Živimo u dinamičnim vremenima. Ne mislim pri tome na skore izbore koji će odrediti okvire razvoja države i društva u naredne četiri godine. Koliki god važni bili jer određuju našu budućnost, činjenica je da su zbog nekih aktualnih događanja pali u drugi plan. Zasjenilo ih otvaranje istrage o „crnim“ fondovima vladajuće stranke te početak suđenja bivšem premijeru i donedavnom predsjedniku te iste stranke.

Medijski prostor ispunjen je bezbrojnim analizama. Fenomen istrage nad vladajućom strankom razmatra se iz svih mogućih kutova. Hvale vrijedno, ali nedovoljno. Zatrpani smo „naknadnom pameću“ društvenih dušobrižnika, svjedočenjima o lopovluku i zloupotrebama nevjerojatnih razmjera i razmatranjima o tome kako će svi ovi događaji utjecati na razvoj demokracije, politike, pravosuđa....

Osobno nisam impresionirana otvaranjem svih ovih procesa. Nisam šokirana ni iznenađena, više frustrirana i žalosna. Mene sve ovo što se događa navodi na pitanja o tome kako nam se to moglo dogoditi. Kako je moguće da je država godinama funkcionirala po korupcijskom obrascu, a da cijela vertikala institucija i pojedinaca zaduženih za nadzor zakonitosti nije „razvalila“ niti jednu aferu koje su jasno indicirale o čemu se zapravo radi. Živjeli smo i još uvijek živimo (da ne bi bilo iluzija! ) u istim uvjetima, društvu bez kriterija, premreženom kratkoročnim interesima i neodgovornošću.

'Ciklička iluzija'

Aktualni trenutak stvara iluziju o tome da se nešto slično više nikada neće moći ponoviti. Ostrašćena javnost, zaslijepljena hapšenjem zvučnih imena sa „vrha“, zaboravlja da smo u svojoj kratkoj povijesti već prošli kroz najmanje dva slična ciklusa. Prvotni krimen prepoznat kao ratno profiterstvo, polovicom 90-tih prerastao je u vrlo sofisticirani kriminal pretvorbe i privatizacije. Početkom 2000-te izgledalo je da smo podvukli crtu pod taj nečasni dio prioritetno časnog razdoblja stvaranja države. Međutim, očito smo bili u zabludi. Zaklinjanje u domoljublje zamijenilo je zaklinjanje u europske vrijednosti, dok se u pozadini razvijao državni reket i promovirala korupcija. Sjećam se kako sam u to vrijeme s nevjericom promatrala sveopću fascinaciju likom i snagom tadašnjeg premijera, koja se prelijevala i preko državnih granica. Samouvjerenost vladajućih sve je više zamjenjivala bahatost, a krug korupcije širio se na niže strukture i poprimio obilježja epidemije.

Slušajući kako su danas mnogi zapanjeni spoznajama o razmjerima koruptivne mreže i iznosima od kojih boli glava, s pravom se pitam da li se radilo o neprepoznavanju bezbrojnih indicija ili je većini bilo jednostavnije šutjeti i okretati glavu na drugu stranu.

Vrhunski spin „doktori“, obilato nagrađivani novcem isisanim iz gospodarstva i proračuna, radili su na javnoj percepciji. Dozvoljavam da ni najbliži politički ili osobni prijatelji ljudi, za koje se danas osnovano sumnja da su se osobno obogatili nerazmjerno legalno zarađenom novcu, nisu mogli baš sve prepoznati. Međutim, kad je riječ o stranačkim „crnim“ fondovima i iznosima novca potrošenog za kampanju, nemoguće je da nisu znali da se troši bez ograničenja. Morali su se zapitati od kuda dolazi novac koji su obilato trošili svi od reda. Kada nas danas pokušavaju uvjeriti da ništa nisu znali, dovode u pitanje zdravu pamet onih koje uvjeravaju. Morali su znati, trebali su pitati i na kraju moraju prihvatiti odgovornost. Neki kaznenu, a drugi moralnu i političku.

