Ima li Hrvatska uopće neku suvisliju nacionalnu strategiju? Postoje li timovi eksperata koji pokušavaju ozbiljno razmišljati o svekolikoj budućnosti Hrvatske, njenoj skromnoj, epizodnoj ulozi u budućem svjetskom/europskom/regionalnom poretku? Naime, svaka uloga bolja je od nikakve uloge! Ili smo, po starom dobrom običaju, sve prepustili slučaju? Doduše, igra naslijepo (čitaj - kako se velikoj većini dopasti na prvi pogled, kako šarmirati naivnu publiku, a poslije kratkotrajnog zanosa prepustit ćemo se Božjoj milosti) može, u prvi tren, biti i više nego simpatična, ali bojim se da nas iskustvo uči da se na duge staze improvizacija nikada nije pokazala kao dobitna kombinacija, jer njeni dometi su i više nego skromni. A upravo na taj, neadekvatan (čitaj - arogantan) način naši se gospodarstvenici ponašaju na Kosovu - velika većina njih misli da su bogomdani i da svi samo čekaju njihovo ukazanje.
Od želja se ne živi
Na njihovu veliku žalost, stvari stoje posvema drugačije! Ako djevojku želite osvojiti, onda se svojski morate potrudjeti - morate pubertetski ofirati, jer to vrlo uspješno rade mnogo veće ekonomije od naše, morate biti skromni, jer niste baš najljepši momak u kvartu, morate nuditi dugu i stabilnu vezu, jer površnost više nije na prevelikoj cijeni, morate nešto i uložiti, ako želite da vam se uloženo višestruko vrati, jednostavno, morate ostaviti dojam dobrog momka iz susjedstva, kojeg svaka majka poželi za zeta. No, naši dečki/poduzetnici očito su izabrali drugačiju taktiku - nitko im nije ravan, oni u principu ne prilaze, ni jedna im nije dovoljno dobra, puni su gorčine/stereotipa o mladoj. Doduše, sve bi to još i moglo proći kada bi nam naši akteri mogli objasniti ponašanje onih drugih (čitaj - većih igrača), koji u toj predstavi sudjeluju, koji se iznimno trude zadovoljiti mladu i koji su svjesni da im se određene šanse nude vrlo rijetko - jednom ili ni jednom u životu!
I ako želite promijeniti pravila igre, ako kojim nesretnim slučajem želite na aktivniji način sudjelovati u ovoj tržišnoj utakmici, ako želite braniti nacionalne interese (čitaj - pronalaziti neke nove životne/kosovske prostore), onda vam mora biti jasno da su tu utakmicu nepovratno izgubili, jer vašim igračima se na tim prostorima, u pravilu, ne igra, jer oni sanjaju velike europske stadione, a ovi mali/kosovski/provincijalni nisu ih dostojni. Doduše, ti veliki stadioni ostat će tek puka želja, neostvareni snovi na kojima naši talentirani dečki nikada u životu neće imati priliku igrati. No, snove nije moguće zabranjivati, konačno i oni imaju neku funkciju, koju ne bi trebalo zanemarivati, ali mora nam biti jasno da se od želja ne živi i da se iluzije uvijek pokažu kao najgori mogući saveznik u životu.
Uzaludni vapaji
I svaki vaš vapaj za promjenom ponašanja i djelovanja jednak je vapaju žednog čovjeka u pustinji - vi bezuspješno lajete, a karavane prolaze i ni na koji način se ne obaziru na vašu nezavidnu situaciju, situaciju čovjeka koji govori elementarne istine i traži malu potporu, ali se na taj vapaj nitko živ ne osvrće. I bit će da je to jedna od zamislivih sudbina državnog službenika, koji svoj posao doživljava krajnje ozbiljno. A u cijeloj ovoj priči najtragičnije je to da je moja priča uistinu stvarna, uvelike istinita i da se poslije nje nitko neće previše uzbuditi. Ali ćemo svi govoriti kako je kriza strašna i nepodnošljiva stvar, ali bit će da bi rješenja trebala pasti s neba, a ne da mi budemo ti koji ćemo pokušati pomaknuti nogu i riješiti stvar. |
