Prije pola godine osobno sam ukazao na određene nezakonitosti u vojsci. Od ministra obrane odgovoreno mi je da nisam u pravu i da nepravilnosti nema. Što bi se reklo sve je po PS-u. Ovih dana novo obznanjena afera u vojnim redovima ponovno potvrđuje pouzdanost mojih izvora. Ali biti u pravu u ovoj Hrvatskoj ne znači bog zna što. Pričati koje kakve budalaštine ugodne uhu većini, činiti korisne usluge i znati pred kime pognuti glavu daleko se više cijeni.

Reformski potencijal u ovome društvu je više nego skroman. Neću puno pogriješiti ako kažem da bi ne više od 15 do maksimalno 20 posto građana iskreno htjelo dobro uređenu i funkcionirajuću državu. Još toliko građana bi tu novu realnost bez većih problema prihvatilo. Međutim, većina bi radije, iz različitih razloga, da se postojeće stanje nereda zadrži. I zbog toga, na ovome primjeru, liberalna postavka o jednakosti svih ne drži vodu. Nismo, niti možemo biti svi jednaki, jer različito poimamo odgovornost prema zajednici. Jedni su odgovorni a drugi krajnje neodgovorni, i uz to one prve smatraju u konačnici budalama.

Polihistoričar Polibije, klasificirajući dobre i loše oblike vladavine, nasuprot demokraciji, kao vladavini naroda, naveo je „ohlokraciju“, odnosno vladavinu ološa. Od svih suvremenih politoloških opisa hrvatske političke zbilje, ovaj drevni mi se čini najtočnijim. Ološ vlada ovom zemljom, i za to nam nije nitko kriv. Ni Beč ni Pešta ni Beograd ni Brisel. Ovom državom konačno upravljamo samostalno i morati ćemo preuzeti i odgovornost za vlastita djela.

U skladu s gore rečenim, nemoguće je ne složiti se i s izrekom da svaki narod zaslužuje vlast koju ima. Gledajući prosvjede u Grčkoj, jedino što nastojim doznati (bez uspjeha) je slijedeće: ima li Grka koji su ukazivali na ne održivost političkog, socijalnog i gospodarskog sustava desetljećima razvijanog u toj zemlji. I ako postoje takvi muškarci i žene, a zasigurno postoje, na kojim pozicijama u vlasti se nalaze. Vjerojatno negdje na marginama.

U ove ljetne dane pravo osvježenje namučenoj zemlji može donijeti jedino Ivo Sanader. Hoće li to biti jedna dobra ciklona koja će uskovitlati hrvatsku pustopoljinu ostaje da se vidi. Bilo bi dobro da čovjek progovori jer puno toga zna i sa mnogima je, koji predstavljaju kremu hrvatskog društva, radio obostrano vrlo unosne poslove. U slučaju spremnosti da olakša dušu, njegovo svjedočenje bi trebalo postati obveznom literaturom na kolegijima o političkom sustavu Hrvatske. Radi možebitnog ozdravljenja nacije nužno je, posebno to vrijedi za mlađe generacije, jer za starije spasa teško da ima, suočenje s psihopatološkom stranom hrvatske politike.