju dobar novinar će nastojati razgovarati o tome i s drugim relevantnim stručnjacima – posebice s viktimolozima.

Mi u Hrvatskoj imamo jednoga od najpoznatijih svjetskih viktimologa. Profesor Zvonimir Šeparović bio je dugi niz godina čelnim čovjekom Svjetskoga viktimološkog društva i utemeljitelj Hrvatskoga žrtvoslovnog društva. Upoznao sam gospodina Šeparovića davnih osamdeseti godina kada je kao gost-profesor predavao viktimologiju u glavnome australskom gradu na Canberra College of Advanced Education te povremeno posjećivao iseljeničke zajednice u Sydneyu. Tada sam se, kao televizijski novinar, prvi put sreo s viktimologijom. Sjećam se da sam, među ostalim, profesoru Šeparoviću postavio hipotetsko pitanje: „Ako neki Petar ubije nekog Pavla onda je Pavle neupitno žrtva ali je li moguće da je i počinitelj Petar također žrtva?“ Odgovorio je: „Naravno da je moguće“ i potom stručno elaborirao viktimološki pristup fenomenu žrtve.

Novinari ne mogu rješavati probleme nastale pojavom terorizma ali mogu i moraju pomoći da se utvrde izvori i uzročnici zla, koji su tijekom nekakvog procesa u nekom vremenu i prostoru pretvarali i formirali lako ranjiva ljudska bića u vjerske fanatike, teroriste, ubojice i na kraju žrtve. Kuran ne poziva vjernike da uzmu u ruke vatreno oružje i ubijaju nevine ljude ali netko je uvjerio poveći broj mladih vjernika da „ljudi koje treba ubiti nisu nevini“ i da se zato valja „žrtvovati“ – čak i život dati. Tko ili što stoji iza najubojitijeg oružja, a to je pranje mozga? Gdje, kada i kako se događa individualna ili kolektivna indoktrinacija i pretvaranje ljudskog bića u ubojicu i žrtvu? Zašto se to događa, odnosno što je sve prethodilo tim i takvim događanjima? Je li načelno kriva interpretacija multikulturalizma s jedne, naivna imigracijska politika s druge, naopako tumačenje slobode medija s treće i socijalni poremećaji u recesiji s četvrte strane?  

Danas znamo da u mnogim zemljama koje su nekada kolonizirale svijet, odnosno u njihovim velikim gradovima, zbog potpuno pogrešnog tumačenja multikulturalizma, takozvani „dobročinitelji“ u stvari nameću multinacionalizam, a slijedom toga u određenom razdoblju i prostoru dolazi do getoizacije. Stvaraju se posebni kvartovi s posebnim nacionalnim, kulturnim i vjerskim obilježjima, koji više nisu sposobni za interakciju i integraciju, odnosno za multikulturalizam. U tim enklavama razvijaju se brojne nadzemne i podzemne aktivnosti – mimo temeljnoga kršćanskog društva, koje je ionako pod silovitim udarom svojih „dobročiniteljskih“ udruga i pojedinaca. Posebice je ugrožena zapadna katolička civilizacija, koja uključuje cijeli rimokatolički, anglikanski i protestantski svijet. Jesu li neprijatelji zapadne civilizacije samo „perači mozgova“ u getoiziranim imigrantskim enklavama ili dio krivice pripada i „dobročiniteljima“, koji često nemaju pojma što čine? To je teško i nezahvalno pitanje ali profesionalni novinari ga moraju postavljati ako žele učinkovito i objektivno odrađivati svoj posao.

U javnim raspravama o medijima često se mogu čuti vapaji o novinarskoj slobodi, koja od nikoga ne bi smjela biti ugrožena. Međutim, rijetko se u tim raspravama čuju vapaji o novinarskoj odgovornosti, koja je jednako važna. Novinarska odgovornost jedan je od glavnih čimbenika održivosti zdravoga društva, razvitka države i mira na užem i širem geopolitičkom prostoru. U tom kontekstu, novinari, urednici i vlasnici medija dužni su sebi postaviti dva hipotetska pitanja:

1. Kako bi konkretno nekakva uvredljiva i provokativna karikatura, koja, na primjer, ismijava Isusa Krista, njegovu majku Mariju, Abrahama, Budu ili proroka Muhameda doprinijela zdravim odnosima među ljudima, razvitku nekog društva i države te miru u svijetu?
2. Može li takva karikatura imati istu vrijednost i ulogu kao, recimo, karikatura nekog političara, ekscesnoga estradnog umjetnika ili pravomoćno osuđenoga kriminalca, koji danas živi među nama?

Ovakva neugodna pitanja novinari ne smiju izbjegavati. Moraju se osjećati odgovornima za sigurnost i budućnost društva u kojemu rade. U suprotnom, netko bi mogao pomisliti da uživaju u izvještavanju o terorizmu, a slijedom toga i u razgovorima sa svim stručnjacima za tu problematiku  – osim s viktimolozima.