Dok Grčka gori i pretvara se u epicentar otpora europskim vrijednostima, u Hrvatskoj se gasi jedan veliki dnevnik međunarodnoga glasa, a gospodarstvo vode dva upitna ministra. Možda dolazi čas kad će se upaliti prva crvena svjetla.

Grčka kao da je na na kraju svijeta što se hrvatskih političara tiče, a ne da je ovdje blizu, na geografskoj bazi onoga Balkana kamo nas Ivo Josipović s Borisom Tadićem javno, a Jadranka Kosor podlački, već godinama guraju. U Grčkoj kriza nije gotova, rasplamsalo se je u grčkom narodu nepovjerenje ne samo prema onom segmentu Europske unije koji unilateralno donosi velik dio odluka koje se tiču Europe u cijelosti a uvjetuje i budučnost svijeta. Danas među Grcima posotoji rastućaodbojnost a možda i mržnja prema onome što su europske nove vrijednosti. Berlin i Pariz su upali u zamku prikuplanjanja moći pod svaku cijenu, žrtvujuči bilo koga. Danas je red na Grčkoj, sutra će doči red na Španjolsku i Portugal. Jesu li to države i narodi za otpisati? A ako će ih otpisati, kamo će ih otpisati? Ne postoji - osim u genocidnim ratovima – neka crna rupa u kojoj bi u XXI. st. neki europski narod mogao nestati jer nije uspio otplatiti svoje dugove bankama. Nestati ne će, pretvoriti će se u čimbenike pomutnje ili saveznike onih snaga koje su stvarna opasnost za opstanak našeg europskog svijeta.

Na rubu ponora... likvidirajte ''Vjesnik''

Za Hrvatsku, lokalni bankari nas uvjeravaju da smo ''na rubu''. S financijskog gledišta vjerojatno je tako jer dosadašnje i današnje s uništavanje proizvodnje uz zaduživanje za puki opstanak na nekom standardu, nisu nas mogli dovesti drugamo nego na rub financijskog ponora. Nakon Ive Sanadera i Ivana Šukera koji su se teatralno cerili kad se je govorilo o državnim finacijama, pa nakon Jadranke Kosor koja je samo gomilala neistine kad bi se došlo na tu temu, sada ministri Čačić i Linić isprobavaju teške financijske ''mjere spasa''.

Oko tih mjera nema konsenzusa u stručnim krugovima, a na žalost niti jedan niti drugi od tih ministara ne može se pozvati na svoju profesionalnu prošlost kako bi ikoga uvjerili da je njihova gospodarska politika ispravna. Likvidirati veliki hrvatski tjednik ''Vjesnik'' jer je deficitaran, nije korak gospodarskom oporavku. To je tek jedan od ratnih trofeja dvoje ljudi iz totalitarnog milijea, koji će time još više zamračiti hrvatski medijski prostor i doprinijeti marksističkom jednoumlju u novinarstvu. A otuđiti Hrvatsku poštansku bnku i Croatia osiguranje, koje državi donose profit, to je trofej za strane huškače, koji love u mutnom u državama gdje nema vlade ukorijenjene u nacionalnim interesima. Umjesto Slavka Linića i Radomira Čačića, zar financije i gospodarstvo uopće, nisu mogli biti povjereni stručnjacima bez teških hipoteka, slobodnih od ideolođškik kompromisa? Svatko može nabrojiti desetak takovih, ali oni su danas isto tako marginalizirani kao što su to bili u vremenima Ivice Račana, Sanadera i gospođe Kosor.

Grčka je u svom kaosu, danas žarište jednog političkog preokreta, na kritičnom geostrateškom području koje ima velik utjecaj na cijelu Istočnu i Središnju Europu. Istovremeno u Srbiji se raspravlja o tome, treba li srpsko-ruski Humanitarni centar u Nišu predati ruskoj vojsci za izgradnju vojne baze, a Tomislav Nikolić sa svojim revanšističkim saveznicima, u svibnju 2012. mogao bi u sa čela države obnoviti Miloševićeve najgore mržnje. Sredinom siječnja, njegovi su vojni savjetnici počeli obilazak Republike srpske kako bi procjenili raspoloženje bivših pripadnika JNA i paravojnih postrojba, koji su ratovali protiv Hrvata i Bošnjaka u Hrvatskoj i u BiH.

Ne izgleda logično to da vlastodršci u Hrvatskoj misle da je masovno osiromašenje naroda uz restrikcije u informiranju i poslovanju, neka prihvatlijva formula gospodarskog oporavka.

Hrvatska, bolje od Grčke?

Ozbiljno promišljanje o hrvatskoj skoroj budućnosti mora nas zabrinuti, bude li se naša zemlja infantilno pokoravala jačima bez prigovora i bez vlastitih odluka, kao do sada. Zašto bi Hrvatska bila više poštovana nego Grčka, zašto bi neki strani čimbenici brinuli o našim pravima i interesima kad ih lokalne antielite uopće ne uočavaju.

Tko je u tom kontekstu, na čelu Hrvatske? A tko je oporba takvoj vladi, u Hrvatskome Saboru i u organiziranom političkom životu? Normalizacija hrvatskog javnog života kroz angažiranje najboljih ekonomista i poduzetnika, sloboda poduzetništva i privatnih poslovnih inicijativa, demokratizacija HDZ-a, jačanje manjih hrvatskih stranaka (koje su ugušene u sustavu koji izbore provodi na osnovi lažnih popisa birača), širenje medijskog prostora i potpora ustaljenim medijima i onima koji predstavljaju neku alternativu establishmentu, to je pravi hrvatski posao u 2012. Pred tim zadacima, mnogi ostaju pasivni, jer smatraju da su te zamisli neostvarive. A ipak, trećega puta nema.