Nacionalna sigurnost u zadnje vrijeme jako muči naše „vođe“. Stalno sazivaju Vijeće za nacionalnu sigurnost. U pravilu nikad ne saznamo o čemu se tamo raspravlja i kakvi su rezultati tih rasprava. Iz dostupnih neslužbenih informacija možemo zaključiti da se na vijeću odmjeravaju snage različitih razina vlasti ili se produžuje „život“ nekim manje bitnim događajima. Dok se javnost zabavlja „hoću-neću“politikom Vijeća, u Hrvatskoj državi nema mjesta gdje se strateški promišlja raspravlja i odlučuje o nacionalnoj sigurnosti zemlje i građane. Teme koje su do nedavno spadale u kategoriju državnih ili vojnih tajni, danas se medijski tretiraju u crnim kronikama, feljtonima ili na žutim stranicama.

Nacionalna sigurnost sve više postaje pitanje forme, dok se sadržaj postepeno gubi.

Uski stranački interesi

Privođenje generala, zapovjednika kopnene vojske zbog sumnje na kazneno djelo zloupotrebe položaja, razlog je zbog kojeg predsjednica Vlade najavljuje da će zatražiti sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost.

Zanimljivo, jer se ne sjećam da se privođenje predsjednika Vlade dovodilo u vezu s nacionalnom sigurnošću, iako su djela koja mu se stavljaju na teret (ako je osnovano ono što čitamo po medijima) na granici veleizdaje.

Više je nego očito da nacionalna sigurnost nije tema sveobuhvatnih analiza, niti se strateški sagledavaju moguće slabe točke postoječih sigurnosno-obrambenih sustava.

Sagledavanja budućih izazova, u kontekstu izmijenjenih okolnosti na domaćoj i međunarodnoj sceni predmet je istraživanja pojedinih eksperata ili rijetkih savjesnih službenika resornih ministarstava i tu sve staje. Vladajuća politička scena pokazuje interes za nacionalnu sigurnost tek kroz reagiranje na neki od skandala proizašlih iz obrambenog, policijskom ili sigurnosnog sustava.

Za ovakvo stanje niti možemo, niti smijemo kriviti brojne pripadnike Oružanih snaga, policije ili obavještajnih agencija. Naprotiv, svi su ti sektori solidno kapacitirani i sposobni odraditi svaku zadaću, u uredima i na terenu.

Najveći problem predstavlja upravljanje, zapovjedne strukture i tzv. „politička elita“ koja nije u stanju preuzeti odgovornost i pozicionirati nacionalne interese iznad uskih stranačkih interesa.

Neznanje ili neinformiranost ne oslobađa odgovornosti nikoga tko se prihvatio upravljanja državom. Slabosti, loše upravljanje i kadroviranje u cjelokupnoj javnoj upravi za nikoga ne bi trebali biti iznenađenje.

Dvadeset godina ispravljamo iste pogreške

Ekscesi sami po sebi nisu razlog zbog kojeg sam izrazito kritična prema političkim dužnosnicima. Problem je što se na političkoj razini godinama tolerirala (čak poticala) praksa veće ili manje zloupotrebe položaja. Oni koji su odradili mandat bez da su postali bogatiji bar za jednu „kućicu s bazenom“ smatrani su nesposobnima. Izostanak profesionalnih i moralnih kriterija nadomješten je interesima, razmjenom usluga, političkom podobnošću ili običnim udvorništvom. Mreža isprepletenih interesa tako se raširila da se mnogi pitaju kako uopće pristupiti promjeni. Gdje god takneš prijeti opasnost da „nagaziš“ na nekoga važnog koji će zbog svoje umiješanosti u neprincipijelne rabote, potopiti i reformu i reformatora.

Neki analitičari procjenjuju da je takvo stanje posljedica zakonom definirane podijeljene odgovornosti između Predsjednika države i Vlade. To može ali i ne mora biti problem. Za našu razinu razvijenosti demokratskih institucija meni se čini da imamo prikladno rješenje.

Odgovoran političar mora znati dijeliti ovlasti i zasluge, te biti sposoban razgovarati i dogovarati, primati pohvale i dijeliti kritike.

Nalazimo se pred novim izbornim ciklusom obogaćeni iskustvom i spoznajom da je prošlo vrijeme kad su najviši dužnosnici bili praktično nedodirljivi. Nadam se da rezultat izbora neće biti samo puka kadrovska promjena u vrhu političke vlasti, već i promjena odgovornosti prema javnom interesu, naročito nacionalnoj sigurnosti.

Nacionalna sigurnost ne leži samo na vojsci i policiji, već je uvjetovana funkcioniranjem cjelokupnog sustava upravljanja državom.

Na kraju se moramo zapitati koliko smo svi skupa pametni i sposobni kad dvadeset godina radimo i ispravljamo uvijek iste pogreške.

Živi bili pa vidjeli!