Pada snijeg. Ta trivijalna činjenica prikriva stvarno stanje na političkom terenu. Uzalud izreka da snijeg ne pada da pokrije brijeg već da zvijeri pokažu trag. Tako nekako. Nevina bjelina prikriva titanske sukobe u političkim strankama, smireni osmjesi prikrivaju duševni nered, ideološke i interesne sukobe. Rat je na tri fronte, a pored toga i bellum omnium contra omnes (tako Hobbes definira točno politiku). Prije nego objasnim te tri fronte (jer danas se neodoljivo misli da su to meteorološke pojave), da nešto komentiram: jadni smo mi kad je uzor političke analize T. Hobbes i njegova slika đavola i demona političke zajednice u kojoj je kanibalski svatko protiv svakog. Naša politika usmjerena je eliminaciji protivnika, ne normalnom sukobu u kojem se sreća mijenja. Ovdje je na stvari Bukovački poučak „Ili ćeš ga ti meni ili ću ga ja tebi“. Ne Shakespeare „biti ili ne biti“ već gorka esencija političkog iskustva, s nožem u leđa kao omiljenom političkom strategijom (ne samo taktikom).

Vratimo se na tri fronte. Hladna fronta je u koaliciji. Hladna fronta. U tom području je vedro i hladno. Štoviše, sve je hladnije. Pušu jaki vjetrovi promjena. Dobro je vrijeme za radost i izlete. No kako u takvim situacijama biva odjednom se pojave pitanja: Kuda? Kojim putem? Dok se izlet i uspon na vrh dogovarao suglasje je bilo potpuno: na vrh. No sada je stvar složenija. Nije više dovoljno hrabro gledati gore, uživati u povjetarcu na vrhu, uživati u tome da nema gužve jer na vrhu je uvijek malo ljudi. Neki shvaćaju da se ne radi o izletu i penjanju gore, spuštanju dolje. Kao što iskusni planinari znaju, bez skija u spuštanje dolje po ledu za neke znači ostati bez gaća. Neki su opijeni visinom i ne misle na to da su i drugi bili gore i da na vrhu sna biti pusto i hladno. Nastaju i nastavit će se svađe, raskoli i neki će krenuti svojim putem. Sami. Neki su već neprimjetno, kao IDS, otišli u sjenu. Dosta priča: raskoli i pukotine koje postoje u vladajućoj koaliciji nisu posljedica razlike u karakteru i mentalitetu, već je to posljedica razlika u političkoj koncepciji vladanja i interesima. HNS nije zainteresiran za dragovoljce, socijalnu skrb ili umirovljenike, oni se koncentriraju na pitanja ekonomije i stvarne vlasti, ili točnije novac i moć - zato ostavljaju dojam za politiku izgubljenih ljudi, društveno nesimpatičnih i bez emocionalne inteligencije. Usmjereni su na cilj, mobiliziraju svoje vojnike na nekoliko institucija i pitanja. S druge strane, SDP je došao na vrh da bi tu i ostao. Popuštaju u njima nevažnim pitanjima imenovanja i stvaranja mreža utjecaja. Pomalo se boje da ih ne oslabi klijentelistička politika i nepotizam. Zato kadroviranja HNS-a kod njih izazivaju nervozu i osjećaje zgražanja, moralističke pompoznosti, isto kao i pokušaji da se striktno razgraniče područja utjecaja u javnim poduzećima ili poslovima vanjske politike. Njih nosi ne toliko volja za moć koliko želja da ih narod voli i cijeni te ponovno izabere. Ovo je loša kombinacija okolnosti za stvarne promjene politike, političke i ekonomske reforme. Za sada uspijevaju i jedni i drugi. Milanović je imao nekoliko sjajnih govora, spriječio je grubi rat za položaje i ostavlja sve bolji dojam vođe. Čačić je zauzeo Janaf i ide dalje. Ne brine za dojam koji ostavlja jer, priznajmo, često je u pravu, ali još češće krivo nastupa i predstavlja se više kao bahat no odlučan.

