Obračunavši se s zabludama koje domaća politička eliti ima kada je u pitanju neoliberalizam Jurčić nudi novi društveno ekonomski model „Državu blagostanja“ koja građanima treba osigurati stanovanje, besplatno obrazovanje i besplatnu zdravstvenu zaštitu. Jurčić ne otkriva samo što želi nego i što bi trebalo poduzeti da se do toga dođe.

Hrvatsko gospodarstvo u posljednje vrijeme proživljava krizu, ovoga puta dublju i očito dugotrajniju. No, to što se događa nije ograničeno samo na područje gospodarstva jer ono je samo jedna od važnih sastavnica jedinstvenog društvenog organizma u kojem su svi njegovi dijelovi usko povezani. Na stanje u gospodarstvu utječu vodeće ideološke doktrine, stanje društvene svijesti, državna politika, politička orijentacija, profesionalizam i poštenje onih koji rade u upravljačkom aparatu i pravna odgovornost demokratskih institucija.

Gospodarsko i socijalno stanje u Hrvatskoj je loše. Samo stanje ne bi zabrinjavalo da je ono posljedica kratkoročnih negativnih kretanja u zemlji ili u okruženju. Izvor loše situacije u Hrvatskoj ne nalazi se izvan Hrvatske nego u potpuno pogrešnom gospodarskom modelu, a zabrinutost proizlazi iz ponašanja političkih lidera koji ne prepoznaju niti izvor problema niti, sukladno tome, izlaz iz situacije. Ne smije se zanemariti zapostavljena, inače, iznimno važna uloga znanosti, obrazovanja, moralnog raspoloženja u društvu, stvaralačkog potencijala i opće kulture intelektualne elite.

Naši „ reformatori“ nažalost nisu još spremni otvoreno priznati neuvjerljivost i slom ultraliberalističke ideologije koja je proizvela globalnu ali i našu vlastitu Hrvatsku krizu. Suvremena država treba izvršavati odgovorne funkcije. Ona mora spriječiti i obuzdati slom tržišnih mehanizama, i ne samo u financijskom području, nego i u drugim područjima. Riječ je o održavanju socijalnog i društvenog stanja nacije, o očuvanju okoliša, o modernizaciji proizvodnje, o stvaranju ekonomske infrastrukture, o borbi protiv korupcije, nezaposlenosti, siromaštva itd.

Država je sposobna igrati bitnu ulogu u stimuliranju inovacijskog procesa ulažući proračunska sredstva u ključne, tehnološki napredne proizvodnje, osobito u novostvorene, ali isto tako sudjelujući u upravljanju njima. Njezina je podrška nezamjenjiva i za razvoj poljoprivredne proizvodnje mnogih zemalja, a osobito Hrvatske čiji kapaciteti nisu u većoj mjeri iskorišteni. Razlozi koje navode liberali protiv miješanja države u gospodarstvo obično se svode na njezinu neučinkovitost zbog nedovoljne stručnosti činovnika, zbog njihove potkupljivosti i prekomjernog birokratiziranja. Naravno ti prigovori često nisu bez osnova.

Međutim izvori takvog ponašanja nisu u državi nego u vladajućoj politici koja organizira, nadzire i upravlja državom, odnosno, u njenim ciljevima. Da li je cilj vladajućih osobna i grupna ili društvena korist? Ali isto tako na drugoj strani, zar je privatno poduzetništvo baš toliko nepogrešivo i idealno? Nesavjesnost u poslovanju, zlouporaba položaja, nepoštenje, nekorektan odnos prema poslovnim partnerima, izbjegavanje plaćanja poreza, neodgovornost prema prirodi, potkupljivanje činovnika i drugi kriminalni postupci su posljedica neutažive želje za zgrtanjem bogatstva, jednom riječju, pohlepe, opće su poznati. Zbog toga sama dilema: slobodno tržište ili kontrola i sudjelovanje države u tom tržištu su čista izmišljotina. Problematika se svodi na ispravno povezivanje poduzetništva i države i za poduzimanje mjera za uvođenje reda u oba ova područja.

Mjere za izlazak iz krize

U tom procesu prije svega potrebno je poboljšati kvalitetu rada državnog sustava upravljanja i stvoriti klasu nepotkupljivih, poštenih i visoko stručnih upravljača. Promjene u upravljačkim strukturama u posljednjem razdoblju dezorganizirale su upravu zemljom. Važno je da se kadrovi u državnom aparatu biraju prema stručnosti i radnom iskustvu, prema poštenju, prema znanju rada s ljudima i prema spremnosti i sposobnosti da se bore za društvene interese. Jasno je da se takve promjene ne mogu provesti preko noći.

