Da li mijenjati Zakon o „pobačaju“? Ne. Zakon treba nadživjeti HDZ, ali i ovu generaciju biskupa te političara.

Točno je da biskupi mogu (to se od njih i očekuje) pregovarati o karakteru ovog „nehumanog“ Zakona. Inače, zakonske inicijative mogu pokretati samo zastupnici, Vlada i građani na referendumu, ali biskupi, kao i bilo tko drugi imaju pravo dizati glas kada je riječ o zakonskim rješenjima.

Da li je Zakon o „pobačaju“ (kojeg je, kao što kaže nadbiskup Srakić potpisao Jakov Blažević) human Zakon? Nije.

Da li ima zemalja koje brane abortus? Ima. U Poljskoj je pobačaj moguć samo ako je ugrožen život i zdravlje žene. Jednako tako u slučaju incesta (rodoskvrnuća) i malformacije ploda, ali ne i zbog ekonomskog položaja majke.

U Velikoj Britaniji nema pobačaja čak ni u slučaju incesta. Slično je i u Lihtenštajnu, gdje je pobačaj dopušten ako je ugrožen život žene te njeno psihičko stanje (što god da to značilo), ali ne i u slučaju incesta, malformacija ploda, a pogotovo ne ekonomskih neprilika žena. (N.B. Lihtenštajn je najbogatija EU država). U Španjolskoj pobačaj nije moguć zbog ekonomskih prilika žene ili na njen zahtjev, ali u slučaju zdravstvenih indikacija on se može počiniti.

U Hrvatskoj, uvjeren sam, da se na pobačaj odlučuju žene, dominantno, zbog ekonomskog razloga. Možda griješim, ali bih stavio ruku u vatru da sam u pravu.

U zemlji u kojoj je preko 90% katolika, pretpostavljam da najviše pobačaja ima kod katolkinja ili da budem još precizniji, u Hrvatskoj imate:

- 28 pobačaja dnevno

- oko 10000 pobačaja godišnje, od čega oko 5000 legalnih, tj. 5000 ilegalnih, dok je

- europski prosjek 10-15 pobačaja na 1000 žena.

Što je nama činiti? Imamo dva pristupa, pristup zabrane i obrnuto, zadržavanja statusa quo. Točnije, suzdržavanja od izmjene Zakona. Osobno bih volio da nema abortusa. Volio bih da nema ni pedofilije. Volio bih da nema ni lopovluka. Volio bih da svi živimo „10 Božjih zapovijedi“, ali to nije rezervirano ni za biskupe, a kamoli za političare, da ne govorimo o svekolikom katoličkom puku.

Što ćemo, i grješnici su dio „ svete nam majke Crkve“. Nije dovoljno poput J. Kosor, nakon što nas je zavila u crno, staviti na glavu crni rubac, poljubiti papin prsten i kazati: idemo dalje, nadajući se da će im nakon poljupca papinog prstena sve biti oprošteno. Crkveno je poslanje da prizna svoj pregolemi grijeh u slučaju napastovanja djece (jasno, riječ je o izuzetim slučajevima i to bi bio „incident“ da ga vrhovni autoriteti Crkve nisu tajili), međutim, skretati pozornost sa tog problema nije moralno. Dapače, amoralno je.

Slažem se sa dr. Antom Čorušićem: „da je pobačaj najgori mogući način planiranja obitelji te da je svaki oblik kontracepcije bolji od abortusa“, ali, ponavljam, u Hrvatskoj je pobačaj dominantno uzrokovan ekonomskim razlozima. Istina, ima onih koji će tvrditi drugačije, pa navoditi da je broj legalno induciranih pobačaja u Hrvatskoj:

- 1985. – 51000

- 1990. – 38644

- 1995. – 14282

- 2000. – 7534

- 2005. – 4563

- 2009. – 4450

Da li je to utjecaj Crkve, promjena navika građana ili ponovni rast ilegalnih pobačaja?

Na stranu načela o odvojenosti Crkve od države (sekularizacija), ali kada bi taj zahtjev „prošao“ (mimo referenduma), onda bi trebalo učiniti samo korak pa zabraniti i potpomognutu oplodnju, pa kontracepciju, pa rastavu braka… i nakon svega toga kazati „dobro jutro talibani“.

Nadam se da radi budućnosti ove nacije ovakvi zahtjevi neće zadobiti pravo građanstva iako ovakva klima dovodi do toga, da smo npr. u Primorsko-goranskoj županiji lani imali 775 legalno induciranih pobačaja, a u dvostruko brojnijoj Splitsko-dalmatinskoj njih 43. Ne usuđujem se uspoređivati te brojke, ali postoji silna nelogičnost, zašto ih je u Primorsko-goranskoj županiji čak 15 puta više nego u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Volio bih da svi živimo „10 božjih zapovijedi“, ali često je „nagon“ iznad razuma, a potom pragma iznad racia.

SANADER

Nitko HDZ-ovu vrhušku ne može „rastočiti“ kao Ivo Sanader.

Ako se nečega HDZ plaši, to je Sanaderovog povratka.

Sanader neće šutjeti.