Vruća fronta dolazi i kao obično nosi nestabilnost. Ta fronta nosi vlagu, miris južine i truleži, loše djeluje na osjetljive osobe i srčane bolesnike. Zbog te fronte mnogi ljudi su osjetljivi i mogli bi ostati kod kuće. Tu neki još nisu primijetili, ili se samo prave, da više nisu na vlasti i da njihovi govori ne završavaju na naslovnim stranicama i prvim minutama dnevnike. Govore isto, jednako neuvjerljivo. Jedva se čeka na njihov odlazak jer pojavljuju se novi. U meteorološkoj metafori, kumulusi rastu i gomilaju se, počet će grmljavina i pljusak. Oblaci se napuhuju i nadimaju, kandidati se pokazuju važniji no što jesu. U pozadini i van javnosti odvijaju se igre obećanja i prijevare (strašno mi se sviđa rečenica: Nitko ti ne može toliko platiti koliko ti ja mogu obećati!). Svi bi se rado priklonili pobjedniku; no tko će biti pobjednik? Ubrzano se proučavaju djela Michelsa (o stranačkim oligarhijama) i Deutschera (kako eliminirati jače i bolje u stranačkim borbama). Ovdje ne puca po jednoj crti već prema više crta i trebalo bi proučavati Confuciusa, a ne Machiavellia. Za one koji ne vole imena i teorije: bolje bi bilo da se bave ciljevima i vrijednostima nego da si podmeću i uče trikove kako da silom zadrže vlast.

A koja je treća fronta? Parafrazirajući nepopularnu izreku o petoj koloni, to je ona naša i unutarnja. To su naši grijesi birokracije, oportunizma, sklonosti lakim rješenjima i teškim vođama, trošenju danas pa ma što bilo sutra, grijesi mentaliteta sitnih prevaranata i velikih obećanja. Birokraciju je slobodna vlast naslijedila, a potom razvila do savršenstva. Našoj upravi je važnija sigurnost postojanja, tiha zavjetrina posla zaštićenog pravima, kolektivnim ugovorima i općim konsenzusom da se ništa ne mijenja ako je nekima dobro. Ta hobotnica sklona je mijenjanju boja, već prema situaciji, fantastična je u prilagođavanju, njene boje se stapaju s kamenom podlogom, živi u rupi i neda se istjerati van. Podmuklo gleda i živi od neopreznih ribica. Ne može se križati ni s jednom vrstom. Tako i naša birokracija, neosjetna na promjene, zakone i strategije, živi od podmuklih opstrukcija, savitljivosti i sitnih urota. Spremna se prilagoditi svakom novom vođi, ispovijedati misli i vrijednosti, dodvoravati se i uvijek i neizbježno ne raditi korisno. Ma kako ih dovesti na svijetlo odgovornosti, kako smanjiti njihovu detrivornu i saprofitsku mrežu veza i poznanstva, kako ih prisiliti da rade za što su plaćeni ili ih platiti onako kako rade? Pa oni su većina i organizirana snaga. Za politiku je biti protiv birokracije kao biti protiv samog sebe, a reformirati znači kidati vlastite žile i meso. Oportunizam nije samo stil preživljavanja u politički nemirnim vremenima, nije taktika, to je strategija i mentalitet preživljavanja usprkos svemu. To je linija najmanjeg otpora i najvećeg dobitka na dugi rok. Jak vjetar ruši hrastove, ali ne i savitljive grane vrbe. Trošiti danas da bi se platilo sutra nije samo logika kreditnih kartica već i plastičnih ekonomija. Na kraju se sve plaća više i plaća se lako nevidljivim posrednicima. Naš narod voli i sanja vođe koje na sebe uzmu teret odgovornosti, odlučuju brzo i krivo, a zato dobiju nekritičke obožavatelje i privilegije ako ih zažele. Samo neka od nas ne traže puno.

I dok se hladna i topla fronta miješaju i zato pada snijeg, u svojim skromnim domovima žive ljudi koji su zaslužili proljeće, a ne da se u svojim špiljama bave igrama sjena na zidu. Vjerujem da su važni raskoli i svađe na vrhu politike, ali znam da je prava fronta ova treća koja se ne vidi na prognostičkim kartama politike. Uostalom kome služi da se bavimo Zokijevim karakterom, markom naočala izvjesnog Ratka, Jadrankinim smislom za pljeskanje, Darkovim mišićima ili Tomislavovom rječitošću. Neka se topla i hladna fronta smjenjuju, ali snijeg je pao i treba lopatu u ruke. Ne čekati proljeće.