Bez obzira što nisam glasovao za dr. Ivu Josipovića nego za Milana Bandića, upućujem srdačne čestitke dr. Ivi Josipoviću, trećem hrvatskom Predsjedniku. Ako održi svoja obećanja na osnovi kojih je dobio izbore i posebno ako na djelu provede rečenicu: „Pružam ruku i onima koji nisu glasovali za mene. Služit ću vama, služit ću Hrvatskoj“, dobit će i ubuduće moju punu podršku. Ali sudit ću ga na osnovi djela, a ne na osnovi obećanja. Dr. Ivo Josipović legalno je pobijedio, za njega je glasovalo 30 posto od ukupnog broja državljana Hrvatske koji imaju pravo glasa. Za Bandića je glasovalo 20 posto, a čak 50 posto ostalo je kod kuće. Nije se izjasnilo. Čak, štoviše, uvjeren sam da je ovih 30, odnosno 20 posto birača koje je glasovalo više glasovalo Protiv, nego Za. Oni koji su glasovali za Bandića, uglavnom su glasovali protiv „Crvene Hrvatske“, a oni koji su glasovali za Josipovića uglavnom su glasovali protiv Hercegovaca, odnosno i iseljeništva i dijaspore, polazeći od stava: „Ne će nam oni određivati našu sudbinu, niti će nam birati predsjednika Hrvatske!“ Dakle, opet su na izborima ljudi prije svega glasovali Protiv, a ne Za. Zašto je čak 50 posto birača ostalo kod kuće, teško je reći. Jesu li ostali kod kuće potencijalni birači za Ivu Josipovića ili Milana Bandića također je teško reći. Na temelju navedenih činjenica treći hrvatski Predsjednik je legalno i demokratski izabran, bez ikakvih prigovora ali je njegova legitimnost relativno mala jer je za njega glasovalo svega 30 posto od ukupnog biračkog tijela. S obzirom da se ponovno glasalo Protiv, a ne Za, da s jedne strane stoji preko 1.300.000 glasača za Josipovića, a s druge strane 900.000 glasača za Milana Bandića, nema važnijeg zadatka nego povezati razjedinjenu, ideološki i politički suprotstavljenu Hrvatsku. Iako je Milan Bandić čestitao Ivi Josipoviću, u njemu je sakupljeno dosta gorčine za ono što se događalo u izbornoj kampanji. Ivo Josipović je imao neuobičajenu za demokratske zemlje, potporu do tada aktualnog predsjednika Stjepana Mesića, koji je otišao čak i dalje pa je žestoko napadao i diskvalificirao drugog kandidata Milana Bandića. Ivo Josipović je imao i jaku potporu političkih stranaka. Bio je kandidat trenutačno najjače političke stranke - SDP-a, a čvrsto su ga podržali HNS, HSLS i IDS i sve srpske stranke u Hrvatskoj. Imao je i potporu međunarodne zajednice, većinu medija i nevladinih udruga, a, na žalost, i nekih državnih institucija poput USKOK-a, koji je na nedopustiv način zadnji dan kampanje optužio Bandića za kriminal, pa onda demantirao tu optužbu. Međutim, usprkos toga to je nanijelo veliku štetu neovisnom predsjedničkom kandidatu kao i neutemeljena zabrana Bandićeva spota.

Međutim, još više je utjecao dr. Ivo Sanader koji je u jeku kampanje svojim ponašanjem stavio predsjedničke izbore u drugi plan i dao povoda medijima koji su bili protiv Bandića da neutemeljeno povežu Sanadera s Bandićem. Milan Bandić je izgubio i zbog toga što je HDZ ne samo ostao po strani, nego je njegova predsjednica Jadranka Kosor zabranila pojedincima i organizacijama HDZ-a da javno podrže Milana Bandića koji je objektivno po svojem političkom programu bio puno bliži HDZ-u nego Ivo Josipović. U tijeku sučeljavanja zadnji dan izborne promidžbe otvorilo se jedno novo, krupno pitanje. Tužba za genocid protiv Srbije. Zato nije čudno što je nakon predsjedničkih izbora u prvi plan iskočio problem treba li ili ne povući tužbu za genocid protiv Srbije. Predsjednik Josipović je ostavio mogućnost povlačenja tužbe ako Srbi ispune zahtjeve da se Mladić i drugi pronađu i upute na Haaški sud, ako Srbija vrati kulturno blago, ako se angažira da se utvrdi sudbina nestalih Hrvata. Iz toga njegovog obrazloženja vidljivo je da u tužbi nema ništa o najvažnijoj činjenici - srpskim logorima, da tužba ustvari ne spominje genocid niti agresiju, niti zločin protiv mira.

