HDZ predlaže da se Zakon o pravima branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (N.N. br. 174/2004, 92/2005, 2/2007, 107/2007, 65/2009, 137/2009, i 146/2010), uzdigne na razinu Ustavnog Zakona. Što to konkretno znači?

San o drugačijoj Hrvatskoj

Da se isti (braniteljski zakon) ubuduće ne može mijenjati bez 'apsolutnog' konsenzusa, točnije bez 2/3 većine. Svatko dobronamjeran mora priznati, bez žrtve branitelja ne bi bilo Hrvatske. Bez krvi naših invalida i mučenika ne bi bilo 'demokratskih' institucija. Bez stradanja branitelja ne bi bilo hrvatske samostalnosti i zato se braniteljima ne treba obraćati lažnom patetikom već istinom. Istina je i da su hrvatski branitelji sanjali drugačiju Hrvatsku. Snovi o samostalnosti Hrvatske su dosanjani, ali do prosperitetne, napredne Hrvatske proteći će još puno vode i Savom i Dravom.

Istina je i ono što govori dio zastupnika iz redova HDZ-a. Jedni su se borili u Munchenu, drugi su jurišali po New Yorku, a treći su stajali u rovovima i uzvraćali vatru. O karakteru rata kasnije. Za to nisu krivi mali ljudi koji su sebe izložili pogibelji.

I tako dok su jedni slali razglednice rodbini u Hrvatskoj iz Munchena, drugi su boraveći u rovovima ostajali bez posla, egzistencije, radnih mjesta, budućnosti… Nije prošlo mnogo vremena, ekipa iz inozemstva se vratila, oni danas dijele lekcije o hrvatstvu, dok im generacija skapava od gladi. Da li svi trebamo biti isti? Apsolutno! Da li su svi bili isti '91 ili '92, '93 ili '94. Nisu. Nikada neću zaboraviti kada mi je u zimu '91. mlađi brat Darko dobio mobilizacijski poziv.

Otac je šutio, majka je bila van sebe, plačući je otišla u sobu, donijela 5-6.000 DEM i rekla:

„Darko ovo je sve što imamo. Uzmi i odi u Njemačku (tamo mi majka ima brata), ili u Kanadu (tamo ima sestru), odi u Italiju (tamo otac ima sestru…), samo mi nemoj poginuti. Brat plače, i govori: što bi ti da se nikada poslije ne mogu vratiti kući, i nakon doga odlazi u Liku… I tako tri, četiri puta puta.

Kako se odužiti braniteljima?

I sad, da li smo svi jednaki? Oni koji su privatizirali tvornice po Hrvatskoj, i oni koji su ginuli, da li su jednaki sudionici Munchenske bojne i dečki iz Slavonije koji poslije rata nisu našli ni radna mjesta, a mnogi ni domove? Kako pomiriti načelo o apsolutnoj, univerzalnoj ravnopravnosti i ljudskoj pravdi? Kako pomiriti načelo jednakosti i kako se odužiti onima koji su obranili Republiku Hrvatsku? Kako možemo kazati, braniteljima je dovoljna hvala neovisna Hrvatska, a ovima drugima je hvala neka privatizirana tvornica.

Braniteljima treba biti dovoljna hvala što su živi, a ovima drugima koji su opljačkali Hrvatsku (i koji se doživljavaju stupovima društva) treba se zahvaliti sa još kojim hotelom, besplatnim turističkim zemljištem ili beskamatnim zajmom na teret države? Živimo u krajnje nepravičnom svijetu. Kako da se odužimo i kako da svaku inicijativu ne kompromitiramo politikantstvom? Hrvatska je bila žrtva brutalne agresije, a da nikada nije proglasila rat. Hrvatska je bila razarana, a Tuđman je u BIH vodio politiku nalik Miloševićevoj. Hrvatska je bila pljačkana od pobunjenih hordi, a i sami smo tolerirali nedjela među našim jedinicama…, ali nesporno je da je Domovinski rat bio obrambeni, legitiman i oslobodilački. To nitko ne može osporiti.

Znači, što nam je činiti glede braniteljskog zakona?

Taj se je zakon, od 2004. do danas 6 puta mijenjao. Svaki puta se lepeza braniteljskih prava širila, svaki put su se osiguravala dodatna sredstva u proračunu, i svaki put je Zakon konsenzusom mijenjan.

I na taj način dolazimo do 2011.

Hrvatska je materijalno uništena.

• u mandatu Jadranke Kosor Hrvatska je ostala bez 140.000 radnih mjesta

• Hrvatska 2011. treba osigurati 15,25 mlrd € za servisiranje vanjskog duga

• ministrica Dalić svaki mjesec „uzima“ 2,5 mlrd kn zajmova za uredno praćenje javne potrošnje

• na 4 umirovljenika dolazi tek 5 radnika, sa time da od 1,5 mil radnika 388.000 radi u javnom sektoru,

• Hrvatska bezobrazno nalikuje Grčkoj…

Ukradena budućnost

U ovim (opisanim) okolnostima ekipa na vlasti želi onemogućiti intervenciju u materiju u koju je sama ne jednom (od 2004) intervenirala na štetu samih branitelja. Sjetimo se 2009. kada Jadranka Kosor smanjuje mirovine i braniteljima, a danas, licemjerno brani budućoj vlasti bilo koju promjenu braniteljskih prava.

To nije fer. To je prozirno. To je politikantstvo. Invalidima nitko ne smije niti za kunu umanjiti njihova primanja. Obiteljima stradalih, također nitko nema prava korigirati na niže njihova primanja. Svi ostali možemo biti na tapeti. Kada je riječ o invalidima i stradalima – nismo isti. Nema majke koja ne bi vratila do lipe naknadu koju prima za pokojnog sina, samo da joj se sin vrati. Ti ljudi su naša obveza. Ne smije se dogoditi da naše branitelje bilo koja vlast tretira kao što je '91 Tuđmanova tretirala borce NOB-a, bez kojih Istra, Rijeka, Zadar, otoci, nikada ne bi bili dio Hrvatske.

Međutim kako ocijeniti ovu zakonsku (ustavnu) inicijativu. Ona je na štetu samih branitelja. Zašto? Jer armija lažnih branitelja (danas imamo 500.000 branitelja, a Tuđman je spominjao broj od 360.000 branitelja) uskraćuje prava stvarnim braniteljima. Dok se ove brojke ne korigiraju mi ćemo krasti budućnost stvarnih branitelja. Prošlost smo im uzeli (pljačka, pretvorba, besperspektivnost…), a budućnosti neće imati ni njihova djeca ako stvarne branitelje ne razlučimo od lažnih.

Zato, invalidu uvijek kuna više. Obiteljima stradalih uvijek kunu više, a politikantstvu i mitologiji recimo ne.