savjest KOLUMNE

  
kolumne_autor.php?autor=3143&slaven-letica
Autor: Letica Slaven
Datum: 26.04.2011
Slika autor/izvor:
Objavi na:

 

 

 Već puna dva tjedna traju takozvani fejsbuk (Facebook) prosvjedi. Ljudi, većinom mlađe dobi, okupljaju se u predvečerja na gradskim trgovima (najčešće na zagrebačkom Cvjetnom trgu), odakle kreću na višesatne "besciljne" protestne šetnje gradovima. Slučajan bi i površan, ironični promatrač izljeva i iskaza njihova životnog i političkog gnjeva mogao zaključiti da te "usamljene gomile" (tako bi ih zasigurno doživio veliki američki sociolog David Riesman) samo potvrđuju pomalo nihilističku predodžbu dr. Franje Tuđmana o ljudskoj naravi i političkoj povijesti, opisanu u njegovoj najpoznatijoj knjizi "Bespuća povijesne zbiljnosti". Namjerniku se doista mora činiti da su mladi prosvjednici pješaci bez pješačkog plana po "bespućima" hrvatskih gradova koji svoje ogorčenje usmjeravaju prema svemu i svakome: HDZ-u i SDP-u, HNS-u i HSS-u, Zagrebačkoj i Privrednoj banci, EPH-u i HTV-u, Jadranki Kosor i Zoranu Milanoviću. Zasad štede Stipu Mesića, Ivu Josipovića, Željka Rohatinskog, Vlatka Markovića i kardinala Josipa Bozanića, ali, tko zna, možda su u času kad čitate ovaj esej već stigli i pred njihova vrata. Jasno je, dakle, da su prosvjednici protiv svega i svakoga, ali nije sasvim jasno za što se zalažu, čemu teže, zašto pješače, galame i čemu se nadaju. Ako je suditi po parolama koje se najčešće čuju, moglo bi se ipak zaključiti da se zalažu za tri ključne stvari: ostavku vlade Jadranke Kosor ("Jaco, odlazi!", "Ostavka, ostavka!"), za - nazovimo je tako - izravnu, uličnu demokraciju ("Svi na ulice!") i za prijevremene izbore ("Izbori, izbori!"). Neobična narav prosvjeda zbunjuje mnoge aktere političkog i javnog života, koji vlastite komentare ziheraški ograničavaju na ponavljanje dvaju klasičnih načela slobode izražavanja mišljenja i uvjerenja: načelo o slobodi okupljanja i izražavanja nezadovoljstva i načelo o neprihvatljivosti nasilničkog ponašanja

.

Ante Tomić i Ivan Pernar

Jedini viđeni javni intelektualac koji je zasad izrazio krajnje negativni stav prema prosvjedima i prosvjednicima je imotsko-splitsko-zagrebački pisac komičnih zgoda Ante Tomić. U članku "Ivan Pernar je vođa sumnjive kvalitete", objavljenom u "Slobodnoj Dalmaciji" na Međunarodni dan žena (8. ožujka 2011.), žestoko se okomio ne samo na "visokog vođu revolucije" Ivana Pernara – Robespierra, već i na sve njene sudionike.
Evo kako pisac "Čuda iz Poskokove Drage" vidi sudionike Facebook prosvjeda: "Uistinu, čini se kako nema slaboumnika i luzera koji u ovim trusnim političkim prilikama nije našao šansu za sebe. Hodaju i pravaši i anarhisti, i četnici i branitelji, i vjernici i bezbožnici, i Torcida i Bed blue boysi, i pankeri i hevimetalci, hodaju šamani, vegani, nindže, transvestiti, life coachi, Jehovini svjedoci i špijuni, da bi nakon svih, sa začelja došla armija sakupljača plastične ambalaže." Nakon što je "usamljenu gomilu" opisao tako biranim riječima (morao je, nesretnik, valjda javno iskazati borbenu-za-dom-spremnost vlastitom gazdi, nakon što su mu prosvjednici pred zgradom EPH dovikivali: "Jebo vas Nino Pavić!", "EPH mafija", "Jebo te Kutle" i "EPH lažovi, narod ste zaglupili"), navodni vrli ljevičar nastavio je svoj opaki verbalno-teroristički napad na prosvjednike: "Ne znam kako vi doživljavate revolucionarno šarenilo, ali mene ispunjava zebnjom kada vidim tu gomilu bezveznjaka, radikala i redikula s ambicijama koje daleko nadilaze njihove pameti i sposobnosti." Tekst završava poučnom porukom čitateljima, koje se ne bi postidio ni jedan idejno osviješteni zastavnik bivše JNA: "Pazite koga ćete slijediti. Ne dajte da vas bijes ponese. Budite vrlo, vrlo oprezni." Dakle, novinar koji se osobno priključio "rajnglarima", istinskim bezveznjacima i manekenima urbane zelene revolucije u Varšavskoj ulici, koji su danima stvarali nesnošljivu buku udaranjem po rajnglama (tečama, za Dalmatince), poklopcima i drugim metalnim predmetima, buneći se protiv izgradnje velebnog Cvjetnog prolaza, sada pet ili osam tisuća mladih ljudi koji mirno španciraju ulicama naših prelijepih gradova drsko krsti kao "gomilu bezveznjaka, radikala i redikula".