Prebacivanje odgovornosti

Posebnu kategoriju onih koji nisu ništa vidjeli i/ili nisu mogli ništa poduzeti, čine svi oni koji su plaćeni da nas štite od kriminala i zloupotreba. Vrlo često spominjana teza je da nisu mogli postupati, jer je kazneni zakon propisivao drugačije raspoređene nadležnosti između policije i državnog odvjetništva. Takav izgovor nije ništa drugo već prebacivanje odgovornosti i pokušaj da se opravda ondašnje kalkulanstvo i podilaženje političkom vrhu. Gledano sa pozicije građana koji sve plaćaju, potpuno je svejedno tko je tu zakazao. Ako DORH nije imao sve potrebne ovlasti, imala ih je policija. Policija je uvijek imala sasvim dovoljno samostalnosti da provodi istrage. To što nisu ništa poduzimali, nije bilo zbog manjka ovlasti. Konačno, ne treba zaboraviti spomenuti i obavještajni aparat koji također nije odradio svoj dio posla.

Nije mi namjera da u bilo koga upirem prstom, već jednostavno ukazujem na čvrstu, godinama građenu mrežu kompromitacije i neodgovornosti. Sve u svemu, previše ljudi na mjestima koja nisu zaslužili, previše brige za vlastite pozicije, a premalo hrabrosti i odgovornosti u sustavu koji je trebao zaustaviti kriminal u začetku. Kad to rade danas, osam godina nakon što je sve počelo, nitko mi nema pravo zamjeriti što nisam impresionirana. Naprotiv, pitam se kako će isti taj sustav reagirati ako se u istrazi pokaže da je i poneko iz njihovog kruga umiješan u nezakonito prikupljanje novca za „crne“ fondove HDZ-a? Hoće li se kao i do sada pojedine predmete trpati u ladicu i čekati da se stvore uvjeti?

Zadnja skupina onih koji su puno toga znali, a nisu ništa poduzimali su oni koji su punili vreće koje su se navodno nosile u Kozarčevu i/ili u blagajnu blagajnice Pavošević. Moglo bi se puno razglabati o tome zašto su to činili. Da ih netko pita, svi bi oni imali svoje „opravdane“ razloge. Strah, briga za opstanak, nemogućnost da na regularan način šire poslove ili pokreću investicije.... Koji god razlozi bili, nedvojbeno je da su sudjelovali ili svjesno prikrivali nezakonitu i za državu štetnu praksu. Svjesna sam toga da nikada do kraja nećemo rasplesti čvrsto isprepleteno klupko korupcije koja je obilježila prethodno razdoblje. Međutim, ne prihvaćam da nije bilo drugog puta. Kako u gospodarstvu, tako i u politici ima onih koji su uspjeli, a da pri tome nisu zaprljali ruke.

Konačno, ima i onih koji nisu šutjeli. Znam za mnoge koji nisu dvoumili o tome treba li progovoriti te ugrozili osobne interese zbog općeg dobra. Znam i dosta saborskih zastupnika koji su uporno i glasno tražili odgovore (Brodosplit, HAC, Verona...), usprkos tome što im je HDZ-ova mašinerija imputirala izmišljene afere i obilato ih javno kompromitirala. Mnogi su novinari prikupljali činjenice, istraživali i hrabro otvarali temu korupcije. Bez kalkulacija govorili su i pisali o događajima koji će možda tek sada postati predmet istraga i sudskog progona. Činili su to usprkos brojnim blokadama na koje su nailazili. Snalazili su se na razne načine i zaslužni su što danas nitko iz političkih krugova, ako ima imalo obraza, ne može reći da nije ništa znao.

Za kraj, parafrazirat ću jednu svoju davno izrečenu političku ocjenu - imali smo vladu koja je pisala opširne strategije o borbi protiv korupcije, a u svakodnevnoj praksi uspješno ju je širila i poticala.