Objavi na:
|
||
|
||
Kaže onaj predsjednik (ili se direktorom titulira) Hrvatske udruge poslodavaca da su njemu i njegovima radnici postali teret oko vrata i da se toga tereta ne mogu nikako riješiti. Tom je mudrom izjavom ušao u teoretičare novog kapitalizma na hrvatski način, a ako bude sreće i poslovice će ga spominjati. Treba, zaista, doživjeti trenutak prosvjetljenja i imati dosta hrabrosti da se tako nešto kaže. Čak i kad se misli. No, čega se pametan čovjek srami...
Poslodavaca, investitora, poduzetnike i drugih podvrsta kapitalista (mada, iskreno, nisam sasvim siguran po čemu se podvrste razlikuju) ima i u ovoj našoj Europi. Europi u koju mi ubrzanim koracima pristižemo i koja nam se veseli. I mi se njoj veselimo, ali to je sasvim druga priča.
Dakle, poslodavci iz te naše Europe zainteresirani su da Hrvatska ne ostane upaljeno slijepo crijevo europskog razvoja i europskog poduzetništva, pa su našoj dragoj državi i vladi složili pismo u kojem su lijepo i vrlo jasno (za razliku od naših ekonomskih teoretičara i izuzetno upućenih stručnjaka koji često ni sami sebe ne razumiju, ali znaju za kojeg gazdu priču zapetljavaju) rekli što to njih smeta, što ih nervira i što bi oni htjeli da se u Hrvatskoj promijeni da bi se u nju moglo brzo i uspješno ulagati. Pa su poslagali preduvjete dolaska kako slijedi:
I, čudna stvar, Europa tu staje. Možda, da su navodili 77 razloga zašto investicija u Hrvatsku nema, možda bi se tu našla i „fleksibilnost“, odnosno mogućnost otpuštanja radnika u Hrvatskoj, možda bi na 76. mjestu bila skupoća radne snage u Hrvatskoj, možda, ali nije. Naveli su samo ovih sedam razloga i to točno ovakvim redosljedom.
Ugledna Hrvatska udruga poslodavaca nije imala vremena prodiskutirati i prokomentirati ove glupave navode europskih ulagača, poslodavaca i kapitalista iz bijeloga svijeta. Što bi oni komentirali gluposti nekih tamo čudaka. Znaju oni dobro što njima smeta. Smetaju im radnici kao teret oko vrata i smetaju im prevelike radničke plaće. Pa plaće ne isplaćuju, a tereta se rješavaju stečajem s likvidacijom. Nakon čega se osnuje nova tvrtka i krene ispočetka. Ako zaista misle tako kako kažu, otprilike je jasno koga zastupaju. Poslodavce koji u partnerstvu s radnicima imaju namjeru od ove zemlje napraviti pristojno mjesto za život sigurno ne. No, i takvi imaju pravo na svoj stav. Sve do dolaska Bajića.
|
|||