 

Tko će ubrati plodove gnjeva mladih fejsbukača?

Okolnost ili činjenica što mladi (pretežito) buntovnici-šetači nemaju jasan politički ili gospodarski program nikome ne daje pravo da ih javno sramoti i naziva, kao što to čini Ante Tomić, slaboumnicima, luzerima, bezveznjacima, radikalima i redikulima. U situaciji kad u Lijepoj našoj danas nema doslovno ni jedne stranke, pa ni pojedinca, koji imaju jasne predodžbe, nekmoli strategiju i program rješavanja ključnih nacionalnih problema, činjenica što tu strategiju i program nemaju ni buntovnici-šetači logična je posljedica općeg intelektualnog deficita koji krasi naše, ali i druge suvremene društvene "elite". Kako osobno pripadam studentskoj generaciji Hrvatskoga proljeća, a ove je godine 40. obljetnica te utopijske pobune, bilo bi od mene nečasno da ne pružim potporu pravu na javna okupljanja i izražavanja mišljenja ljudi koji danas imaju otprilike onoliko godina koliko smo mi imali 1971. godine. Pobuna mladih diljem svijeta ima čvrste egzistencijalne temelje. Bune se djevojke i mladići koje sociolozi vide kao sadašnje i buduće akademske građane bez budućnosti. Ako zanemarimo prvi nasilnički pohod nogometnih navijača na Gradec, druga okupljanja mladih ljudi imaju nekoliko specifičnosti u odnosu na studentske pobune šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Ponovno bih izdvojio te četiri ključne razlike: nemaju utopijsku već kontra-utopijsku viziju budućnosti; nemaju vođu, ili vođe, već ih vodi "mreža"; ne plaše se policije, već se s njom poigravaju (to je kompliment policiji) i imaju različiti bioritam od policije (spavaju danju, pa policiju mogu "izluđivati" noću). Buntovništvo s razlogom generacije noći, mrežne generacije, genaracije Y ili, ako baš hoćemo, ratne i tranzicijske generacije, treba biti poticaj vlasti i oporbi za ozbiljnu zabrinutost i samorefleksiju.
Možda je to i posljednja prilika da vlastitu djecu i unuke politički (!) prihvatimo, upoznamo i saslušamo (!) kao jednakopravne sugovornike u obitelji, susjedstvu, selu, gradu i državi. Što se mene tiče, osobno, iskreno i duboko vjerujem u ključnu tezu osnivačice doktrine o "suosjećajnom slušanju" (vidi: http://www.compassionatelistening.org/), ali i pjesnikinje, glumice, kvekerice-mirotvorke Gene Knudsen Hoffman (umrla je u rujnu prošle godine) da nam neprijatelj može biti samo onaj čiju priču nismo čuli. Upravo zbog toga, već nakon izbijanja prvih uličnih prosvjeda, Milana Vuković Runjić, dr. Slobodan Lang i moja malenkost zamolili smo samozvanog "visokog vođu revolucije" Ivana Pernara – Robespierra za razgovor. Čuli smo njegovo osobnu, obiteljsku i generacijsku priču. Izgubili smo još jednoga neprijatelja i zato se osjećamo bolje. To bih savjetovao i čudaku iz Poskokove Drage. Nakon toga sigurno ne bi pisao kako su tisuće, ili čak deset tisuća, uličnih prosvjednika-šetača slaboumnici, luzeri, bezveznjaci, radikali i redikuli. Preporučio bih mu i da pročita knjigu-bibliju kritike sajber-utopija o slobodarskom i demokratskom potencijalu Interneta - društvenih mreža, blogova, Facebooka, Twittera, Weba 2.0, MySpacea, Linkeda itd. - "Mrežnu zabludu" Evgenija Morozova, mladog Bjelorusa (rođen je 1984. godine) s nizom američkih akademskih adresa (Evgeny Morozov "The Net Delusion"). Što se, pak, tiče oporbenih koka i pijevaca iz Kukuriku koalicije, slaba im je nada da šutnjom ili ponavljanjem zahtjeva fejsbukaša i fejsbukača za prijevremenim izborima mogu ubrati plodove gnjeva. Tko god se danas na Sredozemlju i u Srednjoj i Istočnoj Europi bavi politikom, moralo bi mu biti jasno da je od oporbenog položaja teži i opasniji samo onaj – vladajući.