Hrvatska peta kolona protiv odluke Haaškoga suda

Postavlja se pitanje ako je tužba površna i ne optužuje velikosrpskog agresora za zločin agresije, za zločin protiv mira i genocida, zašto je zavladao tako veliki strah od te tužbe i zašto je tako veliki pritisak da Hrvatska povuče tužbu. Isto tako postavlja se pitanje zašto su na proslavi pravoslavnog Božića srpski političari u Hrvatskoj tražili od Josipovića da obeća povlačenje tužbe. Mnogi se boje otvaranje rasprave na Međunarodnome sudu pravde u hrvatskoj tužbi jer bi ta rasprava utvrdila istinu o tome što se događalo, jer bi ta rasprava srušila cijelu strategiju Haaškoga suda i dovela u vrlo neugodan položaj sve one koji su podržavali Haaški sud i s njime surađivali, i prihvaćali njegove krivotvorine. Dakle, uopće se ne radi o odšteti. Puno je važnije utvrditi istinu. Ako bi se utvrdila istina da su Srbija i Crna Gora agresori na Hrvatsku, da su vodili agresorsko-osvajački rat, da su počinili zločine protiv mira, da su proveli etničko čišćenje u okupiranim područjima Hrvatske, da su tisuće Hrvata držali u logorima na teritoriju Srbije, da su sravnili sa zemljom mnoge hrvatske gradove - a sve je to nepobitna istina - onda bi bila srušena strategija Haaškog suda, koja je tretirala velikosrpsku agresiju kao građanski rat i sukob u kojoj su sve strane činile zločin, onda bi propala strategija tzv. udruženog zločinačkog pothvata. Optužnice protiv Miloševića i srpskih agresora koncipirane su na isti način kao i optužnice protiv državnoga i vojnog vodstva Hrvatske na čelu s dr. Tuđmanom i hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Tada ne bi bilo moguće suditi na temelju ravnomjerne raspodjele krivnje. Tada više ne bi bilo moguće da srpski političari u Hrvatskoj i političari iz Srbije Oluju napadaju kao najveće etničko čišćenje poslije Drugoga svjetskog rata i kao zločinački pothvat. Tada ne bi bilo moguće optuživati Hrvatsku da je agresor na Bosnu i Hercegovinu. Tada ne bi bilo moguće krivotvoriti povijest. Propala bi u vodu cijela strategija dijela međunarodne zajednice koja koristi Haaški sud kao batinu kojom želi nametnuti krivotvorenu i neistinitu povijest raspada Jugoslavije i velikosrpsku agresiju pretvoriti u građanski rat i ukinuti razlike između agresora i žrtve agresora. Još 1993. godine tadašnja ministrica vanjskih poslova SAD-a Madeleine Albright u svojem govoru u Ujedinjenim narodima tražila je da Haaški sud napiše povijest o raspadu Jugoslavije i stvaranju novih država.

Ne povlačiti tužbu

Hrvatska ni pod koju cijenu, ni pod kakvim pritiscima ne smije povući tužbu za genocid protiv Srbije. Otvaranje rasprave pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, koji je neovisna institucija, a ne politička, dobila bi se velika šansa da se utvrdi istina i da se sruši monstruozna konstrukcija Haaškog suda koji je velikosrpsku agresiju i zločin protiv mira pretvorio u građanski rat i etnički sukob s podijeljenom krivnjom u kojoj su i jedna, i druga, i treća strana, tobože, činile zločin. Mnogi se boje istine. Boje se istine Srbi u Hrvatskoj jer bi pale u vodu njihove želje i nastojanja da od krivaca postanu žrtve. Boje se i političari u Srbiji i Crnoj Gori, jer bi se morali suočiti s istinom i ne bi više mogli optuživati Oluju kao navodno najveće etničko čišćenje. Pala bi u vodu i protutužba Srbije. Pala bi u vodu cijela strategija Haaškoga suda i bio bi obranjen i Domovinski rat i nevino optuženi hrvatski generali. Treći hrvatski predsjednik je obećao novu pravdu. Nema, ne samo nove, nego bilo kakve pravde ako čvrsto ne bude branio istinu o Domovinskome ratu, ako ne ustraje na tužbi za genocid protiv Srbije i ako ne bude čvrsto branio hrvatske nacionalne interese.