Što je veća manipulacija, to je jače ustrojstvo potrebito za njeno nametanje. Laži, poluistine, optužbe na račun suparnika, pretjerivanja, neistinita povezivanja, konstrukcije o zavjerama i o svjetskim dimenzijama neprijateljstava, postaju pravom industrijom. Totalitarni režimi ili snage koje žele postati vladajućim totalitarnim režimom, pa nametnuti strahovladu nad onima koje kleveću i okrivljuju, dokle god ne odustanu od tog nauma nadograđuju svoj sustav političko-propagandističke agresije.

Ovih dana je to opet dokazala beogradska četnikoidna vlast, kad je na osnovi laži elaborirala svoj prosvjed upućen španjolskoj državnoj televiziji zbog dokumentarnog filma o Maksu Luburiću (a usputno i o logoru Jasenovac), kojeg je ta televizijska kuća prikazala 17. rujna 2011.

Španjolskoj dalekovidnici je trebalo šest tjedana da odgovori beogradskom sustavu dezinformacije, te da se donekle ispriča, ali nije ušla u raščlambu maštovitog protuhrvatskog pamfleta koji im je iz Beograda poslan. Televizijska kuća je naglasila da nije bila svrha tog filma obraditi logor Jasenovac, već lik Vjekoslava Maksa Luburića koji je u Španjolskoj godinama živio kao izbjeglica pod krivim identitetom te tamo i bio ubijen. ''Bilo kako bilo, ispričavamo se'', izjasnila se je Alicia Gómez Montaño, zbog toga što među žrtvama ubijenima u Jasenovcu ''nismo spomenuli žrtve srpske nacionalnosti i time povrijedili sunarodnjake tih žrtava, ali to je bio slučajan propust''.

>>Srbi dobili ispriku španjolske mreže RTV zbog "krivih" navoda o stradanjima Srba u Jasenovcu (VIDEO)

Nikakvu aluziju nije RTVE izrazila na luđačku brojku od 600.000 srpskih ubijenih civila koji su autori prosvjednog pisma ponovno naveli, baš kao u najgorim vremenima jugoslavenskog komunističkog režima. Dokumentarac je djelo Angele Rodicio koja je svojevremeno bila tv-dopisnica u Beogradu i Sarajevu, a radila je i za BBC i za CNN te je primila za svoje reportaže s kriznih područja značajne međunarodne nagrade.

Međutim, epizoda oko spomenutog dokumentarnog filma, koji traje dvadesetak minuta, dobila je u četničkim krugovima epske razmjere: javili su se akademici koji su Španjolsku proglasili – isto kao u olovna komunistička vremena – ''fašističkom katoličkom'' zemljom, a neki priprosti fanatik u uličnom intervjuu za beogradsku radiopostaju, govorio je o ''milijunima Srba koje su kroz vekove poubijali hrvatski ustaše.''

Potrebno je i opravdano osuditi Jasenovac i nikada ne zaboraviti njegove žrtve iz vremena II. Svjetskoga rata i iz prvoga razdoblja komunističke Jugoslavije. Opravdano je također to se Srbi brinu da njihove žrtve ne padnu u zaborav. Međutim, četnička i komunistička krivotvorenja činjenica, manipulacije brojem žrtava, širenje protuhrvatske psihoze u Srbiji i u svijetu, izraz su ne samo onog ''govora mržnje'' o kojem se danas na svim kontinentima toliko govori, nego također i dokaz da ima u nama susjednoj zemlji krugova koji uz govor mržnje također grade i mašineriju mržnje koja bi prije ili kasnije opet trebala pokrenuti se.

Istovremeno, ova montaža oko španjolske televizije, podsjeća nas na ogromne propuste koje je u zadnjih deset godina učinila hrvatska diplomacija, prešućujući napade i falsifikate, razne napade na Hrvatsku u Grčkoj, u Srbiji, u Velikoj Britaniji, u Italiji, u Nizozemskoj i drugdje. Hrvatski posao je uvijek odgovoriti istinom i dokazanim činjenicama na takve pojave, kako se ne bi knjižnice, pismohrane i arhive hranile neistinama, odnosno neistinama bez odgovora istine. Svi falsifikati i sve klevete koje ne dobe pravovremenu repliku, opet u nekoj budućnosti mogu pretvoriti se u lažnu osnovu za pohode protiv ugleda Hrvata i postojanja neovisne Hrvatske.