Hrvatska će zbog neučinkovitosti državnog sustava upravljanja još dugo svojom konkurentskom sposobnošću na svjetskom tržištu zaostajati za drugim zemljama. Kako bi popravila takvu poziciju, mora prvo odlučiti, imajući u vidu suvremenu svjetsku realnost, kakva mora biti uloga države u našem gospodarstvu i drugo, kako to postići. Nisu dovoljne neodređene i nejasne izjave o tome, nego je vrijeme formirati jasnu koncepciju izgradnje države i dosljedno to provoditi u život.

Hrvatska gubi proizvodnju, deindustrijalizira se u vremenu kad se društva i zemlje razvijaju na industriji. Smanjuje se broj proizvoda koje može izvoziti i kroz taj izvoz zaraditi. Uvoz je veći od izvoza i time se gomila vanjski dug, što je u situaciji vanjske nekonvertibilnosti kune, uz visoku nezaposlenost, najveći problem hrvatskog gospodarstva. Zanemario se postulat klasične političke ekonomije: država se bogati kada ima robu koju može prodavati ( izvoziti).
 

Gospodarstvo ne može bez novca. Novac je također dio nacionalnog bogatstva jednako kao i sredstvo plaćanja i sredstvo akumulacije i onda i kada nije u opticaju nego predstavlja mjeru vrijednosti. On je posljednja funkcija koja je odlučujuća za ekonomski rast. Novac je sve to ako mu ne oduzmete njegove funkcije kao što je to učinila Hrvatska svojoj kuni uvodeći deviznu klauzulu, čime je strana valuta preuzela najveći broj funkcija novca u nacionalnom gospodarstvu.

Da bi gospodarstvo raslo u zemlji je potrebna povoljna investicijska klima. Njeno stvaranje i održavanje nikako nije ekonomska zadaća. Ta klima ovisi o učinkovitosti državne uprave, o tome da ne postoje neopravdane birokratske prepreke, o političkoj stabilnosti i vjerodostojnosti, o povjerenju investitora prema cijelom ekonomskom, pravnom i poreznom sustavu, o stanju poslovnog morala i o učinkovitosti borbe protiv korupcije i o perspektivi stjecanja zadovoljavajuće dobiti koja otvara put dinamičnom i harmoničnom razvitku gospodarstva.

Država je odgovorna za određivanje svojih prioritetnih smjerova, za davanje jamstava u slučaju rizika kakav privatni biznis nije spreman preuzeti, za stvaranja olakšica kod kreditiranja i oporezivanja za strateški važne investicije.

Za to su potrebni veliki administrativni napori i reformatorski potezi, koje liberali mogu proglasiti neopravdanim miješanjem države u gospodarstvo, ali bez sudjelovanja države i bez uspostavljanja javno-privatnog partnerstva, definitivno u Hrvatskoj nema poboljšanja investicijske klime a time ni ostvarivanja ciljeva visokog ekonomskog rasta.

Nadamo se da je nastupio trenutak istine i kada postaje moguće izvući pouku iz pogrešaka prošlosti i otkloniti prepreke i stvoriti poticaje bržeg kretanja naprijed. Postojeće stanje u Hrvatskom društvu ukazuje da se to ne može postići pojedinačnim i izdvojenim promjenama u postojećem sustavu. Potrebna je velika transformacija iz postojećeg stanja u model društva koji najviše odgovara hrvatskom društvu.

Promašaji liberalnog kapitalizma

Padom socijalizma početkom devedesetih, povijest kao da se definitivno priklonila liberalnom kapitalizmu označujući ga kao neospornim pobjednikom i univerzalnim modelom budućeg uređenja svijeta. To je bio neki oblik konzervativne revolucije koja je prikazana kao povijesna nužnost i koja će snagom „nevidljive ruke“ slobodnog tržišta osigurati narodima svijeta stabilnost, mir i blagostanje. Razvoj društva (države) shvaćen je kao opća privatizacija, liberalizacija i deregulacija pri čemu će ekonomski rast nastupiti kao prirodni rezultat tržišnog automatizma. Hrvatska je prihvatila taj koncept ekonomskog razvoja ali i kao politiku tranzicije.

Trebalo je samo velikom brzinom provesti liberalizaciju, privatizaciju, deregulaciju i osigurati neovisnost centralne banke i za par godina trebali smo se naći u društvu blagostanja. To se nije dogodilo i nije se moglo dogoditi jer liberalni koncept je politička ideologija a ne ekonomska doktrina. Iza „nevidljive ruke“ kod razvijenih zemalja uvijek postoji „nevidljiva“ uloga države koja se samo na svjetlu dana pojavi u razdobljima kriza a u ostalim vremenima djeluje nevidljivo ali snažno u poticanju razvoja svoga gospodarstva kroz stvaranje novih nacionalnih, efikasnijih i konkurentnijih proizvoda i nacionalnih poduzetnika.

