Politika je stresna djelatnost. To valjda zbog toga što te čas obožavaju, čas kude, a ponekad mrze. Čas si gore, čas dolje, čas u zlatu i slavi, čas u blatu i jalu. Pa ipak postoje razlike u izvorima stresa. Na primjer, razlika između ove, nove vlade i one bivše je u tome što ministri ove vlade završavaju od stresa u bolnici, a ministri one stare liječe stres u Remetincu. Komadina i Mimica boluju, Milanović ima gripu, Saucha boluje. Najbolje se drže doktori Mrsić, Jovanović, Ostojić. U novinama piše da je bolest posljedica stresa. Ne spavaju i neuredno žive jer su naslijedili opljačkanu privredu, pretilnu državu i uzrujano društvo. Politika je kao zarazna bolest.

Postoje i lažni pacijenti. Nekadašnji ministri strahuju i pakiraju ručnik, sapun i mirisnu vodicu za pritvor. I oni žive u stresu kod kuće čekajući na red, ali ostaju zdravi sve do otvaranja istrage kad odjednom imaju probleme s koljenjima, sjećanjem, nose štake da ne bi nosili lisice. Oni su, kad dođu u lječilište, zapravo odahnuli i strahote prepustili svojim sljednicima, a još se prave i ponašaju kao da su još na vlasti i kao da su nevini. Još i grme protiv čistki i političkih postavljenja (to su i sami ne tako davno radili), zaduživanja države ( a kako su se time hvalili - sjetite se „uspješnih zaduženja“) i prodaji poduzeća. U petak nekadašnji ministar industrije grmi protiv nesposobnosti vlade da riješi problem brodogradilišta, Jadranka Kosor se žali na politička postavljenja. Napad je dobra obrana od stresa no loša od Remetinca, čak i uz vrhunske odvjetnike. Lječilište Remetinac pacijenti napuštaju naoko izliječeni.

Malo ih je u Remetincu, puno ih je bolesnih

Razlike se i fizički vide. Gledam ministra Tihomira Jakovinu čiji ispijeni lik (neizbježna asocijacija na Don Quijota - ingenioso caballero Don Quijote de la Mancha), pokazuje umor i iscrpljenost, a dvije klupe dalje Petra Čobankovića čiji volumen je priličan, a neizbježno je prisjećanje na dobroćudnog Sancha Panzu. Sancho nikada ne osjeća stres on se i nije nadao boljem nego pridržavati konja vitezu. Pa poigrajmo se malo takvim usporedbama.

Viteštvo je stresno zanimanje. Možda i više od politike. Politika je stresna profesija i trebalo bi iz zdravstvenih razloga ograničiti broj mandata. I viteštvo je bilo plemenita i stresna profesija. Postoji sličnost. Jurišati na vjetrenjače, boriti se protiv vještica, ljubiti nedostupnu djevicu Dulcineju, pa na kraju skončati razočaran zajedničko je i politici i vitezovima – mutatis mutandis.

Kod političara uzori su Napoleon, Mao, Tito ili Tuđman. Nijedan od njih nije bez grijeha. Imali su slabosti prema ženama, nisu podnosili oporbu, lagali su i neprijatelje i sugrađane, poraze su prikazivali kao pobjede. No ne smije im se poreći da su ih vodili i ideali, politički program i osjećaj misije. Kakvi god da su bili, ne cijene se njihovi prizemni već politički motivi. Bili su pomalo vitezovi. Zato, tim prije su moje simpatije na strani don Quijotea, a još više kad shvati da se njegovi ideali moraju pomiriti (drugi dio knjige!) s grubom logikom stvarnosti.

Politika je stresna profesija najviše zbog toga što se ne može samo ono što se želi već ono što se može, ne radi se o ciljevima već o mogućnostima. Odluke se ne donose u divnoj lakoći izbora između dobrih rješenja već u trpkoj stvarnosti u kojoj nema dobrih izbora nego samo tužnih nužnosti. To je stres.

Političari, skoro bez izuzetka, žele da ih se voli i cijeni. Žele da im ljudi prilaze i da im čestitaju, traže da se slikaju s njima. Oni bi rado donosili samo zgodne i svima prihvatljive odluke. Radije bi bili vitezovi na dvoru (ne oni pravi!).

