Danas rješavam nadogradnju bolnice koja je zapela na tipičnim balkanskim barijerama. Od Vijeća Europe dobili smo financiranje izgradnje i opremanja novog centra za transplantaciju. Nakon tisuća sati učenja i samoodricanja članova tima, stotina noći uz operacioni stol... To je bila naša investicija. Kada sam prije četiri godine kandidirao projekt, motiv mi je bio napraviti uvjete za spašavanje dvije stotine života godišnje, što znači izgraditi novi centar.

Zatim slijedi niz balkanskih događaja. U projektu pogrešan statički izračun, zatim tri mjeseca kasnimo s početkom gradnje jer pogreškom administracije nismo na vrijeme dobili suglasnost okolnih stanara. Ode prva građevinska sezona! Zaboravljeno je projektirati novu trafostanicu za novu opremu, zakašnjenje pet mjeseci.

Izvođač ima opravdane vantroškovničke radove koje investitor iz Europe - ne poznaje! Kašnjenje od novih šest mjeseci. Danas mi je veliki dan, jer smo napokon pronašli rješenje za dovršenje projekta. Naši pacijenti će ipak živjeti!

Mi liječnici učili smo u Europi još dok je nekima iz današnje politike taj zapad bio ideološki neprijatelj. Zato, brzo u Europsku uniju, da i drugi nadoknade zaostatke u standardima i kvaliteti. To je jedino jamstvo dobre budućnosti Hrvatske.

 

 

Na internetu čitam ankete o predsjedničkim kandidatima. Uglavnom gubim od kandidata SDP-a. Nazivaju me novinari za komentar. Što da odgovorim? Da sam uvijek gubio u anketama, a pobjeđivao na izborima? Navodim i primjer nekih europskih zemalja gdje su ankete mjesec dana prije izbora zabranjene jer se smatra da nedemokratskim metodama usmjeravaju birače.

Sjećam se daleke 1993. godine, bio sam kandidat za saborskog zastupnika u Dubravi i Sesvetama. Velika čast, jer je na izborima prije tih u istoj izbornoj jedinici pobijedio dr. Franjo Tuđman! Sve opozicijske stranke ujedinile su se protiv mene s jedinstvenim kandidatom. Ankete su govorile za njegovu premoćnu pobjedu! Rezultat je bio moja pobjeda s najvećom razlikom od svih zagrebačkih izbornih jedinica. Nikada nitko nije analizirao uzroke odstupanja ankete od rezultata. Taj put ankete nisu ispunile planirani politički zadatak. Slično se zbiva danas. Još uvijek stoji na internetu rezultat jedne ankete na 10.877 ispitanika. Dobio sam 41 posto, kandidat SDP-a 29 posto. Ali, gle čuda!

Ispod rezultata je naslov: Josipović vodi! Kliknem na taj podatak i vidim da je vlasnik ankete u svojoj gledanoj TV emisiji objavio potpuno druge podatke, temeljene na navodno 2000 ispitanika, u kojoj ja gubim sa značajnom razlikom! Tko ne vjeruje, neka potraži na internetu: www. Dnevnik.hr, podnaslov blog and fun, zatim podnaslov ankete, pa zatim kliknuti stranicu 11. TV tvrtka objavljuje u prvim minutama svog dnevnika anketu s pet puta manje sudionika, a onu veću prešućuje! Dobro poznajem statistiku jer je važan dio mojeg znanstvenog rada.

U matematici sam bio odličan. Ne mogu shvatiti da je važniji rezultat s manje sudionika. Pa ipak, u politici je 2000 anketiranih značajnije, dakle više, od 10.877 anketiranih. Očito još moram puno učiti. Ne statistiku i matematiku, nego politiku.

 

Vremena su takva da se ponekad mora raditi i nedjeljom. To je suprotno mom svjetonazoru, ali ponekad moram odstupiti od vlastitih principa. Moram do ponedjeljka završiti plan predsjedničke kampanje, politički program i ustroj izbornog stožera. Sve to treba sažeto na kompjutoru prikazati u power pointu za sutrašnju prezentaciju na Predsjedništvu. Izrada 43 dijapozitiva ide mi brzo, jer kompjutorskom tehnikom pravim i prateće dijapozitive za svoja predavanja na Medicinskom fakultetu i na kongresima. Ipak, ode pola dana! Ostatak koristim za posjet unučićima, tim anđelima za koje vrijedi živjeti. Katarina i Fran su u šoku, jer nakon dva mjeseca odmora sutra treba ići u školu. Lovro još uživa u vrtiću, pa im lakonski poručuje da je i vrtić važan posao od kojega se treba odmoriti. Zato koristi nedjelju za igru.