Do danas je HDZ materijalizirao njegovo uhićenje u Austriji (kamo su ga pustili da pobjegne), a sada će Sanader exploatirati započeta suđenja Polančecu …, sutra i sebi, a sve da bi demistificirao politiku, tj. ljude koje je stvorio.

Navodno (o tome je svjedočio I.Z. Čičak, tvrdeći da je Sanader spašavao vodeće ljude HDZ-a od Haaškog progona, ali i da se silno razočarao u pojedince koji su birajući između sebe i njega izabrali sebe (kao da im je izbor bio težak)).

Govorio sam da se Sanader nije kanio vratiti u politiku, nakon što ju je sramno napustio 1.07.2009.

Međutim, nakon što su „pali“ njegovi ljudi: Polančec, Barišić… Mladineo, a oni koji su mu bili najvjerniji (Kosor, Kalmeta, Milinović, Šeks…) odšutjeli njegov progon (koji se morao dogoditi), te nastavili uživati u sinekurama vlasti, odlučio je, na poziv onih kojima se spremao odstrel, vratiti u politiku.

No, prevario se. Podcijenio je medije i starog lisca V. Šeksa koji mu je došao glave nakon pojavljivanja na konferenciji za štampu 3.01.2010. god. Da se Sanader uspio vratiti prvi bi od njegove ruke stradao Šeks.

Sanader je početkom 2010. bio prestravljen. Nije bio svjestan što mu se događa, a najmanje se mogao nadati uzničkim danima u Salzburgu.

U Salzburgu je bježao od hrvatskog pravosuđa ali kada je shvatio, da ga nema tko štititi, da će biti izručen Hrvatskoj, odlučio se na povratak.

Citiram njegovo priopćenje: „Budući da se posljednjih dana moje ime vezuje uz moguće negativne konotacije naših pregovora s Europskom unijom. Iz tog sam razloga donio odluku da na ročištu 21. lipnja 2011. zatražim hitan postupak izručenja Hrvatskoj. U sudskom postupku u Hrvatskoj želim dokazati svoju nevinost i razobličiti sve laži koje se pojavljuju u medijima i stavljaju meni na teret.“

Zašto se odlučio na povratak?

Da bi mogao sudjelovati u Polančecovoj obrani (demistificirajući svoje odabranike iz HDZ-a), i na taj način sebe braniti. Konačno, da bi se mogao pojavljivati i u drugim procesima i na taj način voditi svoju borbu protiv dojučerašnjih suboraca.

EU mu nudi (to se podrazumijeva, toliko nakaradni nismo), pravično suđenje.

Monitoring EU nad Hrvatskom mu to jamči.

Hrvatska javnost zahtjeva pravično i pošteno suđenje.

Hrvatsko pravosuđe biti će pod stalnom lupom javnosti (što je u redu), i Šeks ovog puta neće moći malim prstom određivati kolika mu kazna ima pripasti.

Sigurno je slijedeće: nitko ovu politiku (HDZ) ne može demontirati kao onaj koji ju je stvarao i koji je HDZ vratio i učvrstio na vlasti, kao što nitko Sanaderu ne može osigurati poštenije suđenje, doli buduća vlast.

Buduća vlast nema potreba nikome, pa ni Sanaderu „pakirati“. Niti ima potrebe Sanadera „pokrivati“. Buduća vlast mora inzistirati: na neovisnom postupanju i najvećim postupovnim standardima.

Jasno opozicija se nada samo jednom: da će Sanader govoriti. I to istinu. Da neće nikoga štedjeti. Da će omogućiti da se spozna puna istina o svakome tko ga je okruživao i sa njime radio.

MEDIJI I VONS

EPH, Novi list – Ježić, Glas Istre, Slobodna Dalmacija – Kutle, Večernji list – Pašalić, HRT – Barišić (o kupovanju emisija …), Televizija u Osijeku, radio Vukova Gorica, Nacional, Zadarski list …. portali … to su neki od medija koji se spominju zadnjih godina kroz sudsko, policijsko postupanje.

Medijski prostor je „najgušće“ pokriven interesni prostor u Hrvatskoj. Nigdje konkurencija nije „življa“. Interes javnosti do medija, moć medija, zlouporabe medija, novac oko medija (iako je gro medijskih kuća na koljenima i nikada nisu imale novac), sve to medije vraća u centar pozornosti, poglavito interesa vlasti.

Na medije ne bi trebao imati utjecaj ni kriminal, ni politika, a ni krupni kapital (koji je sažet i od politike i kriminala – pretvorba).

Međutim što želim reći? Što u jednoj uređenoj državi VONS ima raditi sa medijima? Što o medijima imaju raspravljati ministar obrane ili šefovi obavještajne zajednice, zapovjednik Glavnog stožera, ili ministar pravosuđa, predsjednik Sabora ili predsjednica Vlade.

Imamo institucije, koje trebaju same postupati, a ne čekati mig politike, jer po tom obrascu sve ćemo pretvoriti u politiku, kako „hapšenje“ Sanadera ili Polančeca, Čehoka ili bilo koga drugoga.

Ovo što će uraditi VONS opasan je presedan. To je radio Tuđman 90-tih i nitko me ne može uvjeriti da mediji imaju biti predmet nacionalne sigurnosti.