Problem hrvatskog sela nije od danas. Vlada u dva mjeseca problem hrvatskog sela ne može riješiti. Činjenica je da treba otvoriti pitanje poticaja (korištenja te vrste novca), ali otvoreno progovoriti i o „mljekarskoj“ krizi u Hrvatskoj. Vidimo da su se među časne ljude koje je nevolja izvukla na ulice ubacili i neki nedobronamjerni, ali „istina je voda duboka“. 2003. Hrvatska je imala 57.000 farmi na kojima se proizvodilo mlijeko. Danas ih ima 14.900, što znači da ih je nestalo 42.100.

Što će biti sutra s mljekarskim farmama? Past će ispod 10.000. Što će to značiti za Hrvatsku?

Hrvatska je do 90-e bila autonomna u cijelom nizu djelatnosti, a danas smo uvozni eldorado. Ostali smo bez industrije, a ako ostanemo i bez poljoprivrede, Hrvatska će ostati bez nacionalne prepoznatljivosti. Ponosit ćemo se Domovinskim ratom, u Istri i NOR-om, ponosit ćemo se nogometnom reprezentacijom, rukometašima, Kostelićem, … ali to ne može biti dovoljno.

Seljaci su traktorima izišli na cestu. Mnoge je na to natjerala nevolja. Činjenica je da im se 2012. mlijeko želi plaćati za 30 – 40 lipa manje nego u 2011. Da li je to fer? Nije. Svi inputi su im porasli. Benzin, plavi dizel, usluge veterinara, repromaterijal, gnojiva, stočna hrana... Točno, troškovi su porasli i mljekarskoj industriji (PDV, smanjuju im se poticaji), uz tu razliku da seljak svoj trošak nema na koga prebaciti, a DUKAT, VINDIJA, LEDO… uvijek mogu trošak prebaciti na seljaka, prijeteći „ako nam oni ne isporučuju mlijeko – isto ćemo uvoziti“.

Da li to može biti cilj državi? Ne smije. Seljak 2012. nije više „štalica – kravica“. To su farme u koje su mnogi uložili milijune kuna. Daleko je od istine da seljaci na prosvjede dolaze svojim traktorima, a radnici cipelama. Traktori koje viđamo na fotografijama nisu vlasništvo seljaka već leasing kuća i poslovnih banaka. Ako seljak propadne, to je isto kao da propadne uhodan obrt ili mala tvrtka.

Kamo će ti ljudi?

Na burzu, a njihova imovina na bubanj. Točno je da nitko ne smije drugima (blokadama) nanositi štetu. Nitko ne smije onemogućavati rad trećima, ali koliko god da je danas teško biti radnik, obrtnik ili mali poslodavac, jednako je teško biti mljekar, stočar ili ratar. Govori se da 1,7 mil. ljudi u Hrvatskoj duguje (porez – doprinose) državi? Kada bi ta brojka bila 100.000, rekao bih ti ljudi iskorištavaju državu, kada bi ta brojka bila 200.000, rekao bih da su oni profiteri, ali kada je riječ o 1,7 mil. ljudi, onda nije problem u ljudima, mentalitetu, naciji već našoj državi i samome sustavu.

Danas se pojedinci rugaju hrvatskom seljaku što na našim farmama krave u prosjeku daju 4230 l/god. mlijeka, a u EU 7057 l/god. Točno, riječ je o genetici, o kvaliteti stočne hrane koju si hrvatski seljak ne može priuštiti i da budem ciničan, zar i produktivnost hrvatskog radnika nije manja od produktivnosti radnika u EU? Jasno, to shvatite kao šalu.

Točno je da je u Hrvatskoj prosjek mliječnih farmi 12 krava, u EU 25, a u SAD-u 100 krava, ali ja vas uvjeravam, kvaliteta našeg mlijeka je bolja i od onog u EU i SAD-u.

No, da bi hrvatski seljak došao do 25 krava (25-30 ha u prosjeku), ne smije propasti u 2012. godini. Nasljeđe austrijskog i hrvatskog farmera nije isto, a bogami ni Nizozemskog i Slavonskog. Da bi hrvatski seljak došao do tog EU stupnja potrebno mu je 15 – 20 godina. U tih 15 – 20 godina odlučuje se: hoće li hrvatsko selo opstati ili propasti.

Točno, ima onih koji su zlorabili poticaje (kupovali džipove i popravljali kuće), ali to je problem države – represivnog aparata i tog seljaka. Kao što "jedna lasta ne čini proljeće“, ni zlouporaba poticaja nije pravilo, a da je neke država „navikla“ na zaradu bez rada, točno je. Istina je da se poticajima kupovala i izborna naklonost dijela sela (HDZ – HSS). No istina je i da je npr. Agrokor u 2011. od države na ime poticaja uprihodovao 153,3 ml. kn. Samo za Belje dobili su 100 mil. kn poticaja, za nasade 28,9 mil. kn, za otukup voća 11,2 mil. kn, itd. Jasno, kako drugima tako i njima.

