Problemi Libertasa, dijelom kao posljedica soc-naslijeđa, a dijelom zbog dugogodišnjeg lošeg poslovanja, krađe, nemara, nekompetentnosti i zapošljavanja kao načina uhljebljenja po rođačkoj i političkoj podobnosti, doveli su na kraju do apsurdne situacije. Dio zaposlenika, od kojih je preko četrdeset posto zaposleno upravo navedenim načinom, čini sve kako bi kuća u kojoj rade što manje zaradila i bila što veći teret svom većinskom vlasniku, Gradu. Kako je to moguće? Kako je moguće da zaposleni ruše izračune vlastite kuće trčeći na pressice gdje tvrde da oni koji duguju Libertasu ne trebaju toliko platiti? Zašto općine ne prihvaćaju izračune uprave ni nezavisnih financijskih revizora? Koliko stvarno košta vožnja Libertasova autobusa, koliko košta benzin, koliko rezervni dijelovi, a koliko zaposleni? Zašto imaju toliko administracije koju nitko nije spreman proglasiti viškom? Ni većinski ni ostali vlasnici. Na kraju cijele trakavice ispada kako se radi o političkom obračunu jedne stranke koja je dosad suvereno vladala tim gradskim prijevoznikom dijeleći šakom i kapom i gradeći moć, između ostalog, i na trošenje nezarađenog, kako bi danas opstruirala onu drugu koja je naslijedila skupe kredite, nesređene račune, višak zaposlenih, kao i zamjenu remize za potpuno neprihvatljiv prostor kojim se pogodovalo isključivo nečijem privatnom interesu. No, radnici tada nisu imali primjedbe pa su sad postali beskućnici. Svi ovi koji su držali pressicu, takvu su prijevaru amenovali. Je li do ikoga doprla poruka svih onih uspješnih u toliko im žuđenoj Europi? Ne troši nezarađeno. Načelnik Općine Konavle ne pristaje platiti ni kunu više na teret svog proračuna. Kralj je i legitimno se bori kako bi što manje plaćao i izvukao što više pogodnosti za svoje građane. To mu je posao i dobro ga radi. Pa čak i ako je matematika protiv njega. No, zašto odriču to isto pravo građanima Dubrovnika? Pravo da se netko bori za njihove interese. Za one s malim i one s velikim slovom.

Politika čistih računa nikad nije stanovala u Hrvata pa smo svi skupa zato tako trajno i dugo u onom žutom voću koje je spominjao cinični Sanader prije odlaska. Hoćemo li ulaskom u Europu morati platiti svoje račune? Itekako. Hoćemo li morati rasprodati ono malo što nam politička elita nije pokrala kako bismo platili sve te marifetluke? Grčka je na koljenima i čini se kako će morati početi rasprodaju svojih krasnih otoka kako bi namakla barem dio od osamdeset milijardi eura duga. I oni su plaćali račune svoje političke elite, svoje ogromne administracije, svoga neučinkovitog sudstva, oni su uživali subvencije u ime svega i svačega, rano odlazili u mirovine, čak su ih nagrađivali kad bi na vrijeme dolazili na posao. Tko to ne bi htio? Neugodno postane kad sve to dođe na naplatu.

Ima li ijedan političar tri čiste ukinuti sva moguća stečena prava, ima li tri čiste reći voljenim glasačima istinu? Gradski je proračun dvadeset i pet posto manji nego onih boljih godina. Osim onog što je država uzela, nema više ni velikih komunalnih naknada za gradnju, nema ni investicija. Jedina trenutna velika investicija, gruški akvatorij, zapinje na potpisu u Ministarstvu koje je vlasnik gruške luke. Tko je tu lud? Drže se one, daleko je Dubrovnik. Pa zato nemamo autocestu, nemamo brzu cestu, a nećemo ni most. Zato su i zaustavljene sve investicije, jer dok ih nemamo, lakše je manipulirati. One su samo dobra tema za izbore. Čemu ulagati tamo daleko na jugu? Tamo treba samo rezati vrpce i kopati kamene-temeljce. Ako nekome i padne napamet investirati, sigurno je lopov ili budala. Tako je to na jugu. Srećom i Božjom voljom, turisti nam dolaze i pune prazne špage pa se nekako izgura do druge sezone. Turisti dolaze dok djeca odlaze u metropolu i ostaju zauvijek kao da je tamo obećana zemlja. Ostavljaju ovdje i svoje i tuđe da se međusobno čupaju i potroše vrijeme i godine. Potroše život. Jer ovdje je politika važnija od svega drugoga i nema važnije stvari od ratovanja naših i vaših. Eto vas.