Vodeči srpski dramaturg, član Jugoslavenske a sada Srpske akademije znanosti i umjetnosti Dušan Kovačević, izjavio je da Srbija ima ljudstvo i potencijala za ''samo još jedan rat'', pa da zato političari trebaju dobro promisliti svoje sljedeče korake.

Uz prosudbu da je 2012. presudna godina za srpski narod, rekao je da njegova zemlja mora ''razbiti prokletstvo poraza''. Izrazio je i veliku zabrinutost što se sudbine Srbije tiče, uz napomenu da su ''zebnja i strah zaposjeli narod'', pa da je u tom kontekstu Republika srpska ''možda najveća nada za opstanak nacionalne ideje i projekcije''.

Slagalica u Republici srpskoj

O važnosti Republike srpske govori i sama po sebi proslava 20. godišnjice te tvorevine na tlu Bosne i Hercegovine (9. siječnja 2011.), entiteta stvorenoga nakon masivnih i krvavih progona Hrvata i Bošnjaka na tom području. Predsjednik Srpske, Miodrag Dodik, primio je tijekom svećanosti najviše odličje Ruske Federacije, po odluci njenog predsjednika Dmitrija Medvedeva, što je zaista neshvatljiv ruski potez. Uručio mu ga je ruski veleposlanik u Beogradu, Aleksandar Bocan Harčenko, koji ne u svom govoru naglasio ''posebne i prisne odnose između naših zemalja''. Taj neviđen čin, uključio je Republiku srpsku u globalnu konfrontaciju velesila, gdje su na jednoj strani Rusiija, Srbija i saveznici, a na drugoj Sjedinjeni Američke Države i NATO. Ono što je za sada vidljivo i na površini, jest da je Rusija ušla u energetske i obavještajne poslove u RS, a o pokušajima snabdjevanja oružjem oni su za sada zasustavljeni.

Pridružio se je događaju u Banja Luci i predsjednik Srbije, Boris Tadić, koji je uz veličanje Dodikove virtualno nezavisne države, rekao da će ona biti ''večna''. Naknadno, Ivo Josipović je u Zagrebu morao demantirati za javnost da se je i on pridružio ''slavi'' pismenom porukom, ali to i nije posebno važno: ako se ratnički duh četnikoidnog vodstva oslanja na Republiku srpsku, jasno je da se oslanja također i na kastu zagrebačkih političara koji se hrane iz komunstičkih i četničkih korijena te njima ostaju vjerni.

Od Jadranke Kosor do Domagoja Miloševića

''Operacija Vlaisavljević'' je okrunjena punim uspjehom 4. prosinca 2011., , kao što smo to prvo predviđali a poslje morali i konstatirati u našim člancima. Stari četnici Vlaisavljević, svi popartizančeni tijekom II. Svjetskog rata, a pogotovo četnički vojvoda stric, s ponosom iz nekih mračnih svjetova mogu gledati na svoje potomstvo, kakvo god ga prezime sada resilo. Izborni rezultati su im uspijeh. Sada im još samo treba da Hrvatska demokratska zajednica bude do kraja pasivizirana (uz obveznu hrvatsku i demokratsku retoriku), pa će tako i ta nemočna i okljaštrena oporba nestati, a proces jugoslavenizacije u Hrvatskoj biti okončan.

U tom procesu definitivnog uništenja HDZ-a pojavile su se ipak neke smetnje. Jadranka Kosor je htjela biti ponovno i neometano izabrana za predsjednicu stranke, ali to ipak nije moglo samo tako proći u državi gdje se neke demokratske forme moraju saćuvati.

Prema nekim glasinama, u tim raspravama obavještajnih balkanskih krugova, Joža Manolić se je navodno dosjetio da treba pozvati u pomoć obavještajno-financijsko-naftni lobby, kako bi nekim - na oko novim kolosjekom - ipak HDZ otišao tamo gdje njima treba. Pod tim okolnostima, jedan mlađi čovjek, odgojen, umjeren, visoko kvalificiran i psihički stabilan, bio bi idealan da zamjeni pojavu Jadranke. Odmah se je pomislilo, tvrde isti izvori, na Domagoja Ivana Miloševića, koji je bez afera prošao kroz zadnju vladavinu HDZ-a. Obogačen još u Jugoslaviji, povezan obiteljski i financijski sa Davorom Šternom, koji je u Moskvi postigao veze i uspjehe isto kao i Franjo Gregurić, u cijelom kontekstu lokalne i balkanske politike mogao bi se idealno uklopiti u regijonalnu strategiju, a isto tako uvjeriti stanoviti broj članova HDZ- a da glasuju za njega, u unutarstranačkim izborima.

Promidžbeni sustav koji je do pred mjesec dana promicao Jadranku Kosor, putem nekakovih anketa već radi na liku tog novoga kandidata. A svi ostali, neka zaborave, pa radilo se to o Miroslavu Tuđmanu, Tomislavu Karamarku ili Darku Milinoviću, Hebrangu ili o uvaženim ljudima iz raznih županija.

Partijska drobilica je na djelu, a prizori iz Banja Luke jasno govore o sudbini koja bi trebala zadesiti Republiku Hrvatsku i cijeli ''regijon'', u kratkom roku.

S toga, hrvatski je posao budno pratiti zbivanja u HDZ-u, jedinoj važnijoj oporbenoj stranci. Jer Kukuriku koalicija danas nesmetano radi svoj posao i samo ga produbljuje, dok se referendum o Europskoj uniji priprema u nerealnom ozračju i sa već postavljenim rezultatom.