Na pragu smo novog izbornog ciklusa. Politička elita izlazi pred građane na još jednu provjeru povjerenja. Očekivanja birača su velika, jednako kao i problemi s kojima će se suočiti izabrana vlast. Više nego ikada bit će bitno dobro posložiti prioritete i probleme rješavati brzo i efikasno. Strpljenje birača je potrošeno pa ni utemeljena priča o naslijeđenim problemima neće novoj vlasti dati puno dana „postizbornog mira“. Zato bi kvaliteta i organiziranost javnog sektora mogla postati važan faktor uspjeha ili neuspjeha provedbe velikih planova za oporavak države i njeno uključivanje u EU.

Razina optimizma pala je prilično nisko. Teret problema s kojima se nose građani sve je veći. Godine prolaze, a promjene na bolje nikako da dobiju globalni karakter. Generacijski gledano - stariji jedva preživljavaju od mirovina, radno aktivni za osnovne potrebe troše više nego zarade, a mladi ljudi teško pronalaze posao. Društvo se raslojilo, solidarnosti je sve manje, korupcija je ovladala javnim prostorom. Sve u svemu, ima dovoljno argumenata za zaključiti da nismo društvo fatalista, već pesimizam proizlazi iz sasvim konkretnih ljudskih problema i loših iskustava, kada ih pokušaju rješavati. Dok jedni realno od države i onih izabranih da njome upravljaju očekuju organizirano društvo mogućnosti, pravednosti i podjednakih šansi, drugi posve nerealno misle da je država dužna osigurati sve što trebaju, bez imalo uloženog vlastitoga truda. U situaciji u kojoj država nije u stanju ispuniti očekivanja i jedni i drugi razočarani traže odgovorne i krivce za takvo stanje.

Tu nastaje problem. Svi koji se na bilo koji način i na bilo kojoj razini bave javnim poslom, odbijaju svaku odgovornost, a priznaju samo svoje zasluge i veliku žrtvu koju su položili na oltar „javnog dobra“. Tolike zasluge, a toliko malo javnog dobra. Zato danas ima toliko pesimizma i nepovjerenja prema svima koji će se na skorim izborima natjecati za upravljanje državom u narednom razdoblju. Međutim, pustimo izbore. Razmišljam što je potrebno napraviti da se vrati povjerenje i podigne razina optimizma.

Ljudi izgubljeni u labirintima birokracije

Država u užem smislu, administrativni je servis građana čija kvaliteta i efikasnost zavisi samo o onima koji obavljaju javni posao (političari i administracija) i zato mi se čini da je to funkcija koja bi, ako se bolje organizira, bar dijelom pred građanima podigla ugled države i političara. Zamislite državu u kojoj vas ne šeću od vrata do vrata kad tražite neku potvrdu... Zamislite državu nasmijanih i ljubaznih službenika koji će vam objasniti kako možete riješiti svoj problem, umjesto drskih i neljubaznih lica koja vas ne gledaju u oči i s visoka objašnjavaju kako za vaš problem nema rješenja.... jer, zakon je takav, mi ga tako tumačimo i točka.

Svi zakoni, bili dobri ili loši, pišu se u korist i trebaju se provoditi u korist, a ne na štetu građana. To danas nije tako. Na dnevnoj osnovi susrećem se s ljudima izgubljenim u labirintima birokracije i neodgovornosti, nemoćnih u rješavanju sitnih, za njih životno važnih pitanja. Traže pomoć kako bi preživjeli u državi kaosa. Velik dio svoje radne energije trošim kako bi autoritetom svoje pozicije natjerala birokrate da poštujući zakone pomažu građanima. Teško to ide, osjećam se nemoćnom i stalno se pitam kako u toj birokratskoj močvari plivaju „sitne ribe“.

Bahatosti i bešćutnosti mora se stati na kraj

Dobila sam neki dan podeblju kovertu. U njoj hrpa papira kojom se pojašnjava „predmet“ koji se od 1998. godine(??) vukao po ministarstvima i sudovima te završio ovršnom presudom. Bivši ročni vojnik dužan je platiti 187 000 kn jer je vozeći kamion prouzročio saobraćajnu nesreću. Tadašnji nadređeni zapovjednici potvrđuju da se nesreća dogodila bez namjere ili izrazite nepažnje i samo zbog neiskustva ročnog vojnika. Ne želim komentirati one koji su spor pokrenuli, ni one koji su ga u ime države vodili, ni one koji su presudili. Voljela bi samo znati kako mogu pogledati u oči bivšeg ročnika u zemlji u kojoj je u ime „služenja domovini“ od strane službenih osoba napravljena neprocjenjiva šteta za koju nitko nije odgovarao. Na kraju sudske trakavice koja je za vojnika završila tragično, odlučio je moliti oprost od države. Obratio se resornim ministarstvima. Dobio pristojno objašnjenje da taj dug po zakonu može otpisati jedino Vlada te da su oni nemoćni. Kako da bivši ročnik shvati koji je odnos ministarstava i Vlade, kome da se obrati da bi to Vladi predložio, tko odlučuje hoće li taj zahtjev doći na dnevni red... Sve to vrlo dobro znaju bešćutni birokrate koji pišu ljubazna pisma, ali bez volje za raščišćavanje „starih tuđih“ grešaka. Zašto i bi kad se ne radi o njima nego tek o jednom bivšem ročnom vojniku koji je dužan prihvatiti činjenicu da zakon nije na njegovoj strani.

Nije istina. Zakon jest na njegovoj strani. Oni su s druge strane, plaćeni su da zakon primjenjuju u korist poštenih građana, a nespremni su poduzeti sve što mogu kako bi država svojim građanima bila majka, a ne maćeha.

Izbori moraju označiti promjenu. Velikim planovima i projektima iskreno se veselim. Veselim se i projektu reforme javne uprave na kojemu rade stručnjaci i političari s ciljem da dođemo do pouzdanog i učinkovitog servisa građanima i poslovnom sektoru. Vjerujem da imamo snage i obuzima me optimizam. Da bi optimizam i povjerenje vratili našim građanima, trebat će se pozabaviti i sa „sitnicama“ o kojima sam progovorila u ovoj kolumni. Bahatosti i bešćutnosti birokracije koja se tako ponaša zaštićena od iste takve politike, mora se stati na kraj. Politiku treba mijenjati, a birokraciju naučiti da su im „šefovi“ građani, a ne korumpirani političari. Onaj za koga procijenite da to može ostvariti, bit će vaš dobar izbor.