Tržište ne stvara proizvode, ono je samo prostor za utakmicu između proizvoda. Proizvodi se stvaraju u društveno- gospodarskom sustavu koji organizira država, a proizvode se poduzećima u nacionalnom vlasništvu koja u globaliziranom svijetu ne moraju biti u vlastitoj zemlji.

Liberalizacijom, Hrvatska kao i većina tranzicijskih zemalja izložila se nepripremljena, puno pripremljenijoj i snažnijoj konkurenciji razvijenih zemalja. Kroz liberalizaciju razvijene zemlje su preko svog razvijenog proizvodnog, kulturnog i organizacijskog potencijala već unaprijed osigurale povlašteni položaj u distribuciji svjetskog rasta i bogatstva a njihovo bogatstvo se povećava kako se svjetska razmjena sve više oblikuje prema njihovim mjerilima. Prednosti ekonomske globalizacije u Hrvatskoj politici su precjenjivane a njezini rizici i prijetnje su podcjenjivani.

Hrvatska je prihvatila „ideologiju“ makroekonomske stabilnosti a sve ostalo je trebala riješiti nevidljiva ruka. Takva politika je, radi neznanja i komoditeta politički elita usvojena i ona se provodi bez obzira na, već svima jasno vidljive, njene negativne posljedice. Nekritički je prihvatila neoliberalistički koncept, nepripremljena otvorila se svijetu, bez restrukturiranja poduzeća i bez reorganiziranja ekonomske uloge države u skladu s novim okruženjem. Osim toga, zbog odvajanja od bivše države u kojoj je bila regionalna ekonomija, Hrvatska nije napravila tranziciju iz regionalne u nacionalnu ekonomiju.

Reprodukcijski lanci uspostavljeni u bivšoj državi su potrgani osamostaljenjem Hrvatske. Mnoge proizvodnje nisu se mogle započeti a neke se nisu mogle završiti jer su pojedini dijelovi proizvodnog lanca ostali u drugim osamostaljenim državama. Zbog toga se trebalo organizirati proces izgradnje novog, nacionalnog gospodarstva. Međutim, nije učinjeno ništa, niti se pokušalo. Nekritičko otvaranje granica, uvozna roba je efikasno nadomjestila nedostatak domaće.

Domaća proizvodnja za liberalizirano tržište nije ni bila potrebna, sve se na tržištu moglo nabaviti. To što je bilo sve manje domaće robe kao da nikog nije zabrinjavalo. Zapostavila se domaća proizvodnja. To se očekivalo od „nevidljive ruke“. Tako neorganizirana i nepripremljena nacionalna ekonomija izložila se svjetskoj konkurenciji koja je jednostavno „pomela“ hrvatsku proizvodnju.

Restrukturiranje poduzeća je zamijenjeno s privatizacijom. Vladajuća politika je iz neznanja i iz drugih razloga, a najviše kao alibi politiku, uvjerila samu sebe pa onda pokušava cijelo vrijeme uvjeriti i javnost da je privatizacija najbolji način restrukturiranja socijalističkih poduzeća. Iako to danas svaki čovjek zna da nije istina, vladajuća politika i dalje ustrajava na toma. Kroz taj proces u najvećoj mjeri su se stvarali privatni vlasnici bivše društvene imovine a manje tržišni poduzetnici. Takva poduzetnička klasa dodatno je ubrzala deidustrijalizaciju i povećala broj nezaposlenih.

Neoliberalni način pretvorbe koji je gospodarstvo doveo pred zid obećavao je mogućnost brzog obogaćivanja i imao je svoje zainteresirane zagovornike. Stvarana je nova klasa vlasnika koji su se obogatili grabežnom privatizacijom. Pored toga državna birokracija postepeno se stapala s tako stvorenim poduzetnicima i počela djelovati zajedno s njim.

Novi društveno ekonomski model

Razočaravši se u socijalistički sustav, mnogi građani i političari nisu sumnjali u to da ga mora zamijeniti društveno uređenje slično onom zapadnoeuropskom ili američkom. Takvo uređenje zasnovano na demokraciji i tržišnim odnosima razvijalo se kroz mnoga desetljeća. Međutim, malo se tko zamislio o činjenici da ova dva sustava i nisu potpuno ista i da u svijetu postoje različiti oblici demokracije i tržišta i da su razlog tome povijesne specifičnosti i tradicije pojedinačnih zemalja. I u samoj Europi postoji velika razlika u poslovnim običajima i kulturi među zemljama koji su posljedica dugih povijesnih procesa i pokazali su se kao slabo pogodni za prenošenje u druge zemlja.