Zašto je Lovro ovaj tjedan bio mudriji od mene? Zato što je shvatio da je nedjelja dan za odmor. Dan za duhovnu i tjelesnu obnovu. Nije dobro što ju provodimo trčeći za ovoživotnim ciljevima. Posao umjesto crkve. Kompjutor umjesto obitelji. Brzinski obrok u shopping centru umjesto smirenog obiteljskog ručka. Trčanje za zaradom umjesto odlaska u prirodu.

Proleti tako nedjelja kao i svaki drugi dan, uz napor, žurbu i zamor. A u ponedjeljak ćemo se ponovno čuditi gdje je nestao obiteljski život. Zašto su se članovi obitelji međusobno udaljili? Sretan sam čovjek što sam u životu moje obitelji izbjegao te zamke, a radna nedjelja kao ova samo su rijetke iznimke. Zato sam danas sretan suprug, otac i djed.

To je najvažnije što čovjek u životu može imati. Važnije od karijere, bogatstva i ugleda. Hoćemo li kao društvo smoći snage i oduprijeti se dinamici novog doba barem nedjeljom? Bila bi to najbolja terapija našega duha, obnova naših obitelji i izvor naše ukupne sreće.

 

 

Danas je počeo tjedni mlin koji tako melje već godinama. Ujutro u osam ispiti na fakultetu, zatim kolegij u bolnici. U 11 sati počinje serija od pet sastanaka u Saboru. Poslijepodne rezervirano za sastanak u stranci. Između toga ručak s crkvenim uglednikom. U pola osam uvečer moram biti u Rijeci na razgovoru o kampanji. Povratak oko ponoći. Uobičajeni dan, već sam pomislio što bih tu uopće zabilježio. Onda pročitam kako opet lažno optužuju dr. Bergmana, bivšeg direktora HZZO-a, za nekakvu istragu o korupciji!

Boli me laž i nepravda. Izvidne radnje su pokazale da su opužbe lažne, ali on o tome ne može dobiti pismeno rješenje! Zato sada opet orgijaju oni kojima je stao na rep jer je smanjio cijene lijekova i ortopedskih pomagala, uveo red u nabavu i uštedio državi stotine milijuna. Ili pak oni koji mu zamjeraju što je dragovoljac Domovinskog rata od prvoga dana, jedan od utemeljitelja 150. brigade, načelnik saniteta. Gledao sam ga na prvoj crti kako organizira obranu i spašava ranjenike. Sada ne može spasiti samog sebe jer smo daleko od pravne države.

 

 

Između poslova održavam sastanak svojeg izbornog stožera. Kažu mi da u redoslijedu interesa narodni ponos, koji promoviram u kampanji, sve više dobiva na cijeni. Napokon!

Osjećam da postajemo europska zemlja i po poštovanju vlastitih uspjeha. Pa ipak, moj optimizam stišavaju ponovno mi citirajući jednu kolumnisticu: „Hebrang je od svih stranačkih kandidata jedini dragovoljac Domovinskog rata od početka do kraja, i to bi mu mogla biti otegotna okolnost!“ Znam da novinarka ne iznosi samo svoje viđenje. Zar je to moguće? Zar zaboravljamo svoje žrtve, svoja dostignuća? Tko će nas cijeniti, ako ne sami? Nema uspješnog naroda bez samopouzdanja. Netko nas uništava, rastače. Hoćemo li ga identificirati? Nije važno, važnije ga je pobijediti. U interesu nas sviju.

 

 

Danas jer netko izmislio svađu u vrhu HDZ-a i navodnu ostavku premijerke Jadranke Kosor. Nakon sastanka o kojemu je riječ, zvalo me dvadesetak novinara. Očito ih je netko smišljeno dezinformirao. Netko tko je znao početak i kraj jednosatnog sastanka, a možda i sadržaj. Promijenio ga je ne bi li postigao neki politički cilj. Tko? Netko komu je stalo više do svojih nego zajedničkih ciljeva. Nažalost, takvih je sve više.

 

 

Kampanja se zahuktava iza kulisa moćnih medija. Danas mi jedan dnevni list odgovara i napada jer ne kupujem hrvatska odijela. Preporučuje mi tvrtku s kojom sam kontaktirao, ali je cijena bila za mene previsoka. Kažu da me se ljudi boje, a rekao sam da me se ne boji niti moj psić koji pojma nema o mojoj funkciji.

Pišu da mi je nos crven jer se stalno ljutim, a nos mi je crven jer pola stoljeća nosim naočale, pa je poremećena krvna drenaža. Prigovaraju mi za brkove, a nosim ih jer imam seboreju iznad usnica (vrsta kronične upale kože). Doista u Hrvatskoj političar mora imati dobar želudac. No, moraju li te uvrede probavljati i članovi moje obitelji?