Objavi na:
|
||
|
||
Radna i socijalna sigurnost radnika u Hrvatskoj danas je lošija nego jučer, iako svi očekujemo bolje sutra. Odlaskom iz samoupravnog socijalizma u kvazi kapitalizam počelo je osiromašivanje radnika u korist razno-raznih tajkuna, odabranika, mešetara, kvazi poduzetnika čija se poslovna filozofija temelji na pljački i brzom bogaćenju, što je pridonijelo radnoj i socijalnoj nesigurnosti. Toj nesigurnosti su značajan doprinos dali i mnogi poslodavci, svjesno kršeći pravne propise iz područja rada, za što su rijetki pravno sankcionirani, zatim neefikasnost pravnog sustava, dugotrajni radni sporovi, korumpiranost, sprega politike, tajkuna, pa i pravosudnih tijela, itd.
Direktiva, u pogledu tjednog radnog vremena, a u skladu s potrebom zaštite zdravlja i sigurnosti radnika, obvezuje članice da poduzmu mjere kojima osiguravaju da prosječno radno vrijeme za svako razdoblje od sedam dana, uključujući prekovremeni rad, ne prelazi 48 sati. Razdoblje u kojem se utvrđuje prosječan tjedni fond sati ne smije prelaziti četiri mjeseca. Zakon o radu posebno propisuje najdulje trajanje punog radnog vremena (40 sati tjedno), te najduže trajanje prekovremenog rada u jednom tjednu (najviše 10 sati). Zbroj tih sati prelazi vrijeme iz Direktive za dva sata, a dodatno tome neusklađenost se pojavljuje u slučaju preraspodjele radnog vremena, koju naši propisi dopuštaju do 52, odnosno u određenim slučajevima i 60 sati tjedno, koje vrijeme se temeljem zakonske odredbe preraspodjeljuje unutar kalendarske godine, a ne četiri mjeseca. Roditeljski dopust, prema Direktivi Vijeća, jamči muškarcima i ženama radnicima individualno pravo na roditeljski dopust s osnova rođenja ili usvajanja djeteta kako bi im se omogućila skrb za to dijete u trajanju najmanje tri mjeseca do dobi od osam godina. Polazeći od promicanja jednakih mogućnosti, to bi pravo, u načelu, trebalo biti zajamčeno na neprenosivoj osnovi. Uvjeti pristupa trebaju se definirati zakonom ili kolektivnim ugovorom u zemljama članicama, pri čemu zemlje članice mogu odlučiti da se taj dopust jamči s osnove punog ili nepunog radnog vremena, pojedinačno ili u obliku vremensko-kreditnog sustava, može se uvjetovati prethodnim radom, ali ne dulje od godinu dana, utvrditi vremenske rokove za obavijest poslodavcu o korištenju tog prava. Istodobno, omogućuje se zakonom definirati okolnosti u kojima je poslodavcu dopušteno odgoditi jamčenje roditeljskog dopusta iz opravdanih razloga vezanih na djelovanje poduzeća, kao što su slučajevi obavlja sezonskih poslova, gdje je nemoguće naći zamjenu u roku propisanom za obavijest, tamo gdje se značajan udjel radne snage istodobno prijavljuje za roditeljski dopust ili tamo gdje posebna funkcija koju radnik obavlja ima stratešku važnost. Što se godišnjeg odmora za radnike EU-a tiče, zemlje članice trebaju poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da svaki radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor od najmanje četiri tjedna u skladu s uvjetima za ostvarivanje tog prava i pod uvjetom da je takav odmor propisan nacionalnim zakonodavstvom i/ili praksom. Najkraće trajanje plaćenog godišnjeg odmora ne može biti zamijenjeno novčanom naknadom, osim ako nije došlo do prekida radnog odnosa. Zakon o radu najkraće trajanje godišnjeg odmora određuje u radnim danima, i to najmanje osamnaest radnih dana. Međutim, kako se prema Zakonu u te dane računaju i subote (ako drugačije nije dogovoreno), to znači da Zakon jamči radniku pravo na tri, a ne četiri tjedna godišnjeg odmora.
|
||||