Točno je da seljake – mljekare možete definirati (kao što s pravom neki i čine) poduzetnicima, kojima je samo „tržište nebo“, gdje npr. obrtnici ili trgovci ne dobivaju poticaje, ali zar je politika poticaja hrvatski ili europski izum? Zar selo u EU može opstati bez poticaja? Ponavljam kako poticaje nitko ne smije zlorabiti, no bez njih nema poljoprivrede ni u Hrvatskoj ni u Europskoj uniji, kao što bez subvencija nema brodogradnje, kao što bez pretplate nema javne televizije, kao što bez otpisa potraživanja (i parafiskalnih nameta) nema gro javnih sustava.

Kako u svemu tome pronaći mjeru?

Zar Angela Merkel, njemačka kancelarka nije u krizi s 5 mlrd. € potakla njemačku auto industriju (+ otkupom auto-karampana za 2.500 €) i na taj način ne samo sačuvala najznačajniju Njemačku industrijsku granu, već indirektno omogućila da u 2012. i njemački radnici u toj branši mogu (na plaću) dodatno ostvariti bonus od 6000 – 10000 €? Ako želimo sačuvati selo (a to je 20% HR BDP) seljak mora nešto i dobiti, u protivnom pišu nam se 40-e i 50-e. S time da se farme neće nacionalizirati već će ih banke plijeniti.

Međutim koja je cijena litre mlijeka ? Proizvođači nude 2,43 + 0,15 kn za kvalitetu, 0,42 kn zaštita EU prosjeka, + 0,50 kn poticaja = 3,5 kn/litra. Do jučer su dobivali 0,23 – 0,40 kn više. U srpnju 2013. ulazimo u EU. EU nema 50 lipa poticaja po litri mlijeka. Ima druge vrste poticaja, ali ako proizvođači mlijeka od 2014. ostanu bez tih 50 lipa, mljekarska proizvodnja u Hrvatskoj će se samo spominjati.

Za 2,3 kn/litri ili 2,43 kn/litri hrvatski otkupljivači zarade (jogurti, maslac, sir, vrhnje…, od 1 litre „seljačkog“ mlijeka proizvođači trgovini ponude 4-5 litara mlijeka) barem 4-5 puta toliko. Neka. Ali neka otkupna cijena mlijeka 2012. ne bude niža nego 2011. godine. To je bit.

Istina Bog, i u nizu drugih grana mnogi će 2012. radi za znatno manje novaca nego 2011., a bit će sretni ako sačuvaju posao.

Gdje leži problem?

Lactalis (Dukat) ima monopol u otkupu mlijeka (cca 40%). Konzum ima trgovački monopol. Ako se Dukat i Konzum dogovore (a mogu kontrolirati i medije), onda je na dijelu svojevrsni „trust“, „kartel“ koji bi trebala država nadgledati. Tko je do jučer kontrolirao ministarstvo poljoprivrede ? Ljudi iz najveće hrvatske tvrtke, tj. Todorićevi ljudi. Kamo se ti ljudi vraćaju po isteku mandata? U hrvatsku najveću tvrtku. Tko je potpisao sporazum o cijeni mlijeka s Vladom? Oni koji ovise o najvećoj hrvatskoj tvrtci. Jasno, protiv sam bilo kojeg nasilja. Bilo seljaka nad „gradovima“, bilo monopolista nad seljakom, bilo policije nad mljekarom. Za to nema potrebe. Treba razgovarati.

U Istri poljoprivreda u njenom BDP-u sudjeluje sa svega 3-4%. U memoriji prosječnog građana s puno više. U Hrvatskoj poljoprivreda u BDP-u sudjeluje s cca 20%, a u Slavonskoj ravnici i do 40%. Utoliko ni jedna vlada neće moći pobjeći od problema hrvatskog sela. Vlada će morati ponuditi jednu suvislu politiku za sela. Ta će politika (sa znatno manjim poticajima) biti bitno drugačija od dosadašnje politike. Vlada se ne smije dati ucjenjivati, ali između „kartela“ i „trustova“ te seljaka bliži joj mora biti seljak.

Točno je, ima onih koji i manipuliraju seljacima, ali istina je da je seljaka na ceste istjerala muka i zabrinutost za svoju opstojnost. Nisu seljaci sretni (pogotovo ne mljekari) što su izgubili 15-20 najboljih dana u godini. Ovakvo vrijeme u veljači samo se može poželjeti. No bilo kako bilo, treba razgovarati i nadam se sporazumu gdje nitko neće biti na gubitku, ni seljak ni otkupljivač – prerađivač njihova mlijeka, a ni država, tj. naši građani. Neka svi dođu na svoje, neka svi zarade, ali i najslabiji u lancu moraju živjeti. Točno, gdje je tu kupac? Njemu je jednako teško kao i proizvođaču mlijeka. Možda će u trenutku objave ove kolumne splasnuti mljekarski prosvjedi, ali problemom hrvatskog sela nova vlada tek će se početi baviti.