Kažu da nada umire zadnja. Ljudski je nadati se, težiti boljem, tražiti iskorake, nove puteve. Tako je i kad nam se čini da je sve u redu, da smo na vrhuncu. Tako je i kad padamo, kad lađe tonu ili nam se čini da pred nama nema perspektive. Dobro je da je tako. Međutim, entuzijazam koji se rađa s nadom ne može trajati vječno. Ako nakon razdoblja poleta ne uslijede rezultati, nastupa razočaranje, pesimizam, nepovjerenje i beznađe. I tako u krug, usponi i padovi. Nije dovoljno biti marljiv i pametan, pošten i predan. Izostanu li rezultati, ne priznaju se dobre namjere.

Nova politika, novi ljudi, nove ideje, nove tehnologije... dolaze promjene. Čini se da ih svi željno iščekujemo. Danas, kad smo bez dvojbe u razdoblju iščekivanja promjena, treba se zapitati zbog čega onda u društvu buja oponiranje baš svakom prijedlogu koji najavljuje promjene. Odgovor na to pitanje u suštini je jednostavan.

Nema više bianco podrške

Većina se ljudi promjena boji. Puna dva desetljeća čekali su da im „zapadna demokracija i tržišno gospodarstvo“ osiguraju bolji i slobodniji život. Još uvijek nisu puno dočekali. Baš suprotno, navikli na socijalnu sigurnost ne snalaze se u novim uvjetima u kojima rad i poštenje, društvene i zakonske norme vrijede manje od vreće novca sumnjivog porijekla. Boje se novih manipulacija i prevara. Boje se da će još jedanput netko iskoristiti njihov zanos, povjerenje i entuzijazam. Radi se o najvećoj društvenoj skupini koja više nikome nije spremna dati „bianco“ podršku. Traže rezultate. Ne velike i spektakularne. Za početak, bit će zadovoljni ako osjete da država i sama poštuje i provodi zakone koje donosi. Ili... ako umjesto odbijenice sa nesuvislim obrazloženjem, dobiju dozvolu za pokretanje posla za što ispunjavaju sve zakonom ili pravilnicima propisane uvijete. Ima ih u svim društvenim slojevima. Traže rezultate koji će biti opipljiv dokaz da žive u pravednoj državi. Krene li se u promjene na pravi način, svi ti „nepovjerljivi“ postat će vrlo brzo potencijalni saveznici za promjene.

Postoje naravno i oni koji promjene ne žele jer im odgovara nered koji je kroz dva desetljeća okovao Hrvatsku. Oni su najglasniji. Promjene koje idu prema uvođenju reda mogu ugroziti stečene privilegije, povlaštene položaje i nezarađene prihode. I njih ima ih u svim društvenim slojevima. U turbulentnim tranzicijskim vremenima znali su se snaći. Umirovljenici bez radnog staža, invalidi bez invalidnosti, poduzetnici bez i jednog poduzetničkog rezultata, znanstvenici bez znanstvenih radova, visoki državni službenici bez zakonom propisane stručne spreme, liječnici koji niske plaće nadoknađuju „prodajom kreveta“ ili učitelji „obveznim instrukcijama“, branitelji bez dana provedenoga na borbenim linijama, političari koji svoj rad za javno dobro naplaćuju kroz koruptivne poslove... Svi oni grčevito se bore protiv promjena. Preciznije, glasno zagovaraju promjene i istovremeno ih na sve načine opstruiraju kad ih netko želi provesti.

Bilo bi pogrešno i opasno u isti koš trpati i sve one koji su uspješni i koji su zaradili svojim radom, znanjem, ulaganjima, idejama... Svi koji su do uspjeha došli na taj način, traže promjene i uređenu državu. Oni su ovog trenutka najsnažniji i najpouzdaniji saveznik onih koji promjene planiraju. Treba ih prepoznati i otvoriti im prostor da njihova iskustva i uspjesi posluže kao naučene lekcije na putu do bolje Hrvatske.

Nema razloga za prozivku Vlade

Nedavno je predsjednik Vlade govorio o ograničenom roku trajanja „kredita“ koje je nova vlast dobila na izborima. Točno i izazovno. Vrijeme brzo prolazi, entuzijazam će brzo prerasti u nepovjerenje. Svi smo mi na neki način, aktivno ili pasivno, sudionici procesa koji će u konačnici pokazati koliko su najavljivane promjene (ne)uspjele. Veliki planovi i projekti direktna su odgovornost vlasti. Iščitavajući prvi važniji dokument (smjernice za izradu proračuna), nema razloga za prozivku i kritiku Vlade jer, osim jednog izuzetka, nema odstupanja od predizbornih obećanja. Ono čega se pribojavam je da će okrenutost velikim projektima u drugi plan staviti „male - velike“ stvari na kojima se dobiva ili gubi povjerenje.

Najbolje je to, vrlo slikovito i jasno, izrekao jedan dobronamjeran i mudar građanin, komentirajući na društvenoj mreži temu „Promjene... što je drugačije?“

„...moj klinac je jutros opet krenuo u školu s torbom koja je 1/3 njegove težine... pod brisačem auta sam našao opet nekoliko letaka za lihvarske kamate... u poštanskom pretincu hrpu reklamnog materijala... na ulici gledam kako od pet vozača najmanje dva razgovaraju na mobitel...Promjene?! Kad se ove stvari počnu mijenjati, možda ćemo početi sličiti uređenoj državi - za sve ostalo treba puno više vremena...“