Opčinjenost sa završetkom pregovora s EU u lipnju podsjeća na našu kandidaturu s Mađarima za domaćinstvo nogometnog europskog prvenstva. Mjesecima je stvarana atmosfera o sigurnom dobivanju organizacije toga natjecanja. Nogometni savez zajedno s medijima uvjeravao je javnost kako imamo najbolju prezentaciju i mnoštvo prijatelja u Uefi. Znamo kako je završilo. Bez i jednog glasa. Najfascinantnije u čitavoj toj stvari je što je dobar dio javnosti „popušio“ tu priču. Kao što uostalom značajan broj hrvatskih navijača prije svakoga svjetskog ili europskog prvenstva vjeruje da ga naša nogometna reprezentacija može osvojiti.

Ako pođemo od toga da je nogomet odraz stanja u društvu, i obrnuto, slična potvrda nezrelosti i naivnosti, ali i s mogućim ozbiljnijim posljedicama, ogleda se i u vođenju naše nacionalne politike. Odavno je bilo jasno da od zacrtanog vladinog cilja završetka pregovora s EU u lipnju mjesecu neće biti ništa. Međutim, to nije bila prepreka da se kontinuirano „pumpa“ optimizam o lipnju kao dugoočekivanom hrvatskom „medenom mjesecu“. Umjesto suočavanja sa zbiljom, u taj jalov posao, uvjeravanja samih sebe kako smo lijepi i pametni, uključili su se i pojedini oporbeni lideri.

Na završetak pregovora utječu najmanje dva objektivna čimbenika: nesklonost pojedinih država Hrvatskoj, te opterećenost EU vlastitim problemima. Sami na njih teško da možemo utjecati, ali utjecati možemo na stvari koje smo trebali riješiti kod kuće, a riješili ih nismo. Prije svega mislim na rak ranu našeg društva: učinkovitu borbu protiv korupcije. Nažalost, treba staviti ruku na srce i priznati, istinske volje da se izgradi pravna država pred kojom će svi građani biti jednaki, kod hrvatske vlade, ali i šire, još uvijek nema. I zbog toga, umjesto poticanja iluzija o mogućem završetku pregovora za dva mjeseca treba jasno reći javnosti da hrvatska vlada svoje obveze nije ispunila. I pored određenih pomaka (tko se još sjeća Ive Sanadera), Hrvatska je i dalje visoko korumpirana država. Dokazi? Pa ne treba ih daleko tražiti. Recimo, dokaz može biti prisustvo nekolicine ministara u Vladi koji su najplastičnije oličenje te korupcije u Hrvatskoj. Drugi dokaz može biti nespremnost za ozbiljno rješavanje najveće korupcionaške afere, one u cestogradnji, i recimo „šećer na kraju“ - „crni fondovi“ u vladajućoj stranci. Nabrajati bi se moglo i dalje, ali to bi bitno utjecalo na sukus ovoga teksta.

Ipak nije sve tako crno. Ovaj zadnji susret Kosor-Tadić-Pahor u Smederevu, pokazao je područje na kojem namjeravamo dokazivati svoju uspješnost. Bio sam usamljen kada sam prije desetak godina tvrdio da će upravo HDZ biti ona stranka koja će, ako to bude trebalo radi ostanka na vlasti, krenuti u ponovno izgrađivanje neke nove Jugoslavije. Druženje neojugoslavenskih lidera u Smederevu potvrđuje, da ako već ne možemo ući u EU, možemo uspješno voditi projugoslavensku politiku. Dvadeset godina je trebalo da bi se krug zatvorio. Svaka čast.