No gledano izvana, ni viteštvo ni politika ne izgledaju stresno. Političari se pojavljuju na izborima ljepotica češće nego na pravim izborima, sjede u počasnim ložama nogometnih stadiona, putuju na svjetska prvenstva, voze se u crnim automobilima s kožnim sjedalima, ne protestiraju kada ih se slavi. Vole kada se od njihovih banalnosti rade vijesti („dobro kuham i volim jesti“). Što je u tome stresno? Postao sam političar pa svjedočim da je tako i nije stresno. Političari imaju imunitet i ne može ih se kazneno goniti bez posebnog odobrenja. Plaće nisu loše. Radi se malo i šuti puno. Naravno da je stresno kad moraš zatomiti svoje mišljenje, smiješiti se i glasovati jer broj ruku se računa više od argumenata. I na najgluplje pitanje treba odgovoriti pristojno i bez nervoze. Glasači ne vole svadljivce. Nema prijatelja već suparnika i neprijatelja. Zar je to stres? Tko se bavi politikom mora to znati.

Izvor stresa je nešto drugo. Politika stvara bolest zaslijepljenosti i zato je stresna. Ta dijagnoza počinje time što se sanjaju lijepe strane politike, vidi moć i slava. Moć zasljepljuje, opija i otuđuje čovjeka u svijet u kojem je samo svemoć važna, u kojem se svoja volja može provesti i usprkos otporu drugih. Apsolutna moć je zadnji stadij te ludosti i bolesti. U tom stadiju bolest se može liječiti samo ograničenjem moći, odgovornim buđenjem prema stvarnosti. Preventiva je priznanje nemoći i iskreno priznanje. Stres je igrati stalno na ivici odgovornosti za ono što ne možeš ili ne smiješ. Stres je nositi se s nerješivim zagonetkama i nemogućim zadacima. To je stres nove i svježe vlade. Za to trebaju ne od politike bolesni, već od viteštva bolesni ljudi.

Ipak, rado ću priznati, svatko bi radije bio vitez nego političar. Teško je razlikovati prave i lažne. Vitez ima pravo na zablude i zanose, na ideje i ideale, ne sluša stranačkog šefa nego svoju savjest, pobjednik je i kada se radi samo o moralnoj pobjedi i izmišljenim bitkama. Ide na turnire, a ne voli zabave. O njemu se raspredaju legende i pjevaju pjesme. Ne straši se nemogućeg i teškog. Ne smije popustiti. Nikada ne smije izdati svoje ideale. Ma koliko Sancha Panza dolazilo na jednog viteza, on ne smije malodušno kloniti. Može se slomiti, ali ne smije odustati. Vitezovi samo privremeno obole, no uvijek se vrate.

Postoje i razlike između viteštva i politike. U politici se cijeni podmetanje i podmuklost, a ne plemenitost viteza. U politici se ne ide u rat zbog ideala časti žene već zbog interesa. Rat i nadmetanje rezultat su interesa. U politici se cijeni moć, u viteštvu snaga predanosti i vjera. Opstali su naoružani proroci, a ne oni vješti riječima.

Neki su vitezovi pljačkaši (robber barons) - njih u lječilište Remetinac

Ističući ove razlike možda sam pogriješio. Postoji jedna presudna sličnost: i viteštvo i politika dokazuju se vjerom u ciljeve i ideale. Ta vjera je ponekad slijepa, a želja da se bude vitez ili političar, stvara ponekad fanatike i lunatike. U stvarnosti takvih možda i nema puno. U politici bolje prolaze šutljivi i hladni realisti, oni koji stoje, kao Sancho, s nogama na zemlji. Pa ni vitezovi nisu onakvi kakvim ih prikazuju romani. U stvarnosti su to bili bahati nasilnici, grube gazde, loši muževi, raspikuće i stalno skloni raskoši. Odlazeći u Svetu zemlji usput su pljačkali, silovali i ubijali. Njihov simbol nije Lancelot već Franjo Tahi. No idealni tipski vitezovi nisu pijani. Ne pita se kako održavaju higijenu, već se pamti po čemu se oni plemeniti razlikuju od puka.

Sve ovo sam napisao radi jedne rečenice. Spas nam donose samo vitezovi u politici, a ne uredski slugani. No danas se viteštvo dokazuje, a ne presumira visokim rodom.