Pišući posljednju kolumnu nisam ni sanjao da će nam naši gradski političari, u međuvremenu, prirediti još jedno narodno veselje: prvo odustaju od izborne utakmice, pa se, preko noći, u tu istu utakmicu vraćaju usprkos tome što su još jučer obećavali drugo. Tako su građani, ni krivi ni dužni, prisiljeni sudjelovati u pravom vašaru ljudske/političke taštine.
Doduše, na početku teksta upozorio sam na mogućnost suočavanja s ogromnom količinom političke “neizvjesnosti” koja prati ove “povijesne” izbore - što poslije izbora, ako se kojim (ne)sretnim slučajem izbori izgube?! Bio sam i više nego siguran da postojeći akteri neće biti u stanju izdržati taj pritisak i da ta spoznaja djeluje na njih krajnje frustrirajuće. Te su se frustracije morale nekako manifestirati. Prava izborna utakmica tek je započela, a neki su već sada, iz “čista mira”, pokleknuli. No, to zapravo i ne bi trebalo biti neko veliko iznenađenje jer su takva stanja logična posljedica pogrešnog poimanja politike. Naime, ako se politika isključivo svede na mehaničko kadroviranje (čitaj: na neodgovorno poigravanje ljudskim sudbinama, gdje se ne vodi računa o ljudskim sposobnostima, već se u prvi plan stavlja nečija partijska pripadnost/podobnost), ne baš maštovite političke kombinacije, onda su nam ove posljednje igre/zapleti posve logični.

(Ne)principijelnost
Isto tako, upozorili smo i na pojavu “nevjerojatnosti”, koja je u nas postala integralni element politike - i trebalo bi, onako iz zafrkancije, podsjetiti naše “kritičke intelektualce” da se od 2005. godine u ovome gradu koaliralo, i to: svi sa svima! I lijevi s ultradesnima, a prije toga regionalisti s tim istim desnima, pa se u jednom trenutku - poslije jednih od prijevremenih (i toga je bilo u ovome gradu!) izbora - lijevima učinilo da bi i oni mogli paktirati s regionalistima, navodno im je “centrala” prvo odobrila, pa pod pritiskom “ulične dokse”/”kavanske hermeneutike”, uskratila odobrenje, pa su oni na kraju “principijelno” podržali “desne”, jer im se navodno učinilo da građani “pate”, a oni takvo što ne mogu dopustiti, jer su odgovorni... Sada ti “lijevi” podupiru navodne “centriste”, koji su na izvjesno vrijeme uspjeli nestati s političke scene, a s “narodnjacima” ne žele, jer u nekim drugim sredinama te veze i nisu baš (pre)sretne...

Pohvala dosljednosti
A ti naši navodno “kritički intelektualci” i te kako su se proslavili u svim ovim političkim previranjima da su postali predmetom opće gradske poruge - i više je nego dirljivo gledati (čitatelje ne treba upozoravati na neprobavljivu količinu gluposti, netočnosti, falsifikata, malicije, koju naši “intelektualci” u svojim javnim nastupima izgovaraju) kako neki bivši “ljevičari”, za Judine škude, odrađuju posao za rigidne desničare. Uostalom, ne tako davno upravo su ih oni sami tako nazivali - to se inače u literaturi zove “pohvala dosljednosti” - i oni su taj ispit iz elementarnog političkog morala s odlikom položili. No, takvo što se i mora dogoditi kada se moral definitivno progna iz politike, kada se pokušava prakticirati postmodernistička maksima - sve je dopušteno! U takvim trenucima čovjek se uistinu mora zapitati o opravdanosti tolerancije prema onima koji javno demonstriraju netolerantnost.