Metode socijalnog inžinjeringa i šok terapije, kojima su se koristili neki režimi u tranzicijskim zemljama, ne mogu za nekoliko mjeseci ili godina promijeniti psihologiju i ponašanje ljudi, niti ih prisiliti da prihvate nove duhovne i moralne vrijednosti. Iz toga proizlaze neuspjesi u tranziciji i razočaranje najvećeg dijela građana koji su najveći gubitnici takve tranzicije.

Zbog toga se i u Hrvatskoj nameće osnovno pitanje, kakav bi model ekonomskog i socijalnog uređenja bio najsretnije rješenje i kroz koje etape treba proći u gospodarskom i socijalnom području da se postigne taj model.

Najbolji cilj transformacije iz postojećeg stanja za Hrvatsku je „Država blagostanja“. Posljednja globalna ekonomska kriza izazvala je opću sumnju u vjerodostojnost liberalnog modela funkcioniranja tržišnog gospodarstva. Za izlaz iz ove krize i „najliberalnije“ zemlje koristile su ekonomsko- političke instrumente države blagostanja. Skandinavske zemlje tijekom proteklih desetljeća imale su dinamičan rast gospodarstva i povećanja blagostanja svojih građana na modelu države blagostanja, a ovu krizu prošli su sa mnogo manjim potresima nego većina zemalja liberalnog modela.

Cilj države blagostanja nije samo povećanje profita poduzeća nego i povećanje blagostanja društva. Efikasnost poduzeća se podrazumijeva, ali se ne dopušta povećanje profita poduzeća po svaku cijenu nego se sve mjeri odnosom ukupnih društvenih koristi i ukupnih društvenih troškova. S ekonomske točke ovo je nužni uvjet dugoročno održivog rasta gospodarstva i razvoja društva.

Država blagostanja podrazumijeva „da svi imaju pravo na život“. Misli se na dobar život. U današnjoj civilizaciji dobar život može doći iz rasta gospodarstva, a osnovni faktor rasta gospodarstva je sit, zdrav i obrazovan čovjek. Ne ulazeći u humanu stranu ovog pitanja nego samo logično ekonomsku, u državi blagostanja čovjek treba imati osigurano stanovanje, besplatno obrazovanje i besplatnu zdravstvenu zaštitu.

Presudno ekonomsko značenje dobiva povećanje količine ljudskog i socijalnog kapitala. Najdragocjeniji društveni kapital naroda su zdravlje, znanja i umijeća, opća kultura i kultura ponašanja članova društva, ali isto tako i njihov građanski položaj. Ne manje važno je povećanje povjerenja ljudi prema vlasti, njihovu uvjerenosti u pravednost i snagu društvenog uređenja i osiguravati jedinstvenost društva, tj. povećavati socijalni kapital. Država mora voditi ekonomsku politiku koja će osigurati dovoljno kvalitetnih radnih mjesta za radno sposobno stanovništvo. Hrvatska kao socijalna država određena je Ustavom iako nigdje u državnim dokumentima to nije preciznije određeno što je sadržaj te socijalne države.

Hrvatska kao država blagostanja mogla bi značiti slijedeće:

1. očuvanje socijalnih postignuća prošlosti i razvijanje regulacijske uloge države u korigiranju tržišnih manjkavosti,

2. Nedopuštanje velike nezaposlenosti, siromaštva i dostojnu visinu najniže plaće,

3. Jednake mogućnosti za sve neovisno o materijalnom statusu, religiji ili narodnosti radi stjecanja obrazovanja i osiguranja vlastitim radom dostojne razine životnog standarda,

4. Aktivnu ulogu države u osiguranju interesa cijelog društva, u formiranju socijalno pravedne dohodovne politike, u razvijanju znanosti, kulture, zdravstva, obrazovanja, očuvanja okoliša, podršci inovacijama i tehnološkom napretku i

5. Osiguranje demokratskih procedura u donošenju najvažnijih državnih odluka, poštenom informiranju društva o stanju u zemlji i kontrolig radi uspješnog upravljanja državom s skladu c ciljem ostvarivanja države blagostanja.

Potrebna sredstva za ostvarivanje Hrvatske kao države blagostanja nalaze se u nacionalnom kapitalu, odnosno bogatstvu. Unatoč teškoj gospodarskoj i socijalnoj situaciji u Hrvatskoj i koja je suočena i s velikim vanjskim dugom, nacionalno bogatstvo Hrvatske je još uvijek dovoljno velik da ostvarimo državu blagostanja.

Upotreba nacionalnog kapitala ne smije biti korištena za potrošnju, ili za plaćanje dugova, nego za stvaranje još veće vrijednosti, a od tog povećanja vrijednosti trebaju imati korist svi članovi društva, a iz tog povećanja vrijednosti i naši dugovi biti će manji, a standard građana veći. U skladu s ovakvim ciljem treba donositi ekonomsko političke odluke i organizirati državni aparat.